Bašagić, Safvet-beg

Ne znam kada,
al i sada
još se sjećam živo,
da sam jednom na tvom krilu
slatki sanak sniv'o.

Noć je bila
tiha, mila,
kao mlada djeva,
kad opazi svoje dragče,
da blizu popijeva.

Tek se čula
tanka frula
pastirčeta mlada,
kao sila, koja svima
stvorenjima vlada.

Ja sam sluš'o,
mila dušo,
melodije tajne,
gledajući tvoje lice
i zvjezdice sjajne.

Ruža mirnu,
zefir pirnu,
zaleluja granje,
a ja zaspah na tvom krilu
moje milovanje.

Gdje sam bio,
šta sam snio,
ako ćeš da znadeš,
treba, Zlato, da mi za to
dva poljupca dadeš.

Sklopih oči,
a s istoci
doleprša vila,
pa me uze, milče moje,
na mekahna krila.

I odleće
gdje proljeće
od iskona vlada,
te me spusti na obalu
bistra Roknabada.

Gdje djevojke
milopojke
đulistane krase;
gdjeno divna Ernevaza
košutice pase;

Gdjeno vida
Anahida
zaljubljene duše:
čistim medom iz cvijeća
i mirisom ruže;

Gdje vesele,
kô gazele,
po zelenom gaju;
lete vile i poljupce
pjesnicima daju;

Gdje u slavi
i zabavi
sve se burno kreće;
gdje veselja dovijeka
nestanuti neće.

Tu sam bio
i vidio
sve ljubimce muza:
i Hafiza i Urfiju
i starca Ferdusa.

Skupa sjede
i besjede
o ljepoti djeva;
svaki svoju ašikliju
slavi i opjeva.

Jedni hvale
ruke male,
drugi oči vrane,
treći lice i usnice
parom prorezane.

Kad pred svima
pjesnicima
dođe red i na me,
da opjevam tvoje čare,
što mi srce mame.

E sam htio
da sam smio,
od drugijeh žena,
reći da si remek-djelo
Božijih stvorenja.

Ali tebi,
da što ne bi
učinio krivo,
ovako sam tvoje krase
opisao živo:

Sevli stasa,
tanka pasa,
kao vita jela;
dva obraza, ko dva đula
sred snijega bijela

Kad sam, djevo,
još opjev'o
tvoje sjajne prame,
svaki reče: "Oh, tri puta
poljubi je za me!"

Sad je hora,
kad se mora
vršit obećanje:
zato daj mi sto cjelova,
moje milovanje!