Ljubav ga spasila
|
Huz eddun-ja ve ma fiha, fe innel aška jekfina!
U Indiji, zemlji priča,
Gdje je dobri Bog U obilju proso djela Sveumijeća svog. Gdjeno plavi Ganges pruža Veličajni tok, Gdje rumena ruža daje Najdivniji sok. Tu je ljudska ruka zdala Jedan carski dvor, Kakva nema na svijetu Niti jedan stvor. Sto slikara kad bi skupa Sastavilo kist, Svi popravit ne bi mogli Jedan ružin list. Što je priča naslikala Na srebrni zid, Ko na lice djevojčice Kad probije stid. Tu je raskoš i bogatstvo I umjetni čar Ljudskom oku izložio Ekber - silni car. On u slici pravednosti Predstavljo je vlast, Da potomstvu svome bude Na diku i čast. Nedaleko tih saraja Ima jedan kraj, Gdje je ljubav više puta Predstavljala raj. Tu mi sjedi i besjedi Zulejha sultan, A pokraj nje piće pije Mladi Behmen-han. Do po noći mjesec sjao, Pa je presjao, Pri njem dilber piće pio, Dragu ljubio. Govorila dilber-djeva Behmen-hanu svom: "Pusti mene, dragče moje, Da idem u dom." Njoj mi ljepše odgovara Mladi Behmen-han: "Čekaj malo, dušo moja, Još ne sviće dan." Pa nastavi piće piti, Dragu ljubiti, Sve dok rujna zora planu Po Hindistanu. U to doba kizlaraga S četom haduma, Kad on vidje gdje mu sjedi Mlada hanuma. Povrati se u saraje, Pa ispriča sve Alemšahi, miloj majci Mlade djevojke. Ljuta majka jednog časa Ne počasi tu, Već otiđe, pa sve kaza Sultan Ekberu. Rujna zora nebom rudi I prosipa sjaj; Cio čimen nije drugo Već zemaljski raj. Još kumrija i bulbula Milozvučni poj Svoj prirodni život daje U has-bašči toj. Opet veli dilber-djeva Behmen-hanu svom: "Pusti mene, dragče moje, Da idem u dom." Njoj mi ljepše odgovara Mladi Behmen-han: "Čekaj malo, dušo moja, Još ne sviće dan." Pa je ljubi i topi se U poljupcu sav; Dok povika sultan Ekber Ko razjaren lav: "O nesretni moj vezire, Šta će s tebe bit? Već drskosti ja sam tvoje I odviše sit. Kako smjede, jadni sine, U moj harem doć, Znaš da će ti sada duša Pravo paklu poć?" "Sunce naše, štono grije Vazda dan i noć, Ja priznajem da je tvoja Prevelika moć. Ali čekaj, saslušaj me! Ja sam svemu kriv, Ljubih, ljubim, ljubiću je, Dokle budem živ. A sad radi šta ti drago, Na volju ti baš! Ili da mi nju pokloniš Ili samrt daš." Na te riječi sultan stade Ko ukroćen div, Mir zavlada, ko da niko Ne imade živ. Dok najednom zažubori Milostivi glas: "Ljubite se! - sultan Ekber Blagosiva vas." |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |