Bašagić, Safvet-beg


 

 

28.

 

Kad promatram rumen-ružu
I rumeno tvoje lice,
E bih reko i kleo se:
Ko da gledam dvije ružice!

Da po tvome licu rumen
Po katkad se ne razlije,
Ah, iz koje tvoja duša
Kao žarko sunce sije, -
Mislio bih tvoje lice
Da je cvijet, da je ruža;
Al kad u njem život vidim,
S kojim cvate moja duša, -
Tada stanem ko umjetnik
Pred prirode remek-djelom.
Razgledam te, divim ti se
Umom, mišlju, maštom smjelom.

Čm te više proučavam,
Tim te više obožavam!

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net