Bašagić, Safvet-beg

Zora rujna u grimizu
na obzorje neba stupa,
i veselo svoje lice
u bijeloj magli kupa.

Divno jutro! Cio istok
preljeva se u svom sjaju
kao lice djevojčice
u dragoga zagrljaju.

U tom času, u tom krasu,
kad rumena zora rudi,
smrtni cvrkut male svijeće
iz lahkog me sna probudi.

I ja skočim iz dušeka
a kroz pendžer bacim oči:
zemlja trepti od miline,
nebo plamti na istoči.

Svud se ori slatka pjesma;
tamo ševa milo poje,
a u malom kafezčiću
tuži slavuj jade svoje.

Šta ga boli, za čim jadi?
- Gvozdene ga muče žice;
svega ima, svega dosta,
samo nema slobodice.

Za njom jadi vajne pjesme,
svaki mu je spomen tuga,
drugova se svojih sjeća,
svoje drage, svoga luga.

Kud je negda u slobodi
sa slavicom milom leto,
a tu mu je u kafezu -
sve oteto, sve oteto.

Pogledaj ga sad se smiri,
slatki sanak da posniva,
al ga i on svojom tlapnjom
neprestano podraživa.

Čim umorne oči sklopi,
o svom lugu snivat stane:
vidi dragu i drugove,
vidi šume i poljane.

Oni prhnu, a on s njima
zaleti se jatomice,
nu očajno dolje pane;
ne daju mu krute žice.

Zato, kad sve živo pjeva,
mora slavuj da se tuži
teško mu je robovati:
u kafezu - prama ruži.

Opaja ga ružin miris,
ružini ga čari mame,
a tu mu je sve odurno -
od dosade i od čame.

Ja ga gledam kako zdvaja,
u meni se milost budi;
mili Bože, al ne ima
pusta srca u tih ljudi.

Zamke pletu; a što će im?
Da nedužne love ptice,
pa ih za svoj jadni ćeif
u gvozdene meću žice.

Pa još k tome vesele se,
da im svoje jade jade,
oplakujuć slobodicu,
zelen - luge i livade.

Nemoj tužit, moj slavuju!
Ja se i ti razumimo;
kucnuo je časak da se
zauvijek oprostimo.

Slobodan si - hajde leti
u stotinu dobrih časa!
Ja ne mogu više slušat
tužne kajde tvoga glasa.

* * *

Ja ga pustim, a on prhnu
na rumene ruže granu,
pa ispjeva jednu pjesmu
sa slobodom zagrijanu.

Ah - ja tako krasne pjesme
nigda od njeg nisam čuo -
otkako je pod moj jaram,
u moj kafez zapanuo.

Čini mi se tu je pjesmu
u čast meni iskitio,
što sam ga od krutih žica
i od ropstva oprostio.

Onda pisnu u znak zbogom,
pa odleće pun veselja,
da po lugu zelenome
traži starih prijatelja.