Prolog
|
|
Nuh-pejgamber nađe lozu,
Pa je u svoj vrt presadi U namjeri plemenitoj, Nešto dobro da uradi. To je vragu krivo bilo, Pa zamiso čudnu skuje, Da Nuhovim dobrim djelom Smrtnicima život truje. On majmuna odmah nađe, Pa za čokot krv mu prosu, A Nuhova loza popi Krv majmunsku kao rosu. Druge hefte méda nađe, Pa za čokot krv mu prosu. A Nuhova loza popi Krv medjedsku kao rosu. Treće hefte krme nađe, Pa za čokot krv mu prosu, A Nuhova loza popi Krv krmeću kao rosu. Zato veli stara knjiga Kada čovjek pine malo: U njemu se srce kao U majmuna razigralo. Zato veli stara knjiga, Kad se čovjek ponapije: Oruža se kao medo Viče, čika da se bije. Zato veli stara knjiga, Kad prepije kakva luda: Ulapso se kao krme, Pa se valja, valja svuda. Na to veli Mirza Bekri: "Nek se tako pripovijeda, - U vinu je obadvoga - Ima meda, ima jeda. Ja iz njega med probiram, Pa sa srca tjeram jade; Ko njim mudro raspolaže, Tome vazda meda dade. A ko ne zna njim vladati, Nego mu se pokorava, Taj nek trpi mahmurluke, Toga neka boli glava!" |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |