Bašagić, Safvet-beg

Bijaše divno, proljetno veče,
Kakovo pjesnik zamislit more -
Pjevaju ptice, Miljacka teče,
A zefir puše sa Igman-gore.

Opojen slašću prirodnog krasa
Na meki jastuk naslonim glavu,
Da slušam žubor ptičijeg glasa,
Da motrim svijeta ljepotu pravu.

Oh, to je časak, kad ljudske grudi
Duša i um se u milju topi,
A blažen pogled okolo bludi,
Dok sanak oči umorne sklopi.

I ja sam zaspo i slatko snivo
Do rujne zore i bijela danka;
Oh, jošte i sad sjećam se živo
Večeri one i slatka sanka!

Išo sam dugo širom po svijetu.
Tražio, gledo, što mogo veće,
Ko marna pčela po šarnom cvijetu,
Nu nigdje, nigdje ne nađoh sreće.

Negdje u zemlji Istine svete
Rekoše ima palača sjajna,
Gdje Priča sreću vijekove plete,
Gdje se sakriva vječita tajna.

Za ludom glavom trčo sam dugo
Pun mlade volje, pun slatke nade;
Neko se smijo, neko se rugo,
Al' ja sam našo vrata od zgrade.

Pred sobom vidim palanku tvrdu,
Reko bih sva je od suha zlata:
Pogledam strmu, pogledam brdu -
"Harabat" piše viš njenih vrata.

Ovo je dakle palača divna,
Istina vječna gdjeno se štuje,
Gdje posla nema sebičnost kivna,
Što ljude vara, što ljude truje.

Ovo je dakle palača slavna
Vileni ljudi gdje sretno žive,
Gdje duša duši u svemu ravna,
Božijoj moći skupa se dive.

Ovo je dakle palača krasna,
Gdje saki služi, a pjesnik pije,
Gdje s Piri-muganom družina časna
Istinu vječnu u pjesmi vije.

Poleti tamo, poleti amo,
Niotkud nigdje pristupa nema;
Osluhni tamo, osluhni amo -
Svuda tišina caruje nijema.

Pokucam opet al' jače malo,
S prozora jednog polete krila;
Na njemu mlado djevojče stalo,
Ne znam: je l' anđel, ili je vila?

Ja u nju gledam, a ona u me
Uprla bajne vilinske oči,
Dok pokraj uha zvuci zašume:
"Što tražiš ovdje u pola noći?"

- "O mili stvore božanskog čara,
Otvori svoje milosti vrata,
Primi u kuću Mirzu bećara,
Za to te čeka od Boga plata."

- "Ti ne znaš, valjda, nezvani goste,
Da nije ovo svratište javno;
Svačije noge nijesu proste
Unići ovdje u društvo slavno.

Šta misliš - ovo džamija nije,
Već slavna zgrada od Harabata,
Gdjeno se pjeva, gdjeno se pije
Bez bijela srebra, bez žuta zlata."

- "Smiluj se na me ponosna sina,
O mila kćeri istine svete!
Umornu podaj kapljicu vina,
Život mu spasi od sudbe klete."

- "Dosta je, Mirza, ne moli više.
Teško je steći prava rindana,
Sve ovdje mirno, slobodno diše
Pod mudrom vladom Piri-mugana."

- "O milost, milost, vilinska djevo!
Zašto mi ulaz unutra kratiš?
Čast Harabata vazda sam pjevo;
Kad sam ga našo, što da me vratiš?"

Na to, da čekam, rukom mi mahnu,
Nesta je, ode, zavi je tama;
I pola jada s duše mi lahnu
I već se sanjah pokraj Hajjama.

Ne prođe dugo, dok pokraj mene
Škrinuše vrata od Harabata,
Preda mnom lik je božanske žene, -
Utvora prava mojega zlata.

Ponosno diže lijepu glavu,
Obrve čarne i pogled smjeli,
S kojim u srce uli mi stravu;
Ta kako ne bi kad 'vako veli:

- "Prije već stupiš u ova vrata,
Zakletvu moraš položit smjerno:
Obrede, prava, čast Harabata,
Uvijek da ćeš ljubiti vjerno.

Ovdje te niko pitati neće:
Pred kojom vjerom saginješ glavu?
Ovdje se miso slobodno kreće,
Vjeruj što hoćeš, živi u pravu!

Ali u krugu družine ove
Uvijek moraš otvoren biti.
Jer šta je korist od vražje dove,
Kad vraga vražja dvoličnost kiti?

Ljubiti treba svakoga druga
Kao što ljubiš rođena brata;
Ovdje ne vrijedi: klanjam se, sluga!
Iskrenost stup je od Harabata.

Ako se smiješ pouzdat, druže,
Da ćeš se držat naših načela,
Evo ti vijenac od rumen-ruže,
A eno ruho od platna bijela."

I zadnjeg zvuka u zraku nesta,
Tišina mrtva okolo vlada,
I krv kroz žile kolati presta;
Nekakav strah me obuze mlada.

I radost često čovjeka smete
Nenadno kada pred njega pane,
Gdje da ne smetu nevolje klete
Sužnja kad dan mu slobode svane.

Sve mi se čini ko slatki sanak,
Kad sniva čovjek ljepote raja,
IIi kad zora naviješta danak
Čovjeku koji nad sobom zdvaja.

Prenuh se; ona na vratim stoji,
Uprla oči u rosnu travu,
Kad drhtnu struna gusala moji',
Ponosno diže milenu glavu.

Pogledom njenim hiljadu sila
U pomoć bolnoj duši mi stiže;
Klonula mašta raširi krila,
A čedna pjesma nebu se diže:

Sva priroda Tebe slavi,
Bože milostivi,
Svaki stvor se u ljubavi
Tvome biću divi.

Ti satvori nebo plavo
I sunašce sjajno,
Blijedi mjesec, rujnu zoru
I zviježđe bajno.

Ti satvori šarno cvijeće
I kamenje drago,
Razne rude, razno bilje
I bezbrojno blago

Ti satvori raj i pako,
Čovjeka i mrava;
I tom svemu kako treba
Podijeli prava.

Ti satvori nešto vel'ko
Na svijetu tude,
Čim si, Bože, opčarao
Plemenite ljude.

Ah, a to je, dragi Bože,
Ono čuvstvo milo,
Koje nam je tvoje biće
U srce ulilo;

Čistu ljubav prama Domu,
Pram tvome Božanstvu,
Prama Pravdi i Istini
I pram Čovječanstvu.

I ta ljubav kao svemir
U nama se kreće;
Mada vrijeme sve rastvara,
Nju rastvorit neće.

U nama će ona sjati
Velebna i čista,
Kao ono žarko sunce
Što se nebom blista.

Primi, Bože, ovu pjesmu
Kao dar od mrava,
Koji tebe, vječno svjetlo,
Slavi, obožava.

Prestaše gusle, vijenac časni
Na rusu glavu neko mi stavi;
Pogledam gore u eter jasni,
Viš mene stoji anđeo pravi.

Kad se u čarne zagledah oči,
Nekakva teška, umorna sjeta,
Ko da mi bolno tijelo koči,
Ko da mi napred kročiti smeta.

Gledam u nebo, trepti u sjaju,
Blijedi mjesec po njem se šeće;
Slušam slavuji poje u gaju,
Priroda sva se veselo kreće.

To je trenutak kad ljudska duša
Na mašti leti u više sfere;
To je trenutak kad pjesnik kuša,
Da tajne svijeta u pjesme bere.

U tome času i moja miso
Na jednu malu zvijezdu pade;
E bih o njojzi nešto napiso,
Al' poznat glas mi zborit stade:

"Pjesniče ustaj, ne čekaj više,
Idi unutra u krug rindana,
Gdjeno sve mirno, slobodno diše
Pod mudrom vladom Piri-mugana.

Idi unutra, gdjeno te čeka
Pjesma i čaša i naj i biće,
Koje će s tobom do konca vijeka
Pod ovim krovom provesti žiće."

Skočim na noge, pođem za njome
I smjerno stupim u željna vrata;
Sve što je časno na svijetu tome -
Sve je pod krovom od Harabata.

Ljubav i sloga, čast i poštenje
Vjernost i pravda iskre su slave,
To su zvijezde, to je znamenje
Koje te vodi do sreće prave.

I ja sam išo naprijed samo
Diveć se skladu što tude vlada,
A šta je uzrok te mi ne znamo
Živjeti ljudski - pitam se sada?

Razum imamo, ali smo ludi
Što damo da nam zamažu oči,
Ne ljudi nego zlodusi hudi,
Istini koji ne daju proći.

Istini koja pod krilim' nosi
Svem čovječanstvu ljubav i sreću.
A oko čvrste njezine osi
Svijetovi svi se sustavno kreću.

Misleći o tom brzo sam prošo
Kroz devet vrata od suha zlata,
Dok sam do časne dvorane došo,
Gdje sjedi društvo od Harabata.

Kad od tih vrata polete krila,
Dvorana sinu ko sinje more,
U jednom koru hiljadu vila
Vesele pjesme pjevaju, ore.

Pjesma je mehlem bolnije grudi,
Smrtniku ona blagoslov nosi,
Kao kad ljetna zora zarudi
I šarno cvijeće suzama rosi.

Pjesma je tužnu utjeha prava,
Pjesma je brižnu sunašce nada,
Pjesma je radost, pjesma je slava
I opće blago stara i mlada.

Zato u hramu vječite sreće
Pjesma se goji nada sve ino;
Pjevaju vile berući cvijeće,
Pjesnici poju pijući vino.

I tu se viju vesele pjesme
Kao u carstvu vječnoga sjaja,
Tu sve ko spomen na prošlost čezne
U dvoje dragih sred zagrljaja.

Naprijed bih rado, al' sile nemam,
Bojazan neka ledi mi grudi;
Što mi je, ne znam, kao da drijemam,
A zdvojni pogled okolo bludi.

Prenem se na glas: "Naprijed samo,
Došo si svojoj žuđenoj meti,
Eno na čelu dvorane tamo
Sjede u kolu Geniji sveti."

