Bašagić, Safvet-beg

Sjecaš li se jošte, Mirza,
kad si bio d'jete malo,
kako bi ti mirno srce
od miline zaigralo,

kad s' iz usta svoga oca
"Kaside-i Burde" sluš'o
i poletnim mislima se
do zanosa dizat' kus'o?

Sjecaš li se: kako pjesnik
u visokoj pjesmi zbori,
kad mu duša u ljubavi
pram ljubljenom Bicu gori?

Ja se svega dobro sjecam
kao da je juce bilo!
Kako ne bih sjecao se,
kad s' o Bicu govorilo,

koje moju dušu hvata,
k'o što bršljan hvata granje,
i ta moja uspomena
Najviše je moje znanje.

Eto tako od djetinjstva
moj duh Njega vjecno prati
i kuša Ga opjevati,
al' ne moze da Ga shvati.

Ko ce shvatit' ono Bice,
kome Bog "Levlake..." rece,
kad Ga pozva u posjetu -
na mubarec-Miradz vece.

Ko ce shvatit' Bice, koje
citat', pisat' nije znalo,
a nama je u Objavi
uzvišenu vjeru dalo.

Kol'ko god je moja mašta
uzdizala laka krila, -
do Njegova dostojanstva
nije nikad doletila.

Volja mi je bila jaka;
da su mogle slabe sile,
sve bi cv'jece zemne srece -
u taj Mevlud ukitile.

Hodi, srce, da u dvoje
danad slozno zapjevamo -
i oduška svom veselju
na ovome mjestu damo.

Što da vise razbijamo
glavu: s biti i ne biti?
kada cemo, kud sve ide,
morat' ici - i ja i ti.

Sermija je mog zivota:
kao sunce svjetlo celo,
a uz gr'jehe naci ce se -
i gdjekoje dobro djelo.

Osim toga u Svemilost
izgubio nisam nade;
a na Sudnjem danu znadem,
Zagovornik da imade,

koji ce i gr'ješnog Mirzu
pod okrilje uzet svoje;
jer nikada nisam rek'o:
jedno - moze biti - dvoje.