28.
|
Kad promatram rumen-ružu
I rumeno tvoje lice, E bih reko i kleo se: Ko da gledam dvije ružice! Da po tvome licu rumen Po katkad se ne razlije, Ah, iz koje tvoja duša Kao žarko sunce sije, - Mislio bih tvoje lice Da je cvijet, da je ruža; Al kad u njem život vidim, S kojim cvate moja duša, - Tada stanem ko umjetnik Pred prirode remek-djelom. Razgledam te, divim ti se Umom, mišlju, maštom smjelom. Čm te više proučavam, Tim te više obožavam! |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |