Arnaut, Selim


 

 

Zašto ne znam opisati grad

 

I


Poslije susreta, prefinjenog
Poput rastojanja između dviju
Mačaka, raspoloženje postaje
Plašljivo. Bicepsi,
Amonijačni krugovi iznad
Glava, svrabež, saracenski
Nokti. Noću se budim
I dugo razgovaram
Sa gramofonskim pločama
Za učenje jezika.
Bočice sa lijekovima
Svjetlucaju na prozorskoj
Dasci, kao riječi
Na filmskom titlu.
Ispod strehe, skupljaju se
Hrpice žbuke, izmiješane
Sa ptičijim izmetom, i ulegnute
Pod otiscima prstiju,
Uvučenih u sandale.



II


Trebalo bi poći,
Te večeri, ili učiniti da je
Tvoj odlazak posljedica starosti
Koja ne dolazi. Skraćenje, ne
Odlazak. Svečan i nečastan, grad
Će opustjeti i u njemu će ostati samo
Oni koji se mrze. Ponegdje, dječak
S licem dobijenim od Djeda
Mraza, ili osijedjeli vojnik
Uštogljen pomalo kao vitez
S ogledalcem ispod oklopa. Ili
Sjene, kako se vuku
Između svehlih pijačnih
Tezgi, i zaobilaze ono čega
Nema.



III


Skoro da se diviš zlu.

Tromim plamičcima vatre,
Nalik pokretima plesačice
Koju tjeraju s podijuma.

Takav je tvoj poraz.
Vrsta odlaska.

Ili posljedica starosti koja ne dolazi.
Skraćenje, ne odlazak.



IV


Zaista kako prolaze časi,
Praveći u zraku piruete, puzeći
U susret onima što tek trebaju doći -
Zaustavljajući ih. Psi
Sami sebi podižu kućice,
Vezuju se za lance, odvikavaju
Lajati. Časi odnekud
Prolaze. Neko danonoćno
Ponavlja naše riječi okretne kao splavarev
Osmijeh. Ruke se zbrajaju,
Otpočinju i naprasno završavaju
Obredi. Lude, dube na glavama
Obrušene kao Cezarov palac. Točkovi se
Okreću i miješaju prašinu i prah.
Ništa se ne zbiva.
Ti sve to gledaš, skoro
Nadgledaš, strpljiv i
Malouman, privikavaš se
Na jutro okraćalo kao košulja.
Ništa se ne zbiva.
Samo se krst pred očima
Pokreće kao vjetrenjača.



V


Zašto ne znam opisati grad?

Istina, nisam u njemu boravio
Dragovoljno, više u izgnanstvu, ako se može
Tako nazvati, vrijeme koje dolazi nakon
Djetinjstva.

Ipak, nepreseljivost duše, posljednji put
Znak koji zamijete rijetki, i dockan.

San. Polje. Tanka pokožica.


. . . . . . .


A onda izađeš van. Jer je pustoš
Drugačija, i svjetlost koja se razlijeva
Odaje prolaznost. Iako grad sliči
Rimskome aristokrati, u keramičkoj
kadi, presječenih Arterija.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net