Bašagić, Safvet-beg

Proljetno vece na zemlji sniva;
po nebu plavu zvijezdje pliva.
Lahoric nocni lagano puše
i hladi zegom umorne duše.

K'o iza rosne proljetne kiše
sve nekim svjezim zivotom diše,
sve nešto tiho šapuce i veli,
sve nešto tajno trazi i zeli,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša,
jer tako divne proljetne noci
vidjele nisu nicije oci.

To vam je bilo prvog rebi-a,
dvan'est noci - kad Arabija
najljepse dane u dnevnik piše
i svjezeg cv'jeca mirisom diše,
U Arabiji nasred Hidzaza
imade jedna mala oaza,
koja se zove Batha-u-Mece;
u toj oazi, u kuci srece,
jedna lijepa i mlada zena
lagano hoda k'o da je sjena.

Zastane casak, pa opet podje,
dok tajni glas joj do uha dodje:
"Amina! de se na šilte spusti
i ove rijeci odmah izusti:
"Boze! moj porod predajem Tebi,
da zloduh njemu škodio ne bi!"

Kada to rece, nasloni glavu
da gleda mirno daljinu plavu,
da se na carim' prirode topi,
dok sanak slatki oci joj sklopi.

Kad je zaspala, sanak je snila -
i lijep prizor na snu vidila.
Snila je: kako meleca jata
na zemlju slaze - i oko vrata
njezine kuce gledaju, vire
i tihim glasom uce tekbire.

U to od sobe zid se rastupi,
iz koga kolo hurija hrupi,
pa je sa sviju strana okruze -
i pred nju pocnu sipati ruze.

Lagano kolo okolo krecu,
pjevaju radost, pjevaju srecu:
koja ce tminu sa zemlje dici,
pa cak i do nas u Bosnu stici.

Dok se najednom otvore vrata -
na ruci drzec cašu od zlata -
hurija jedna dodje i stade
i sretnoj majci cašu dodade.
To vam je caša šerbeta bila
sa rajskog vrela - sa Selsebila.

Kad popi cašu blazena mati,
iz njene kuce zapoce sjati
svjetlo poput bozanskog nura,
kakono sjaše sa Sina Tura.

U tome casu hazret-Amina
rodi ko zlatnu jabuku sina.