Bašagić, Safvet-beg

Sjajni mjesec polagahno
po plavom se nebu šeće,
a bezbrojno zlatno zviježđe
u kolu se s njime kreće.

Noć je vedra kao staklo,
sve bijaše tiho, mirno,
samo katkad blagi lahor
ružino bi lice dirn'o.

I trg'o me iz prošlosti
o kojoj sam slatko sniv'o,
sjećajuć se, kad sam sretno
i živio i uživ'o.

A sad? - Sve je spomen-slika
na minule negda dane,
nit znam živit, ni uživat,
misli su mi rasijane.

Sto pitanja za opstanak
po mutnu se mozgu vrti,
svako znanost riješit može,
sjem zadnjega: o samrti.

A kada mi to pitanje
nehotice na um pane,
čini mi se kô da neko
u blizini zborit stane:

Šta se mučiš, jadni mrave,
što po crnoj zemlji gmiže?
Zalud su ti misli, sprave,
znanost dotle ne dosiže.

Ovaj svijet vasioni
tvornica je Božjeg čuda,
gdje strojeve mijena goni
bez napora i bez truda.