Bajezidagić, Derviš-paša

Ko bi mogo opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara,
Zar se čudiš srce, što ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga žara ?

O ne ima na ovome sv'jetu,
Ako nema sred bajnoga raja,
Bistre vode i svježega zraka,
Što čovjeka sa zdravljem opaja!

Ko ga gleda, život mu se mladi,
A duša mu u nasladi pliva.
Svaki kraj mu i svako mjestance
Zadivljene oči podraživa.

S voćem vodom i ostalim miljem
On je druga Sirija na sv'jetu,
E bi rek'o da je rajska bašča,
Ko ga vidi u majskome cv'jetu.

S dvije kule velika ćuprija
Pružila se preko rijeke čarne,
Te sa svojim velebnijem lukom
Pričinja se poput dûge čarne.

Cio svijet da obiđeš redom,
Ne bi naš'o onakova svijeta.
On je majdan darovitih ljudi,
Šeher Mostar ures je sv'jeta.

To je gn'jezdo slavnije junaka
I na peru i na bojnom maču;
Ko odvazda i sada iz njega
S dana na dan velikani skaču.

Neka šute indijske papige -
Neka svoje ne kazuju glase,
O, Dervišu! Ti si danas slavuj,
Koji pjeva svog Mostara krase.

S turskog: Safvet-beg Bašagić