Istočna priča
|
Po drevnoj priči još i sada stoji
Kraj Ganges rijeke bajoslovni hram, Gdje Peri-Banu Peri-Begum goji Čarobno vječnu kao oganj sam. Katkada samo zrake sunca žarka Kroz prozor vide njena lica sjaj; Cijeli život za nju mi je varka, A cijeli svijet božanstveni raj. O kad će vrijeme da iz sebe sine Ko rumen-ruža iz gondžeta svog! O kad će vrijeme da se na grud vine Keišahu, kom je dosudio Bog? Uzdiše Begum, al joj fajde nema, Čuva je priča kao rosni cvijet, Da bude ponos šahova harema, Da joj se klanja šah i cio svijet. O kom se veli: mora skoro sići I sjest na slavni Kei-Husrevov tron, Koji će Parse nad narode dići I Svjetlu sazdat novi Ktesifon. Iz usta maga - preko Himalaja - Kroz zvuk riječi - kroz stihova šum Preleće priča, što moću osvaja Na ognju ljudski raspaljeni um. Preleće priča i pristaša stiže U ordskoj zemlji uz Gangesa žal, I tude ognju nove dvore diže, Da Zend-Aveste čuva ideal. Jedanput Begum, kad niko ne sluti, Sađe u bašču u nepoznat kraj; Bezbrojni pred njom otvore se puti, Neviđen pred njom pokaže se raj. U isti čas je sve uživat htjela: Nebo i sunce i cvijetni žal I poj slavuja i šum bistra vrela I modroplavi Gangesov val. Čudne joj misli polete po glavi: Zašto je nigda ne puštaju van, Da gleda Ganges, što se modro plavi, Da gleda sunce i bijeli dan? "U ropstvu neće živjet mi se više! - Odluka ču se kroz otresit glas - Oh, kako tude lako duša diše, Oh, kolik tude vidim sada kras." Pred njenim okom daleko se pruža Južnijem cvijećem okićeni gaj; Tu razne vrsti lotosa i ruža Lijep od sebe poljepšaju kraj. Palme, jasmini i drveta druga Nižu se pred njom u zamamni red, A viš nje čarna savija se dûga Spuštajuć kraje čak u nedogled. Lagano iduć kao slika živa Sve promatraše, dok stiže na žal Gangesa, kuda zlatna barka pliva I skače s buka na krilati val. U njemu momče u pročelju sjedi, A za njim stoji pjevačica pet. Što 'nako tužno u talase gledi, Da nije ljubav omrzla mu svijet? Ah niko tuzi uzroka ne znade, Za čijem čezne mladi Azer-han? Šta mu izgara džigerice mlade? Je l' živa java, il' je pusti san? Najednom diže ponosito glavu, Čudna mu miso zaokupi um. "Pjevajte himnu Nahidi u slavu!" Naredba ču se kroz valova šum. Grlata Džengi i družina njena, Zanosnu pjesmu prateći uz naj, Zapjeva kao čarobna Sirena, Kad mami momke u neznani kraj. Zadrhta Begum; i njezine grudi Napuni neka tajinstvena slast, Za kojom ona već odavna žudi Preziruć raskoš i mugansku vlast. Slobodna volja i priroda krasna, Pjesma i ljubav za nju sve je san. Stoji i trepti ko Danica jasna Na rubu neba kad proriče dan. U tome trenu Azerovo oko Pade na Begum, a kroz njega sjaj Života sinu, ko kad gladan soko Grlicu spazi kroz pročišćen gaj. "Ono je ona što mi srce uze, Njezino sve je i lice i stas; Ono je ona što mi mami suze!" - Čuše se vaji kroz sjetni mu glas. Džengi Ako si Peri, kunemo te krasom Božanskim štono zadivljuje svijet. Ako si žena, kumimo te glasom Srca i pjesme - spasi ovaj cvijet! Azer Ono je ona što mi prži grudi, Njezino sve je milina i čar; Ono je ona za kom Azer ludi, Ono je Begum - moj nebeski dar! Džengi Smiluj se, Begum, pa oboma stvori Od zemlje - nebo, od pakla - raj! U toj te sreći sto robinja dvori Ljubi te duša, štono mrzi sjaj! Azer Ono je Begum, sunce moje sreće, Koja me grije vazda - dan i noć, Ono je Begum, koje niko neće Uzeti dokle siže moja moć. Džengi Ljepoto: slušaj, kako srce zbori, Koje već dugo ne zna šta je mir, Koje pram tebi u zanosu gori, Ko pram vječnom ognju zanesen pir. Azer O, divna Begum, care moga cvijeća, Vrati mi srce, ako Boga znaš! U tvojoj vlasti stoji moja sreća, Ti samo možeš da mi sreću daš. Zadrhta Begum; i njezine grudi Napuni neka tajinstvena slast; Na licu njenu žarka ljubav rudi, Iz oka njena svjetluca se strast. I plovi barka prema smjeru svome, Ured će kljunom poljubiti tlo, Gdje gori Begum poput mlade mome I pita sebe: je li genij to, Kojeg je jednom na izdahu noći Kroza san čula umiljati glas: "Niko nas neće rastaviti moći, Zadnja je Parka sastavila nas!" Zadrhta Begum i pođe da pane, Kao u jesen sa jasike list. Nu u to Azer ko lik pred nju stane Kakav je sliko samo Manin kist. Sirota Begum, ne znajuć šta biva Ko izvan sebe baci se na grud, Da čas proživi i da čas uživa, Pa posije magi nek joj kroje sud. Azer je diže u naručje snažno I snese barci, pa zaplovi s njom Uz bučni Ganges junački, odvažno, Da srećom svojom vas usreći dom. Lijepa Begum pod samt-baldahinom Uzvalila se; a pokraj nje han Pita je slatkim širaskijem vinom I tumači joj zagonetni san. Lijepa Begum pomalo otpija, Pomalo lice obliva joj stid, Pomalo opet hanu se privija - I sve pomalo ostavlja je vid. Malo-pomalo zadrhta i tijelo I trepavice skriše oka sjaj - I Peri-Begum odvažno i smjelo Sruši se hanu u vruć zagrljaj. A Džengi s korom u čast toga raja Kroz divlju pjesmu pusti mili glas, Što žubor rijeke i muzike spaja Da zemnoj sreći ljepši dade kras. I plovi barka, ko da je Najade Tjeraju naglo uz Gangesov tok, A u njoj piju dvije duše mlade S usana rujnih nekušani sok. Nebesa plamte, a sunce se sprema, Da skine s barke i posljedni trak, Jer konac drame za njeg čara nema; Nek svojim krilom prekrije ga mrak! U jednoj knjizi o tom 'vako veli: Na koncu drame začeo je šah, Al' ne onakav kakva magus želi Već Zend-Avesti grozota i strah. U krvi, što je moć njegova prosu, Vječnoga ognja jenjao je plam. U krvi, što je moć njegova prosu, Izgubio se i taj sveti hram, Gdje Peri-Banu Peri-Begum goji, Da sjeća Parse na negdanju moć, Potomstvu svome da u priči kroji Keišaha, koji mora skoro doć. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |