Bašagić, Safvet-beg


 

 

Munadžati

 

Sva priroda Tebe slavi,
Bože Milostivi!
Svaki stvor se u ljubavi
Tvojoj moći divi.

Ti nam stvori nebo plavo
i zelene gore,
žarko sunce, sjajne zv'jezde
i velebno more.

Ti nam stvori sv'jetle dane
i večeri tavne,
bistra vrela, cv'jetne bašče
i poljane ravne.

Ti nam stvori uzor-djela:
čovjeka i mrava;
i među njih podijeli:
dužnosti i prava.

Nas si umom odlikov'o
kô odlična bića,
a mrave si uputio
u potrebe žića.

S umom si nam još darov'o
zdvajanje i nadu,
i rek'o nam: "Drugog nema,
spas vam je u radu!"

Prema Tvojoj odredbi se
sve miče i kreće;
tigar riče, slavulj pjeva
i miriše cv'jeće.

Kada u to mi gledamo,
mislimo: sve znamo,
al' se brzo uvjerimo
da sebe varamo.

Dokle god naš um doleti,
daleko ne stiže,
Tvoja Svemoć sve se više
u nedogled diže.

Oprosti nam, Bože, gr'jehe,
ako zalutamo
u mističnu neizvjesnost,
da štogod saznamo!

Pusta želja nas potiče
i naprijed goni,
da kô sl'jepci tumaramo
po toj vasioni.

Oprosti nam, Bože, gr'jehe!
Pomis'o je smjela;
jer se ne da dokučiti
veličina djela,
koje Tvoja Svemoć stvori,
kamo l' Tvoje Biće,
štono crvu u jabuci
daje smrt i žiće!

Sva priroda Tebe slavi,
Bože nepojmivi!
Svaki stvor se u ljubavi,
Tvome Biću divi!



* * *


Noć je tiha, nebo plavo,
kô da živim ognjem gori,
nebrojeno zlatno zv'ježđe
u jednome glasu zbori:

Slava Tebi, Vječni Bože,
Koji Svojim žićem živi,
Koji Svojom moću može,
da zastraši i zadivi!

Bezbroj mora i rijeka,
crnu zemlju što protiče
sve u zlatno nebo gleda
i jednijem glasom viče:

Slava Tebi, Vječni Bože,
Koji Svojom voljom čini,
Koji Svojom moću može,
da rastavi i sjedini!

Bezbroj bilja i drveća,
što iz crne zemlje niče,
sve u zlatno nebo gleda
i jednijem glasom kliče:

Slava Tebi, Vječni Bože,
Koji Svojim znanjem znade,
Koji Svojom moću može,
da sve uzme i sve dade!

Bezbroj ptica milopojki,
što po plavom zraku plovi,
sve u zlatno nebo gleda
i jednijem glasom slovi:

Slava Tebi, Vječni Bože,
Koji Svojim sluhom čuje,
Koji Svojom moću može,
da sve sruši i sve snuje!

Bezbroj raznih životinja,
što po crnoj zemlji gmiže, -
sve u zlatno nebo gleda,
sve zajedno svoj glas diže:

Slava Tebi, Vječni Bože,
Koji Svojim vidom zrije,
Koji Svojom moću može,
da sve stvori i pobije!

U bezbroju svih stvorenja,
što Ti vječnu slavu poju,
diveći se ev' i Mirza
oprema Ti pjesmu svoju:

Slava Tebi, Vječni Bože,
Koji Svojim glasom zbori,
Koji Svojom moću može,
da od ništa Svemir stvori!

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net