Salih Alić
|
Upoznali smo ženu koja je ispraćala more.
Latinku, s rukom koja davi ibrik, pod hladnom granom jedru i samu. Jetra je gnijezdo, razrušeno i prazno, bez tića, bez jerebica, klica i klica. Klica i klica. Nekada moja kosa bješe živica. I dan je bio davno, kada sam prerastao Višnju koju sam krao. Sada sam ponovo ovdje, ne znajući od koga sam se rastao. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |