Bašagić, Safvet-beg

Sjećaš li se jošte, Mirza,
kad si bio d'jete malo,
kako bi ti mirno srce
od miline zaigralo?

Kad s' iz usta svoga oca
"Kaside-i-Burde" sluš'o -
i poletnim mislima se
do zanosa dizat kuš'o?

Sjećaš li se kako pjesnik
o visokoj pjesmi zbori,
kad mu duša u ljubavi
pram' ljubljenom biću gori?

Ja se svega dobro sjećam
kao da je juče bilo;
kako ne bih sjećao se,
kad s' o biću govorilo.

Koje moju dušu hvata,
ko što bršljan hvata granje,
i ta moja uspomena -
najviše je moje znanje.

Eto tako, od djetinjstva
moj duh njega vječno prati,
i kuša ga opjevati,
al ne može da ga shvati.

Ko će shvatit ono biće,
Kome Bog "Levlake..." reče,
kad ga pozva u posjetu -
na mubareć Miradž-veče.

Ko će shvatit biće, koje
čitat, pisat nije znalo,
a nama je u Objavi
uzvišenu vjeru dalo.

Kol'ko god je moja mašta
uzdizala lahka krila -
do njegovog dostojanstva
nije nikad doletila.

Volja mi je bila jaka;
da su mogle slabe sile,
sve bi cv'jeće zemne sreće -
u taj mevlud ukitile.

***

Hodi, srce, da u dvoje
danas složno zapjevamo -
i oduška svom veselju,
na ovome mjestu damo.

Što da više razbijamo
glavu: s biti i ne biti,
kada ćemo kud sve ide,
morat ići - i ja i ti.

Sermija je mog života:
kao sunce svjetlo čelo,
a uz gr'jehe naći će se -
i gdjekoje dobro djelo.

Osim toga, u Svemilost
izgubio nisam nade,
a na Sudnjem danu znadem,
zagovornik da imade.

Koji će i gr'ješnog Mirzu
pod okrilje uzet svoje;
jer nikada nisam reko:
Jedno - može biti - dvoje!