Bašagić, Safvet-beg


 

 

Dilber-Zlata i Gondže-Mujo

 

Da mi je Bog zapovijedio da
podijelim muke među ljude,
ja bih poštedio one koji ljube.


Gazali


Noć je ljetna, mjesec sija
na pučini neba plava,
Sava puže kao zmija
preko polja i dubrava.

Svud tišina grobna vlada,
nema glasa ljudske duše,
nema bleke krotka stada,
samo tiho lahor puše.

Ote noći - nasred čuna
lagahno se neko krade,
duša mu je vjere puna
a srdašce mehlem-nade.

Kud ga smjela miso tjera
da u kasno doba plovi?
Ili ne zna drugog smjera,
il po noći ribe lovi?

On zna kud ga želja vodi,
da u kasno doba gredi,
čun maleni onud brodi
kud mu miso srce slijedi.

S onu stranu Save vode
bijeli se dvori dižu,
oko kojih mnogi brode,
al u dvore ne dosižu.

Jerbo straža oružana
na kapiji svu noć bdije
junačkoga kapetana
od pitome Slavonije.

U tim dvorim ruža cvjeta,
kojoj ne bi našo para
od Stambula do Sigeta -
ni u dvoru hindskog cara.

Lijepa je dilber-Zlata,
ljepša nego gorska vila,
lijepa je, al je vrata
svim proscima zatvorila.

Ona ljubi Gondže-Muja,
al kapetan reći ne da,
nego kao ljuta guja
u srce joj sipa jeda:

"Sto prosaca tebe prosi,
a ti nećeš ni jednoga ;
svome srcu ko prkosi,
ne boji se silnog Boga.

Kćeri moja, gle prstena,
evo zlata i duvaka!
Atlagić je od plemena,
sin vezira i junaka.

Ako, kćeri, mene pitaš,
ovaj prsten uzet valja,
s moga čela volju čitaš
tvog sultana i tvog kralja!"

"Ne ubijaj srca moga!
Ja ne mogu slušat više;
volim tebe, štujem Boga,
al za Muja srce diše!"

"O nesretna kćeri moja!
Ne vrijeđaj mi ponos sveti,
ja ću za čast svoga soja
i ubit te i prokleti!"

Na to djeva čarne oči
ručicama svojim skrije,
pa iz sobe živo skoči
i odleće prek' avlije.

On je vičan da se svako
njeg'voj volji pokorava,
a sad njega boli jako
što ga kćerka izigrava.

"Kći me moja slušat mora",
tresnuv šakom starac uze -
"Tu ne ima izgovora,
tu ne hasne ženske suze!"

Mir je - nigdje nikog nema,
divlje cvijeće divno miri,
sva priroda Božja drijema,
samo tiho vjetrić piri.

I na svome krilu nosi
tihu pjesmu djeve mlade,
koja baščom, a po rosi,
bosije se nogu krade.

Kud je smjela miso tjera,
da kroz bašču kasno gredi?
Zadana je tvrda vjera,
sastanku je srce slijedi.

Gdje je Gondže-Mujo čeka -
pokraj Save hladne vode,
ispred njega teče rijeka,
iznad njega zvijezde brode,

I cijeli obzor pliva
u raskošju i u sjaju;
nebo, zemlja - slika živa
uzvišenom osjećaju -

Što ga ćute mlade duše,
kad nasamu skupa sjede,
kad ih kruže rumen-ruže,
a svijetle im zvijezde blijede.

Tiho šumi hladna Sava,
tiše pjeva Dilber-Zlata,
a još tiše otpjevava
Gondže-Mujo od Serhata.

"Jesi l' došo, gdje si dragi?
Sastanku je veće vrijeme!"
Nosi glase vjetar blagi
kroz tišinu noći nijeme.

"Jesam, zlato neharato!
Već te čekam pola sata,
noćas mjesto odabrato
kao nasred Harabata."

"De potjeraj čamac mali,
bolje nam je na toj strani,
amo bi nas proganjali,
a tamo smo na tenhani."

I poleće čunić mali,
munjimice vodu siječe,
kao da ga nose vali
smjerom vode kuda teče.

Oba vesla Mujo drži,
tako vješto njima kreće;
e ni labud nije brži,
s labudicom kad se šeće!



* * *


Mjesec sjao, pa presjao
i zvijezde redom gasnu,
kad je ono prišaptao
kapetanu đavo na snu:

"Ti tu spavaš, kapetane,
a kći tvoja s drugim sjedi,
hladnoj Savi s one strane
dah popijeva, dah besjedi:

Šta je život onom biću,
koje ne zna zašto živi,
koje nije vično piću,
kom se cio svijet divi.

Ah, mudro ti Allah stvori
ovaj svijet vasioni,
na kom vječna ljubav gori
i vječnom ga silom goni.

Moj dragane, moje rane,
za te živim i umrijeću,
sin vezira neka bira
koga hoće, ja ga neću!

Ja ga neću jer ne mogu
ljubit, Mujo, nikog više,
kad se za te molim Bogu,
nek mi za te srce diše!"



* * *


Svud caruje mir, tišina,
nigdje glasa od lijeka,
sinje polje ko pustinja,
samo tiho šumi rijeka.

Tiho šumi, tiše poje
staru pjesmu novom danku;
nju mi sluša dragih dvoje
u prozorje, na uranku.

Njih oboje muče zrije,
kako rudi zora rana,
a ni jedno ni ne snije
da dočekat neće dana.

Kobne Parke udes pletu:
jedna vječno klupko mota -
ko će taj dan na svijetu
rastati se od života.

Druga veli: "Danas treba
dvoje dragih da izda'ne,
prije već na rubu neba
u svom sjaju sunce plane."

Treća veli: "To je kasno,
kad se vole, kad se ljube,
u zoru je mrijet krasno,
neka život odmah gube!"

I što reče, ne poreče -
smilovanja kod nje nema.
Hladna Sava mirno teče
ko da svečan pogreb sprema.

Dok u mraku šapat nasta:
"Tu su negdje u blizini;
ja ću oko onog hrasta,
a vi traž'te po lužini."

Od čuda se Mujo zgrozi,
od straha se Zlata strese
"Gdje je čamac? Mujo, vozi!
Bahat nama primiče se!"

"Već je kasno, dušo mila,
pobjeći se ne da sada,
potjera nas opkolila:
jesi l' sa mnom ići rada?

Preda mnom je smrtno ždrijelo,
al se smrti ja ne bojim ;
skini draga s lica velo,
da te vidim okom svojim!

Bog zna, sad je zadnji časak,
nećemo se vidjet više..."
Dok iz granja stade prasak,
dva ga zrna pogodiše.

I sruši se dilber-Mujo
u okrilje hladnoj Savi.
"Oče, oče, ljuta gujo,
od njega me ne rastavi!"

I djevojče za njim skoči,
dostiže ga na dnu vira,
gdje se dvoje dragih roči,
kad im svijet ne da mira.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net