Bašagić, Safvet-beg

Cudža danend hali ma
sebucbarani sahilhaii¹

Hafis

Divno je proljetno veče, i sunce svečano stupa
vječnomu zahodu svom, da tamo probdije noć.

Divno je proljetno veče, nebo je kićeno krasno,
jedan se preljeva kraj drugoga kraja u čar.

Divno je proljetno veče, kakono priroda može
prestavit proljetnu noć nebu i zemlji na čast.

Istok kô plavo oko kakove djevice mlade,
sredina obraz bijel zapad kô rumen-stid.

Široko Mostarsko polje, kano ti pučina sinja
prestavlja oku mom Adrije naše lik.

Na bijeloj klisuri, kao na sivoj morskoj hridi,
igra se sunčani trak i rujni prosipa sjaj.

Blagaj kô ostrvo malo strši sa zidinam' svojim,
na njemu vidi se još staroga ponosa trag.

Premda je tisuć ljeta letom preko njega prešlo,
sudbine kivne zub ne sruši njegov zid.

Premda je tisuć ljeta letom preko njega prešlo,
junački odbija sve - topove, buru i grom.

Dolje ispod njega huči vrelo čarobne Bune,
prirode divlje vas tu se odrazuje čar.

Nigdje bojama ljepšim, nigdje vještijim kistom
priroda nije svoj na kršu slikala lik.

Svaki je kamen tude narod okitio pričom,
tude je narodni duh sebi sagradio hram.

Eno ti pećine male, gdje se sad orlovi legu,
tude je mila kći Hercega vezla vez.

Eno ti zidina kule, koju je Vladislav Vukčić na
goli podig'o krš, da progna oca svog.

Eno ti zidina pustih drevnoga Blagaj-grada,
kojega prošlost svu Buna od iskona zna.

Meni se čini kô da žubor mi Bune priča:
Jelene kraljice sjaj i kralja Mihajla moć,

Koga je tude slavno, junačko prestolje bilo,
njega se plašio dužd i silni bizantski car.

Tu su i sandžak-bezi mnogi proživili dane,
jedući krvav kruh, braneći mili dom.

Tu se i Redžeb-paša konjskijem hranio
mesom, kada je mletački lav harao narod naš.

To je najbolja knjiga, koja nam nauku daje:
prolazno da je sve - bogatstvo, sila i sjaj.

Jedino slavne pređe narod na srcu čuva, i
kô amanet svet daje ih potomstvu svom.

Blagaj i njegovi krši, to ti je svetinja naša,
riznica alema svih, prošlosti mile hram.

Zdravo, o Blagaj-grade, čuvaru povjesti naše,
evo na hladni kam spuštam ti cjelov vruć.

U njem je radost i tuga, u njem je žalost i
slava, primi ga, ponose moj, vjeran ga spušta sin.

Nehote pogled bacim, doli - niz polje ravno i
moj se ustavi vid divni na jedan kraj.

Najednom tisuć zlatnih spomena mozgom mi
munu, ali za tili čas pokri ih crni kob.

Tu je, o tu je negda nekakov velik čovjek,
na carsku gradio dvor, na carsku sadio vrt.

Ko bi to mogao biti? - Pit'o sam sama sebe, a
blagog lahora šum poče mi pričati to:

"Nije, ah - davno bilo, prije pedeset ljeta,
tude je živio duh, kakovih malo znam.

Čovjek od oka, hrabar, čestit i snažan i mudar,
stvorenje bio za sve, mog'o je nositi tadž.

Svega je imao dosta, samo daj' imao sreće
mog'o je svoj u svom postati knez i šah."

I lahor prestade zborit, a ja povikah: "O Janjo!
Pića ponesi još, piti mi hoće se sad!"

I začas eto ti nosi piće krčmarica dobra,
zboreći: "Beže, zar mori te danas žeđ?"

"Stanide, dobra Janjo, u zdravlje Blagaja
grada, natoči u moj tas, pa ispij gorku žuč!

A onda sjedi ovdje i pričaj jezikom krasnim,
kakono pričati zna junačke grude kći.

Čiji, o čiji - vidiš - ono su dvori bili,
štono se steru uz krasne rijeke tok?"

Najprije pogleda u me, pa onda pogled baci
niz divni onaj do, čudeć' se upitu mom.

Kako to može biti - kô da je pitala sebe -
da ne zna Hera ljut čiji je ono dom.

Napokon reče: "To su Pašini dvori bili,
o njima u nas svak' pričati mnogo zna."

"Dosta je", rekoh, "u zdravlje Ali-pašinijeh dvora
natoči u moj tas, pa ispij gorku žuč!"

Čudno me pogleda djeva, pa onda prihvati piće
natoči sebi u tas, a meni u svoj vrč.

"Pijmo u zdravlje", reče, "naše prošlosti sjajne,
slavan je junački dom, časna je junačka krv!

Ljubimo onu grudu kô što je ljubiše stari,
tu nam je slađi jed, nego u tuđini med!"

Zveknuše bilur-čaše, kresnuše vatrene oči,
zagrmi mili glas niz krasni cvijetni do.

Kudano šipovi cvatu, smokva i maslina raste,
kuda je priroda svoj prosula cijeli kras.

Pilo se hladno piće, jelo se debelo meso,
blagi se orio poj cijelu proljetnu noć.

Kada se Danica jasna ugasla očima našim,
ispismo zadnji put u slavu djedova svih.