Bašagić, Safvet-beg

1.

Iznad mene vedro nebo ko pučina plava,
Ispod mene ravnim poljem talasa se trava.

Oko mene po đulbašči cvate šarno cvijeće.
A preda mnom rumeni se malvazija prava.

Pokraj mene za trpezom sjedi moje zlato
Kroz pô oči na me gleda ko kad srna spava.

U daljini prate frule veselih pastira
Bleku janjad i ovaca, riku telad, krava.

Pijem vino, gledam dragu i mirišem cvijeće,
Slušam frulu kako stado divno natpjevava.

Budućnost me ne zanima, za prošlost ne marim.
Oboje je za me sanak, a sadašnjost java.

Živi, Mirza, i uživaj dok te sreća služi,
Da te s jutra od kajanja ne zaboli glava!

2.

Dođi, Azra, ne plaši se, - dođi bliže amo!
Jedno drugom svoja čuvstva da ispovijedamo.

Dođi bliže, - ne plaši se, zlatokrila vilo!
Da oduška milovanju jedan časak damo.

Sjećaš li se, ah, imade već godina dana
Pogledima svoja srca kako otkrivamo.

Sati, dani i mjeseci u nepovrat grede
Kako se mi zagledamo, a još se ne znamo.

Vrijeme je upoznat se i otkrivat misli,
Ako nije još vrijeme da se cjelivamo.

Stih do stiha evo Mirza gazel ti naniza,
I kasidu nizaće ti - samo dođi amo!

3.

Kud Zulejhu vode želje mlade,
Kad se oku Azizovu krade?

- Ide robu u sobi zrcala,
Da svog tijela živu sliku dade.

Sa svih strana da stotine Eva
Krasni Adam pred sobom imade.

Šta bi bilo, ako Mirza Safvet
Svojoj Azri pitanje zadade:

"Što je Jusuf u nemilost pao
Kod Aziza i misirske vlade?

Nek ta tajna konačno se riješi
Da filistri ne čupaju brade.

Kaži, Azra!" - Ona diže glavu,
Pa će poput sramežljive mlade:

"Mirza, uzrok Zulejhine spletke
Svaka žena vrlo dobro znade,

Samo neće nijedna da kaže,
Nek sofije dalje se inade.