Bajezidagić, Derviš-paša

Po srebrenom tvom obrazu il' je crni soluf pao,
Il' je na list divlje ruže sumbul svoju sjenu dao?

Ili s tvojih jagodica na ustima odraz stoji,
Il' ti usne rujno vino rumenilom svojim boji?

Što mirisni amber sipa, je li mladež na tvom licu
Il' u žarkom ognju gledam jednu crnu trnjinicu?

Da ja mislim na ružicu - ah uzrok je tvoje lice,
Da ja mislim na pupoljak - ah uzrok su te usnice.

Da je moje lice žuto kao žuto zlato,
Uzrok mu je jedno luče od srebra skovato.

S tvojim selom ako ne bih rajsku bašču zam'jenio,
Na svijetu, vilo moja, čovjek ne bi čovjek bio.

Zar je čudo znak ludila ako Derviš sâm odaje
Kad ljudskije običaja kći vilinska ne poznaje?

Ko opčara, ja ne znadem moje oči pune sanka,
Da od plača ja ne mogu do bijela zaspat danka.

Ah, ti meni bez milosti ispovijedaš muke tuna
Zulumćaru, a na um ne pada ti dan računa.

Teško je uz prijateljski ukor
Još pretrpit psovku od dušmana;
Ko je imo, zna kako je teško,
Kad na rani otvori se rana.

Pijmo! jer će društvo i veselje proći;
Krčmarice, ne stoj, nego vina toči!

S turskog: Safvet-beg Bašagić