Bašagić, Safvet-beg

Ne naklapaj - stani, stani!
Kad ne pojmiš, šta se zbori;
raspravljajmo na tenhani,
gdjeno Vječno Svjetlo gori.

Ono će nam da rastjera
po moždanim gustu tminu,
pokazat nam trag od smjera,
kud se ide na pučinu.

Na svijetu ljubav ništa
niti traži, niti želi,
čemu iza čistilišta
da se nada i veseli?

"Ljubav iznad oba svijeta
uzdiže nešto više;
Bog je njojzi prava meta -"
Mirza Sadik tako piše.

"Zaljubljeni izvan smjera
propisana nešto želi;
Bog je njemu prava vjera -"
Mevla Dželal tako veli.

"Šta od toga čovjek ima,
Pejgambera kada čuje,
gdje božanskim načelima
vječnu ljubav rasvjetljuje?

Nema l' iskre bogodane,
da Bilalov glas razumi,
što u osvit zore rane,
ko nebeska pjesma šumi."

Tako pjesnik Nadži mnije,
a ja tvrdim sasvim treće:
ko ne shvaća poezije,
ni ljubavi shvatit neće.

Bez tog dvoga Višnje Biće,
oko Kog se Svemir kreće
i što svemu daje žiće -
nigda pravo shvatit neće.

Krčmarice, jesi l' čula? -
Ja to shvaćam odvajkada,
daj da pijem sa tvog đula,
nekušana dosad slada!

Ko god želi, s izvor vrela
poeziju da uživa,
taj nek traži ispod vela
moje pjesme, šta se skriva.

Ko sve skupa ne razumi,
nego mu se čudno čini, -
Amor s Bakom nek mu glumi:
"Mene tekel" na pučini...