- "O mila Zlato, molim, - oprosti
Što sam te nazvo imenom stvora
Koji u svakoj tuzi, radosti
Na vječnu sreću sjetit me mora. -

Kaži mi, kaži šta ono lebdi
Pod vrhom ove dvorane časne,
Je l' ono sunce, il' mjesec blijedi?
Jesu li ono zvijezde jasne?"

- "Vidiš, eno, pod vrhom troje:
U srijedi lebdi Jednakost svijeta
A drugo dvoje, što spored stoje,
Zovu se Razum i Ljubav sveta.

A ono biće što viš njih svira
Držeć u ruci vijence sjajne,
Ono je Pjesma, anđeo mira,
Najljepše čedo prirode bajne.

A nada svima, pogledaj gori
Kako se vječna Istina šeće;
Jednakost, Razum i sve nju dvori,
Cio se svemir oko nje kreće!

A više gore i niže dole
Geniji dobri po redu stoje, -
I svi se skupa Istini mole,
I svi joj himne napose poje."

- "Da, sve sam dobro vidio, ali
Ne mogu znati koje je Vjera;
Svaki se smrtnik sa svojom hvali,
A sve su skupa jednoga smjera."

- "Slučajno ta se velika tema
I mome oku sakrila evo,
Jer ona jasne oznake nema,
Svako je o njoj drukčije pjevo.

Pjesniče deder otvori oči,
I svu pozornost u kaos svrati,
Da vidim hoćeš naći je moći
I glavnu njojzi oznaku dati."

Pozorno gledam i pogled pratim
Velikom pomnjom kroza sve sfere,
I jedva u mutnom kaosu shvatim
Oznaku pravu sveopće vjere:

- "Eno je, eno, ko tamna sjenka,
Kroza sva bića gdje u me gleda
Krije je veo ko siva tjenka;
Nikom se pravo vidjeti ne da."

Kad to izrekoh, dvoranom cijelom
Tišina mrtva ko da zavlada;
A jedna vila u vrhu bijelom
Dođe i stade preda me mlada.

U desnoj drži pehar od zlata,
A krasno lice lijevom krije;
Sakija to je od Harabata,
Što sretne duše ljubavi grije.

Zatijem reče: "O da si zdravo,
Iskreni sine sebična svijeta!
Deder sad ovdje uživaj pravo,
Gdje posla nema sebičnost kleta.

U slavu one svetinje gori
(I ruku prama Istini pruži)
Deder sad ovaj pehar obori,
Da vidiš: na što svijet se tuži!"

Kad prva kap mi u grlo stiže,
Nekakva tajna, čarobna sila
Ko da mi s oka koprenu diže,
I dade lahka vilinska krila.

Ne pojmim šta je, al' mi se čini,
Da postah nešto od ljudi veće;
Ništa mi više dušu ne kini,
Duh mi s cijelim svemirom kreće.

Pogledam širom bijela svijeta,
Svega ga tama pokriva gusta;
Sebičnost kleta po njemu lijeta,
Ko noću sova kroz mjesta pusta.

A za njom leti čitavo jato
Nakaza što ih stvoriše ljudi,
A svima meta: žuto je zlato,
Sve za njim hlepi, sve njega žudi.

Pram sebičnosti na drugoj strani
Velikodušje s družinom stoji,
I carstvo Svjetla junački brani,
Bori se proti dušmana svoji.

Kolo se sreće okolo kreće,
A lovor vile u kose pletu,
Jer ljudi sloge i mira neće
Na ovom pustom, sebičnom svijetu.

Jednoga blago i zlato mami,
Drugi za čašću i slavom gori,
Treći u skrajnjoj nevolji čami,
Četvrti opet Amora dvori.

Koliko ljudi toliko ćudi,
Stazama raznim želja ih vodi;
Pjesnik po višim sferama bludi,
Mudrac po sinjoj pučini brodi.

Al' vrlo često oba se tuče
U bajnom carstvu prirode mile,
Gdje slavuj pjeva, gdje golub guče,
Gdje vode kolo nestašne vile.

Gdje zapad sunca livade zlati,
Gdje cvate šarno, mirisno cvijeće;
Dok tu se Srce s Razumom brati,
Nikada pjesme nestati neće!

O da si zdravo, moj divni svijete.
Ali si krasan u svome sjaju!
Ne boj se Stuhe i More klete, -
One će skapat u svome vaju.

Pjesma imade božanske moći,
Realnost pred njom u bezdan bježi;
Ona je silna, ona će doći
Do ideala za kojim teži.

Uprav u tome slatkome času
Trže me napjev ptičijeg kora,
Pogledam, sve se blista u krasu:
Polja i vršci zelenih gora.

I sunce svoje pomalja lice,
I pastir tjera svileno stado,
I pjesme poju vesele ptice -
Sva zemlja slavi proljeće mlado.

O, istom sada na um mi pade,
Kad oko sebe razgledah živo,
Opojen miljem vesele Lade,
Da sam o svijetu ljepšemu snivo.