Bez imena, bez lica
|
Ako sam nekada bio ovdje, bješe
To davno, dakle zauvijek. Na trijemu, Odakle pogled u jaru se pretvara I lebdi, nad raspuhanim kubetima maslačaka. Naizust započinjala su jutra, S okruglim crnim zdencima Na čijim rubovima porculanskim, tijela Stresaju zrnca noćnog pustinjskog pijeska. Ništa se ne mijenja, stvari se Kao vlasi u ženinoj kosi, vraćaju Mjestima. Strah i dosada, draga lica I lica na novčanicama, divlja kolonija ruža Ili sjećanja, što nastaju brzo kao Fotografije za dokumenta. Zatim vrijeme? Vrijeme se doktorljava dovdje, I uz škripu i san otkotrljava dalje. I doba, razlikuju se jedno od drugoga, Samo po ženi što je zastala na tvojim vratima. Plamen: da li nas otapa? Zamrznute u starinskoj večeri, u stolici Za ljuljanje, na sicu bicikla. Ili ispraćene Već, i same, na stanici autobuskoj, Pustoj kao zasjeda. Julius je, dječak izgoni muhe - S peškirom vitlajući kroz zrak kao da goni šestopreg. I skoro je ispao kroz okno sobno Kao kroz prozorčić kočije. Na trenutak, Ti vidiš krhku figuru koja odmjenjuje Krhotine kojih, ipak, mora biti. Sezona je svjetla, sezona nicanja Tamnih kaljuža, na čijim obalicama Nema, zagrobnog života. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |