Alić, Džemaludin


 

 

Narod i zemlja Bosna

 

I

Zemlja Bosna i njen narod sinonim su tragike gotovo bez primjera u svijetu. Na relativno malom prostoru Balkanskog poluotoka Europe stoljećima su se doticale, sudarale i prožimale kulture Istoka i Zapada. Tu su se stapali u etničku cjelinu, ili više sličnih, autohtoni Iliri i narodi koji su osvajali novi životni i politički prostor - Rimljani, Avari i Slaveni - do kraja 8. stoljeća, a od druge polovine 15. stoljeća i Turci. Nakon 1878. godine u Bosnu stižu i pripadnici drugih naroda u manjem broju, kao vojnici, činovnici, znanstvenici, inženjeri, zanatlije ili pustolovi. Među njima najbrojniji su novi osvajači Bosne i Hercegovine Austrijanci i Ugri, a slijede u manjem broju: Česi, Slovenci, Slovaci, Poljaci, Nijemci i drugi.

Iza naroda koji su Bosnu doživljavali i prihvatili kao svoj novi životni i politički prostor (Rimljani, Avari, Slaveni, Turci i Austrijanci) ostajali su tragovi njihovih kultura. Iz rimskog perioda sačuvani su brojni arheološki ostaci gradova (municipija), puteva, hramova, grobnica, terma (kupališta), gdje su nađeni oružje, nakit, novac, posuđe i drugi predmeti. Posebno su dragocijeni ostaci mozaika nađenih u rimskim termama u Bosni, ostaci bazilika i ranokršćanskih kapelica, te natpisa na latinskom jeziku na nadgrobnim pločama. Prve povijesne vijesti o Bosni mogu se datirati u 6. godinu Nove ere kada su ilirska plemena u Dalmaciji, Bosni i Podunavlju, pod vodstvom Batona, podigla ustanak protiv Rimljana i bila poražena. Bosna se pominje i 393. godine kada u ovu zemlju prodiru Goti i ruše stare rimske naseobine (Breza i dr.). Avari su uticali na to da se nove povijesne vijesti o Bosni pojave 567.1 godine kada Kutrigure iz Sirmijuma ulaze u Bosnu i nadiru prema Jadranskome moru. Doprle su do rimskog grada Salone u Dalmaciji koju su do temelja porušili .2 Neposredno iza Avara, ili kao Avarima potčinjena plemena, tokom 7. i 8. stoljeća stižu i Slaveni. Oni stižu u Dalmaciju s Peloponeza s kog ih tjeraju Bizantinci, nakon neuspjelog osvajanja grada Soluna, i sa sjevera. O njihovom doseljenju u Bosnu nema pouzdanih izvora i s pravom se može izvesti pretpostavka da su slavenska plemena u Bosnu uveli Avari i da se to uvođenje odvijalo postupno, tokom 7. i 8. stoljeća. Može se čak tvrdit i da slavenska "bezimena masa" ulazi u Bosnu tek početom 9. stoljeća, nakon pada Avarskog kaganata u čijem je sastavu bila i Bosna. Kad su Franci koncem 8. stoljeća srušili Avarski kaganat, Avarima se u povijesti "gubi" svaki trag. Po Porfirogenetu ("Constantini Imp. Porphyrogeneti de administrando imperio liber", Vjesnik Kraljevskog državnog arhiva Zagreb, III/1928, str. 6) oni potiču "od hazarskoga plemena" i "oni naučiše Turke hazarski jezik, pa do danas imaju taj govor, ali imaju i drugi jezik Turaka". "Jednoga pako arhonta imaju oni, to jest ona tri kabarska plemena, i to sve do današnjega dana" (Meursius smatra da se Kabari treba da čita kao Avari). Dakle, Avari su uvijek imali arhonta, pa i 948. godine. Oni su porijeklom Hazari.

Povjesničari su utvrdili da je pod avarskom vlašću postojao u našim zemljama oblik državne vlasti. Na čelu tih prvih državnih zajednica bili su banovi i župani. Ti nazivi su avarski. U Bosni je, kao u Dalmaciji, Hrvatskoj, Duklji, Zeti, Raškoj, Zahumlju, Travuniji, Humu i Neretljanskoj oblasti, prvi oblik vlasti avarsko kulturno nasljeđe. Ako su Kutrigure (Kurtugermat, četvrto kabarsko pleme koje nabraja Porfirogenet) iz Sirmijuma 567. godine prošle kroz Bosnu i pokorile je, onda se prvi oblik avarske vlasti, nakon Podunavlja, mora tražiti u Bosni. Slaveni dolaze u Bosnu postepeno, potčinjeni Avarima, ili nakon propasti Avarskog kaganata, što je vjerojatnije. Uz autohtone Ilire u Bosni je ostao i veći dio Avara. Dolaskom Slavena u Bosni od tri etnosa nastaje jedan. Da li su prethodna dva pod dominacijom trećeg, posebno jezički, teško je utvrditi. Da li je jezik autohtonih Ilira onaj hazarski jezik Turaka (Ugra), ili je mješavina sve tri jezičke strukture dala današnji bosanski jezik? Prije dolaska Avara i Slavena u Bosni, u rimskom municpiju Bistue Nova3 (Zenica), je sjedište "ecclesia Bostoensis". Romanizirani Iliri Bosne su već u ranom kršćanstvu. Biskupija Bistue pominje se 530. godine na provincialnom sinodu u Spljetu (Split), a 532. godine pominje se biskup Andrija od Bistue u kojoj je bila i bazilika čiji arheološki ostaci i danas postoje.

O novopridošlim slavenskim plemenima nema izvora od prije Nove ere. Herodot u svojoj "Historiji" u Zakarpatju (4. stoljeće prije Nove ere) pominje samo Skite i imena skitskih plemena. Za Skite Herodot kaže da su barbari. On opširno bilježi njihove običaje koji su slični, a ponegdje identični, slavenskim. Slaveni su zatekli na Balkanu vjerovanje u prirodna božanstva (šume, zemlje, vode, sunca, mjeseca, itd.) što potvrđuju legende, bajke, gatke, mitovi, a posebno do danas sačuvani pradavni narodni običaji. Dio toga baštinjen je i od Avara i Ilira. Nije do sada znanstveno istraženo u kom su obimu, i da li su uopće, ovi običaji, legende, gatke, bajke i mitovi, slavenski, a u kom obimu avarsko-ugarsko-turski te, napokon, i autohtono ilirski. Da li je paganski, barbarski, kako Herodot tvrdi, osvajač koji je stigao iza rijeke Istar (Dunav), koja je u njegovo doba bila granica do koje dopiru civilizirani narodi, - više donio iz svoje pradomovine ili zatekavši preuzeo, prisvojio? S obzirom na činjenicu da su nepismena i paganska slavenska plemena stigla u pismenu Bosnu, koja je bila u sastavu Rimskog carstva a zatim Avarskog kaganata, i da su tu zatekla rimske gradove i naseobine, latinski jezik i pismo, autohtone Ilire, romanizirane Ilire, te Avare, koji su uspostavili novi oblik vlasti u koji su uključili i Slavene - pitanje je tko je potpao pod čiji kulturni uticaj i tko je što od koga preuzeo i tko je što kome nametnuo. Nomadi nikad ništa nisu donosili. Oni su, kako tad tako i danas, samo rušili, pljačkali i ubijali.



II

Ne zna se puno o kulturi i vjerovanju autohtonih plemena Ilira u Bosni. Arheološki ostaci su oskudni. O ilirskom jeziku zna se samo toliko da pripada indoevropskoj satem grupi jezika. Međutim, nazivi rijeka i planina u Bosni, onih važnijih, su ilirski ili ilirsko-romanski: Drina, Bosna, Neretva, Tara, Una, Vrbas, Buna, Velež, Prenj, Majevica, Varda, Mosor, Botunj, Dinara, Romanija, Timor, itd. Od Ilira i njihovog jezika4 počinje zagonetka Bosne i njenog naroda. Zagonetka pisma bosanice, imena rijeke, zemlje i naroda Bosne. Jer, povijesno je nesporno da su u Bosni s Rimljanina i Avarima, kasnije i Slavenima, živjeli autohtoni Iliri. Oni su imali svoj posebni jezik. Dokaz tome su imena rijeka i planina u Bosni. Ime rijeke i zemlje Bosne .5 Pismo bosanica nazvano je varijantom ćirilice. To nije tačno, jer je uvijek jednostavniji oblik pisanja stariji od složenijeg.

Dva naroda, bitni za početak misli o samostalnosti naroda i zemlje Bosne, zagonetno nestaju "bez traga". Prvi su Iliri, koji nadijevaju imena većih rijeka i planina u Bosni, a drugi uspostavljaju prvi tradicionalni oblik vlasti u Bosni na čelu s banom. Povjesničari čas Ilire romaniziraju, čas strogo odvajaju, ali i marginaliziraju, naglašavajući da su pokorena ilirska plenena žilavo čuvala svoj jezik i običaje.

Ne naglašava se da su autohtoni Iliri između 4. i 7. stoljeća mogli da prime rano kršćanstvo, što je normalan proces, jer je rano kršćanstvo bilo vjera obespravljenih, ugroženih, progonjenih, pa zašto ne i pokorenih naroda. Ono je nudilo pravdu i spas. Iliri su u to doba tražili spas i nešto su čekali. Sigurno ne dolazak osvajača. Ranokršćanske bazilike između 4. i 7. stoljeća u Bosni materijalni su dokaz da se kršćanstvo javlja u Bosni prije dolaska Slavena i da su autohtoni Iliri primili ovu vjeru. Dokaz tome je i "ecclesia Bostoensis", koja se pominje već u 6. stoljeću. Ali, kako tamo neki Bošnjani, usto autohtoni, mogu biti kršćani prije dolaska barbarskih južnih Slavena od kojih je sve poteklo? Pa i sama povijest. I kako tamo neki Bošnjani mogu biti pismeni prije južnih Slavena, ma pisali i latinicom? Da su govorili ilirskim jezikom ne osporava se, jer tragova tom jeziku je veoma malo. Ne dopušta im se da imaju avarski oblik vlasti u 7. i 8. stoljeću, kad i ostala plemena južnih Slavena unutar Avarskog kaganata, već im se to datira tek u 12. stoljeće. A.V.M. Schimek piše da se Bosna kao država pominje već 867. godine !6 Iliri i njihov jezik bitni su za Bosnu, kao što je bitna "ecclesia Bostoensis" u doba Rimljana, ili vladarska titula ban u doba Avara. Ne može jedan narod, kao Avari, tek tako nestati u povijesti. A ostadoše vladarske titule ban, župan ili joppan, ostadoše banovine i županije. Da tu nešto ima, neka zagonetka, i da se tu nešto pokušava sakriti govori mnogo toga. Ime rijeke Bosne je etimološki ilirsko. A zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Varijacija ovog imena je česta u izvorima ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, njemački, slavenski, turski ili bosanski: Bathinus, Bosthicus, Bostoensis, Bosona, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae i Bosnia. Lingvisti tvrde da je ime nastalo od ilirskog imena tekućoj rijeci Bathinus.7 Ako su autohtoni Iliri u Bosni, kao i u Dalmaciji, romanizirani, a zatim se "stopili" s novopridošlim slavenskim etnosom, zašto veće planine i rijeke nisu dobile slavenske nazive, kao i titule vladara? Od ilirskih plemena Desitijata, Autarija, Japoda, Daorsa, Vonka, Mezeja i drugih jedino kao ime nisu nestali Dalmati. Samo Bosna i Dalmacija imaju ilirska imena. Ikavska zamjena jata i štokavski dijalekt karakteristični su bili stoljećima za Bosnu i Dalmaciju. Po jeziku Dalmacija je bliža Bosni nego sjevernom dijelu Hrvatske. Taj jezik nazivan je ilirskim, pa ilirsko-bosanskim i ilirsko-dalmatinskim. U pitanju je jezik kojim je narod Bosne i Dalmacije stoljećima govorio. U Bosni je to bio i službeni jezik, jezik dvora, gospode i bosanske crkve, o čemu svjedoče nadgrobni kamenovi uglednijih Bošnjana poznati pod imenom stećci, bilizi i mramorovi, te povelje bosanskih banova. Natpisi i epitafi na njima pisani su bosanicom na bosanskom jeziku. Za razliku od Bosne službeni je jezik u to doba u Dalmaciji bio latinski, ali je u Dubrovniku, kao i na otocima, pisana književnost i na pučkom, narodnom jeziku, koji je tako postao i književni kao u Bosni.

Bosna je, dakle, po jedinstvu narodnog, crkvenog i književnog, ili službenog jezika, opet izuzetak od ostalih južnoslavenskih zemalja. I kad je polovinom 19. stoljeća došlo do nacionalno-romantičarskih pokreta i preporoda kod južnih Slavena - oni su to smatrali i nazivali ilirskim preporodom ili pokretom. Zašto? Odgovor je jednostavan. U sjećanju južnih Slavena ostala je nelagoda da su samo Iliri, koje su zaticali, govorili svojim narodnim jezikom. To, kad narod govori svojim govorom, nazvano je ilirskim jezikom. Znalo se da to nije bio jezik crkve, koji je uvijek bio službeni jezik, u njenom posjedu, kao i pismenost. A u crkvi se još uvijek upotrebljavao latinski, grčki i crkvenoslavenski jezik. Kasnije i ruskoslavenski, kog narod nije razumio. Ilirski preporod ili pokret značio je vratiti se narodnom govoru, jeziku. Govoriti i pisati pučki, kako narod govori i piše. A samo su u Bosni narodni govor i jezik stoljećima bili i službeni i književni jezik! Taj su jezik prihvatili i bosanski franjevci, jer je njihov zadatak bio da budu što bliže narodu i da ih razumije narod koji ne želi da govori i piše stranim crkvenim jezikom. I počeše nastajati kronike i evanđelja u Bosni na "ilirskom", bosanskom ili "ilirsko-bosanskom" jeziku. I po jeziku je Bosna bila heretična, ne samo po svojoj bosanskoj crkvi i patarenstvu u njoj, po svome imenu i tvrdokornom čuvanju iskona.

Što se tiče Bosne i njenog naroda, može se slobodno izvesti hipoteza da je autohtoni bosanski narod, pod uticajem latinskog i grčkog jezika (za vrijeme Rimljana, u okviru provincije Dalmacije), te avarskog, ili "hazarskog" po Porfirogenetu (7. i 8. stoljeće), a zatim crkvenoslavenskog jezika (9. i 10. stoljeće), - postepeno, u više faza, gubio, zaboravljao svoj iskonski govor, prihvativši na koncu jezik evanđelja. U ovom procesu koji je trajao stoljećima bili su presudni pojava pisama glagoljice, bosanice i ćirilice, između 9. i 11. stoljeća, i pojava evanđelja na narodnom, ili "ilirskom" jeziku. Kao latinski i grčki jezik, crkvenoslavenski je u početku bio "stran" da bi kasnije putem crkve postao dominantni, službeni, pučki i književni jezik.

Autohtoni stanovnici Bosne nisu imali pismo. Ne čudi zbog toga što su na ostacima jednog hrama u Brezi nađeni zapisi istočnih Gota na ninskom pismu (4. stoljeće n.e.), ili što je na ilirskoj gradini Pod kod Bugojna nađen zapis (6. stoljeće p.n.e.) na etrursko-umbrijskom jeziku, ili što su Iliri Daorsi (2. stoljeće p.n.e.) u gradu Daorsonu (Ošanići kod Stoca) kovali novac sa zapisima na klasičnom grčkom jeziku i pismu, ili što su autohtoni Iliri Bosne u doba vladavine Rimljana epitafe umrlim roditeljima, ili sinovima (Posaulj, sin Jacijev, Pines, Heliodor, Valerije Super, Surus, Pinnes, Dioklecijan, Aurelije Verekundo, Kalimorfo i dr.) pisali latinskim pismom na latinskom jeziku. Od praevropskog etrursko-umbrijskog, preko grčkog, latinskog, avarsko-turskog, tursko-hazarskog, hazarsko-ugarskog, do crkvenoslavenskog jezika, protezala se viševjekovna amplituda pismenosti i zaborava vlastitog jezika autohtonih Ilira Dalmacije i Bosne, kao i cijelog Podunavlja. Taj jezik tako ostade samo u imenima umrlih Ilira Bosne i Dalmacije, u hidronimima i toponimima, te u nazivima vladarskih titula, okruga i zemalja.

Međutim, brzo su ilirci izvan Bosne shvatili da je ilirstvo povijesno uvjerljivo samo u Bosni i Dalmaciji gdje su očuvani neki temelji toga, te su sve to, sav svoj zanos i oduševljenje narodnim jezikom i približavanje narodu, - skrenuli u nacionalne okvire hrvatstva, srpstva ili slovenstva, unutar kojih posve povijesno utemeljeno funkcioniraju latinski, ugarski, njemački, grčki, ruskoslovjenski i drugi jezici. Bosni je otet primat jedinstva narodnog i službenog (književnog) jezika tako što je ovaj "ilirski", u biti bosanski, ili bosansko-dalmatinski, jezik proglašen hrvatskim, srpskim i slovenskim jezikom. Iz Bosne je ijekavska zamjena jata i štokavski dijalekt. Ijekavica je kasnije u Srbiji zamijenjena ekavicom. Znanstvenici su se kasnije dosjetili da Ilire proglase Albancima da bi neutralizirali eventualne primisli o autohtonosti bosanskog etnosa i ilirskom jeziku u Bosni. Pred početak rata koji je izbio jula 1991. godine u Sloveniji, a zatim u Hrvatskoj, neki srpski znanstvenici su se javno odrekli svojih naučnih radova o ilirskom porijeklu kosovskih Albanaca. Da bi im osporili autohtonost i pravo na zemlju. Preko autohtonih helenskih Dardanaca uvijek se u Srbiji ćutke prelazilo. Sve su to krucijalna pitanja koja imaju i te kako veze s Bosnom i njenim narodom. Jer, ime rijeke, zemlje i naroda je isto, a etimološki je ilirsko.8 Samo Bosna ima pismenost i jezik koji je i narodni i književni, od davnina.9 Upravo to je iritiralo dušebrižnike i povjesničare, koji su zagrnuli rukave da Bosnu povijesno unište.



III.

Povjesničari, gotovo bez izuzetka, tvrde da je bizantski car Konstantin Porfirogenet, godine 948. u djelu "De administrando imperio", prvi pomenuo "horion Bosona". To je prevedeno kao "zemljica Bosna", a ispravan prijevod glasi "dio Bosona", jer na grčkom jeziku horion znači dio ili djelić. Međutim, jedan drugi bizantski kroničar, po imenu Jo. Connamis (Ivan ili Jovan Kinamos), godine 1154. zapisao je sljedeće:

"Kada je bio blizu Save, skrene odatle prema drugoj rijeci imenom Drina, koja utječe drugdje, i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna nije podložna velikom županu Srba, nego je sama zase, narod koji svojim zasebnim načinom živi i sam sobom upravlja." (Jo. Connamis: Historiarum epitome. lib. III 7, A. Meineke, Bonnae, 1836). Što nam govore dva bizantijska kroničara? Prvi, koji je bio car i za kog povjesničari navode da su mu mnogi podaci nepouzdani, i drugi, koji je bio učesnik i kroničar vojnih pohoda bizantskog cara Emanuela Komnena protiv Ugra. Na strani Ugra, a protiv Bizantije, ratovao je 1154. godine bosanski ban Borić. Porfirogenet pominje u svom spisu o narodima "horion Bosona" i dva grada u njoj: Destnek ili Desnik i Katharo ili Kathera.10 Stoljeće kasnije Kinamos jasno precizira granicu između "srpske zemlje" i Bosne. Ta granica je rijeka Drina. A Bosna je zemlja, "sama zase", "nije podložna velikom županu Srba". Ali i "narod, koji svojim zasebnim načinom živi i sam sobom upravlja". Bosna (Bosona) je, po Kinamosu, zemlja i narod. Taj narod ima svoj drugačiji način života, svoju kulturu i vlast. To je bitno. Da Kinamosu to u Bosni izgleda sve drugačije i strano. I zemlja i narod. A vladar te zemlje ratuje protiv Bizantije. Kinamos je, znači, objektivan u sudu, jer opisuje zemlju i narod koji je protiv Bizantije, te nema razloga da mu povlađuje.

Pominjući grad Katharo u "horion Bosona" Porfirogenet je vjerovatno mislio na jedan grad te zemljice koji drže kathari, patareni, jer se patarenstvo javlja u Bosni 939. godine. Ali, s obzirom na činjenicu da riječ katharo na grčkom jeziku znači čist, bijel, Porfirogenetov grad Katharo u Bosni je drevni grad Prusac koji se zvao i Biograd, bijeli ili čisti grad. Bosanski ban Stjepan II Kotromanić je 1332. godine izdao Dubrovčanima povelju na bosanskom jeziku pisanu bosanicom: "Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove prid gospodina bana...: ( Spom. dj. br. 85)

Nakon Porfirogeneta i Kinamosa, koji narodu i zemlji daju isto ime, bosanski ban Stjepan II Kotromanić narod Bosne, kojim vlada, imenuje kao Bošnjani.

Kroničar Lucius u djelu "De regno Dalm. et Croat - libri sex", Amsterdami 1666, str. 309, navodi: "Poslije toga, kad se rascijepilo kraljevstvo u dijelove, izabraše Bošnjaci god 1079. sebi posebnog poglavara, isto učiniše Neretljani, a Hrvati izaberu tuđinca."

Mlečanin Andrija Dandolo tvrdi da je "planinski kraj od Drine do Macedonije Raša, a s ovu stranu Drine Bosna."

Turski povjesničar Aali u djelu "Tarihi Aali", sv. IV, knj: I, str. 12, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1912, 6-7, za Bošnjane, koje on naziva Bošnjacima, piše da su "po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvani."

Gotovo svi najstariji relevantni izvori potvrđuju da je ime tekuće rijeke, zemlje i naroda u Bosni isto, odnosno da je ime naroda i zemlje nastalo po imenu tekuće rijeke. Ime rijeke Bosne potiče od ilirskog imena Bathus, Bathinus. Osnova Bath se izgovarala kao Both, kasnije i kao Bos. Na tu osnovu dodavani su nastavci - on, - ona, - nianin, - niak i - anac: Bos-on, Bos-ona, Bos-nae, Bos-toensis, Bos-thicus, Bos-nianin, Bos-niak, Bos-anac. Ali, pisalo se i Box-ena, Biss-ena i Bess-ena. Od Bosnianin nastalo je Bošnjanin, a od Bosniak Bošnjak. Naziv Bosanac je najmlađi, a javlja se vrlo kasno u sjevernoj Bosni.



IV

Baton je bio vođa pobunjenih ilirskih plemena 6. godine Nove ere u Dalmaciji, Bosni i Podunavlju. Ime Baton slično je prvom zapisanom ilirskom imenu u drugom mileniju prije Nove ere: Batan. Ime Baton asocira na prvotni ilirski naziv tekuće rijeke: Bathinus. Izvori ne potvrđuju da je posljednja ilirska kraljica Teuta stolovala u gradu Ardubi. To je i danas očuvani Vranduk u centralnoj Bosni iznad strmih litica uz obalu rijeke Bosne. Uzvodno uz Bosnu, ispod brda Gradina, u dolini zeničke ravnice, je mjesto Tetovo. Da li ranije Teutovo? Uz brdo Gradina je selo Gradišće iz kog potječe veliki sudija Kulina bana po imenu Gradiša. Ploča koja ga pominje, ispisana bosanicom na bosanskom jeziku, nađena je u mjestu Podbrežje u blizini Tetova i Gradišća. Na brdu Gradina je bio ilirski grad. U Podbrežju, gdje je ploča nađena katolički živalj govori ikavski, kao i u Gradišću i Tetovu. To je taj "ilirsko-bosanski" narodni govor o koji su se, mnogo kasnije, otimali. Ikavski govor prostirao se sve do Dalmacije i njenih otoka. Po lingvističkim pokazateljima Dalmacija je veoma blizu Bosni. Prijedlozi da se ikavski govor štokavskog dijalekta uzme kao osnova za stvaranje suvremenog književnog jezika imali su povijesnih osnova .11 Iz Bosne je uzet štokavski dijalekt i ijekavska zamjena jata kao osnova suvremenih književnih jezika: hrvatskog, srpskog i bosanskog. Jezik Bosne i njenog naroda ostao je, i pored upliva turskog i drugih orijentalnih jezika, najčišći. Suština svih jezičkih sporova i pitanja kod južnih Slavena bio je taj "ilirsko-bosanski" narodni jezik, koji je bio i književni i kao takav očuvan i krajem 18. i početkom 19. stoljeća kada počinju nacionalna preporoditeljska buđenja i pretenzije prema Bosni, njenoj kulturi i povijesti. Narod Bosne zaista je žilavo čuvao svoj jezik. Najstariji bosanski tekstovi datirani su između 10. i 12. stoljeća, u vrijeme pojave patarenstva. Očuvani su na bilizima, mramorovima ili stećcima, kojih je u Bosni oko 60 tisuća, te se mnogi lingvist, arheolog i povjesničar posvetio njihovom proučavanju. Očuvane su i mnoge povelje bosanskih banova i vlastele. Tekstovi, uklesani na kamene nadgrobne spomenike bosanske vlastele i banova, su na bosanskom jeziku, pisani bosanicom.

I negacija autentičnosti i vrijednosti ovih neuobičajenih i impresivnih spomenika kulture Bosne je srazmjerna njihovoj veličini i vrijednosti. Pošto ih se nikako ne može nazvati izrazom katoličanstva ili pravoslavlja u Bosni, jer je jedino znanstveno jasno da su izraz bosanske pateranske osobenosti, naroda i zemlje u središtu sudara kultura i svjetova, a koji želi da očuva i izrazi svoju iskonsku posebnost i samosvijest, i koji svijetu i budućim ostavlja poruke o svom bitisanju i udesima, o dobru ili zlu koje ga zadesi, jedno se vrijeme o njima ćutalo da bi ih se na koncu potpuno negiralo i zanemarivalo. Stećci govore samo o Bosni i Bošnjanima, gnomično, jezgrovito, slikovito, metaforično i potpuno jasno. Tko ne umije da čita ima oči da vidi bana Kulina kako sjedi na kamenoj stolici (stećak iz Zgošće), didove i starce, koji su na čelu crkve bosanske, vitezove na turniru ili u lovu, sunce, mjesec i druge solarne simbole, jelena u bijegu, srne u šumi, žene i djecu. Malo je u svijetu tako drevne i jasne simbolike i poruke. Likovi su plošni, ali govore. Bošnjani s ovih kamenova i dan danas govore bosanskim jezikom, koji narod razumije, i poručuju svome narodu da čuvaju svoju baštinu od tuđih ratnika koji u Bosnu upadaju i hoće da je otmu. Oni koji ne shvataju i napisane poruke ovih dobrih Bošnjana sigurno ne vole Bosnu kao samostalnu zemlju i narod koji zasebnim načinom živi i sam sobom upravlja. Oni žele da je Bosna podložna nekom tuđem velikom županu, a Bosna se stoljećima tome odupirala. I zato postoje bilizi, mramorovi i stećci, jer opominju bosanskim jezikom. Tim jezikom govorio je prosti puk, ali i gospooda, vitezovi i njihove djeve, didovi, dobri gosti i starci, ban i banica i sve što je živjelo u Bosni. Bio je to jedini primjer države u tadanjem svijetu gdje narod i gospoda govore i pišu isto. Pučki ili prostonarodni jezik bili su zanemareni i onemogućeni u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i drugim zemljama. U njima je službeni bio crkveni jezik: latinski, grčki, crkvenoslavenski, ruskoslovjenski i njemački. Zbog toga je kod Hrvata, Srba, Slovenaca i Makedonaca povratak ka narodnom jeziku datum u povijesti, a samo u Bosni nije. Bosna ne može obilježavati kao godinu deset stoljeća narodnog jezika. Zbog toga su Bosna i njen narod oduvijek bili izloženi negaciji i strasnoj želji za potiranjem, uništenjem. Njena osobenost i posebnost bode oči poznavaocima povijesti i vrijednosti u kulturi. Zbog činjeničnosti posebnog naroda, zemlje, jezika i kulture, zbog autohtonosti i ljepote u toj kulturi, zbog posebnosti i u religijskom vjerovanju, zbog, na koncu, i velike i dirljive povijesti, zbog umjetničke i arheološke vrijednosti stećaka, zbog činjenice da ni pod višestoljetnom turskom upravom turskim jezikom nisu progovorili - i Bosna i Bošnjani, Bosna i Bošnjaci su napadani ognjem i mačem, perom i buhačem, i znanstveno negirani. Kad ni to ne bi uspijevalo, bili su prezrivo ismijavani i potcjenjivani da bi lakše bili prevareni i pokradeni, porušeni i opljačkani. Taj bosnacid traje stoljećima.



V

Kultura i povijest Bosne su osobeni i veliki, počevši od legendarnog i stvarnog ilirstva12 koje je ostalo u trajnom sjećanju kod južnih Slavena (Hrvata, Srba, Slovenaca i dr.), do bosanskih franjevaca koji su pisali "ilirsko-bosanskim" ili bosanskim jezikom.13 Zbog toga su pisma bosanskih krajišnika, koji su prvi primili islam, na bosanskom jeziku pisana bosaničkim pismom, prije dolaska Turaka u Bosnu. I prvi fermani turskih sultana i velikih vezira bili su na bosanskom jeziku, pisani bosanicom.14 Na turskoj Porti postojala je i kancelarija za bosanski jezik. Turci od 1463. godine do svog odlaska iz Bosne 1878. godine ne uspijevaju nametnuti svoj jezik, iako su štampane novine, knjige i službeni listovi na turskom jeziku, a pred kraj njihove uprave otvarane i građanske škole (ruždije) u kojima je nastava bila na turskom jeziku. I pored svega toga, Bosna i njen narod govorili su i dalje svojim bosanskim jezikom.15

Turci Bošnjane koji su primili islam prvo zovu Poturi (patareni), a zatim Bosniaci, Bošnjaci.16 O Poturima, Bošnjanima koji su primili islam, ili domaćim, svjedoče i engleski izvještaji iz Turske polovinom 17. stoljeća.17 Po ovim izvještajima, Poturi su ranije bili patareni kršćani, te oni suosjećaju sa preostalim kršćanima, većinom katolicima. U vjerovanju bosanskih Potura, bivših patarena, osjeća se mješavina dviju kultura i religija. I Poturima, domaćem islamiziranom stanovništvu, Turci uzimaju porez, kao i kršćanima.

Katoličko pučanstvo u Bosni sve više gleda u Hrvatsku iz koje mu stižu poruke o matičnosti u Hrvatskoj, predočavane u nacionalnom smislu. Nakon Karlovačkog mira, sklopljenog između Turske i Austrije 1699. godine, katoličko stanovništvo, vođeno fratrima, seli u Slavoniju, a islamizirano stanovništvo Slavonije doseljava u Bosnu, većinom u Cazinsku krajinu. Na selišča, nenastanjenu zemlju ostalu iza katolika Bosne, autohtonih Bošnjana, Turci naseljavaju pravoslavni živalj iz Srbije i Turske.

Dio autohtonih Morlaka Dalmacije primio je katoličku, a kasnije i islamsku vjeru i kulturu. Turska pravoslavni živalj naseljava uglavnom po krajinama prema Austriji, te mu daje i privilegije u odnosu na domaće katolike u vidu oslobođenja od poreza ili davanja prava na ubiranje crkvenih taksi, dažbina, koji su traženi i od katolika, te su se ovi često žalili turskim vlastima, pa i samome caru u Istanbulu.

Iseljeni bosanski katolici nisu zaboravljali u Slavoniji svoje bosnianstvo ili bošnjaštvo. U prezimenu mnogim od njih ostade Bošnjak i Bosanac, a jednom svom naselju dadoše ime Bošnjaci. I mnogi se je hrvatski pisac iz Bosne potpisivao kao Bošnjanin ili Bošnjak, kao i najpoznatiji među njima Ivan Frano Jukić. Bosanski su katolici nacionalizirani u Hrvate i to je danas činjenica koja se ne može pobijati. Ali, ne može se pobijati i njihova autohtonost, osim kasnije doseljenih katolika iz Europe koji su, dijelom, nacionalizirani u Hrvate (Česi, Slovaci, Ugri, itd.). Bosanski pravoslavci su nacionalizirani u Srbe, barem onaj autohtoni ilirski dio, a činjenica je i da je dio patarena prešao u pravoslavlje, koji su također autohtoni u Bosni, i da je gotovo većina pravoslavaca zaista srpskog porijekla i da je naseljena u Bosnu zahvaljujući Turcima.

Bosanski katolici i muslimani, kao i dio pravoslavaca koji čuvaju svoju ilirsku tradiciju, jedan su povijesni etnos u tri kulture, religije, s različitim običajima. Ali, kad su u pitanju oni najstariji, pradavni običaji (melos, bajke, gatke, legende, praznovjerja, itd )18 - tad su svi oni identični. Opet iskon, ilirstvo, ime rijeke, zemlje i naroda: Bosna. Opet stećci19 i stari bosanski tekstovi.

Bosna se uvijek sebi vraća. I kad je podijele i izmrve, kad joj sakriju ime, kulturu, pismo, jezik, književnost i povijest - Bosna sa svojim etnosom pogleda u stećke i vrati se sebi. Jer taj narod osim Bosne drugu zemlju nema.



VI

Bosnu nije preživjelo ni Rimsko, ni Tursko, ni Austro-Ugarsko Carstvo. Nad njom su vladale i dvije bivše Jugoslavije. Prva, unitarističko-rojalistička, zamišljena kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Druga, socijalistička, utemeljena u Jajcu 1943. godine na osnovu antifašističke borbe svih naroda; do 1948. godine potpuno staljinistička, a nakon 1966. godine nešto liberalnija sa totalitarnim jednopartijskim sistemom vlasti. Ustavom iz 1974. godine trebalo je da bude dokinuta srpska dominacija u vlasti, posebno u republikama, ali taj ustav nikad praktično nije do kraja proveden, te ga je Srbija i ukinula krajem osamdesetih godina. Sada na Bosnu ide i treća Jugoslavija, ili Velika Srbija, zamišljena kao država svih Srba a prema davno napisanom "Načertaniju" (1844. godine) u kom je prvi put proklamirana jedna takva ideja.

Bosna i Bošnjani od travnja 1992. godine brane se svim silama od agresije zamišljene i povedene iz ove treće Jugoslavije ili Velike Srbije. Nad Bošnjacima je načinjen genocid, najteži u nizu sličnih od 1711. godine.20 Bio je to pokušaj da se potpuno uništi novopriznata država Republika Bosna i Hercegovina, za koju su se referendumom opredijelili Bošnjaci i bosanski Hrvati, kao dva od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine u bivšoj socijalističkoj Bosni i Hercegovini. Zbog tog demokratskog opredjeljenja, koje je de facto bilo Ustavom zagarantovano, Srbi su na dan priznanja Republike Bosne i Hercegovine otpočeli svoju agresiju pobivši do decembra 1995. blizu 200 tisuća Bošnjaka, uglavnom nenaoružanih civila. Bosna, koja je bila majka svih Bosanaca i Bošnjana, svih njihovih kultura, jezika i religija, kao i jevrejske, u koju se mogao skloniti svako tko je prognan i bez doma, u kojoj je višeglasje i tolerancija postao idiom života - napadnuta je s nevjerovatnom količinom mržnje. Na tu se zemlju i narod podigao višestoljetni pritajeni bijes onih kojima nikad nije bilo stalo do civilizacije u evropskom smislu, do multikulturalnog, multinacionalnog života, do demokracije i tolerancije koja je u Bosni dio stoljetnog naslijeđa.

Bosna je ovaj put platila do sada najteži danak zaboravu Bosne. Zaboravila je svoju povijest i izgubila osjećaj za opasnost. Taj osjećaj izgubili su većinski Bošnjaci, većinom islamske vjeroispovijesti, dok to nisu izgubili bosanski Hrvati vezani za izvanbosansku matičnost kojom su njegovani hrvatski nacionalni interesi u Bosni: povijest, kultura, jezik, pismo, književnost, religija i običaji. Bošnjaci tome nisu poklanjali veliku pažnju osim između dva svjetska rata. Uspavali su se u zaboravu, u neznanju vlastite povijesti, bosanskog jezika i pisma, književnosti, kulture, običaja i vjere. Vjeru islam još su donekle i poznavali i prakticirali. Većina Bošnjaka, kao nacionalnost Muslimani, koja im je priznata Ustavom iz 1974. godine, bili su de facto odnarođeni putem škola u kojima njihova djeca nisu učila vlastiti jezik, povijest i književnost. Od svih bitnih nacionalnih komponenata socijalistički sistem pod srpskom dominacijom ostavio im je samo vjeru islam i nacionalno ime, koje povijesno nije bilo tačno. Na slabljenju, gubljenju i potpunom uništenju nacionalne svijesti Bošnjaka radilo se više od jednog stoljeća. Oni su izgubili osjećaj za važnost nacionalnog imena, kao i imena zemlje, jezika i pisma. Uspavala ih je i vlastita utopijska priča o idealnom multinacionalnom religijskom društvu. Zaboravivši svoje ime i svoju povijest, a to znači i vlastitost, oni su zaboravili što su znaci rata, što zahtijeva pripreme za obranu na temelju odbrambene tradicije predaka. Naivno su pristali da ih se preimenuje, da im nacionalno ime stalno asocira na vjeru, a povijesno ime Bošnjak asocira na ponos, mnoge bitke, dobijene i izgubljene, i prije svega na pravo na zemlju Bosnu koja je oduvijek bila njihova i koju su stoljećima branili i mačem i perom. Povijest im je skrivana, zaturana, oduzimana, komadana, da bi izgubili osjećaj vlastitosti i ponosa, da bi zaboravili ne samo sebe, svoj jezik i pismo, već i svoju bansku, kraljevsku, a zatim i vezirsku Bosnu unutar Turskog Carstva kom su dali velike vojskovođe, državnike, vezire, pjesnike, znanstvenike, admirale, profesore, kaligrafe, filozofe, pravnike i druge učenjake. Bošnjački je narod krivicom drugih, ali i vlastitom, bio doveden do povijesne crne rupe koja guta sve one koji se prepuste neznanju i zaboravu. Ali, nakon genocida, koncentracionih logora i neviđenih poniženja i mučenja, krvavijih i gnusnijih od onih iz Drugog svjetskog rata, Bošnjacima se vratila njihova svijest o vlastitosti i gotovo izgubljeni ponos. Shvatili su važnost imena, jezika, zemlje, kulture i svega što je dio njihova bića i Bosne. Poveli su grčevitu odbranu od onih koji su planirali i krenuli da ih kao narod Bosne unište.

Tako su se spasili.

Vrativši se svojoj povijesti i tradiciji borbe za autonomnu ili samostalnu Bosnu, Bošnjaci su morali da se prisjete jeničarskih buna usred Istanbula, pokreta za autonomnu Bosnu Husein-kapetana Gradaščevića 1831. i 1832. godine, otpora austro-ugarskim okupacionim trupama 1878. godine, te slavi Bošnjaka iz Prvog svjetskog rata koji su ratovali na strani Austro-Ugarske, Njemačke i Turske. Turska je gušila i oštro kažnjavala vođe bošnjačkih buna socijalnog i autonomnog karaktera. Gušila je svaku pomisao o bosanskoj posebnosti. Ona je Srbiji dala i formalnu samostalnost 1830 godine,21 a nije je dala Bosni, koju je 1878. godine politički i vojno ostavila na cjedilu.22 I svoj formalni suverenitet nad Bosnom prodala je Austro-Ugarskoj da bi je mogla anektirati.



VII

Povijest zemlje i naroda Bosne je tragična i veličanstvena. To je zemlja koja povremeno utone u sebe, ali se uvijek iznova budi i vraća. Njeno iskustvo dragocijeno je svakom narodu ove planete. Ono govori o vlastitosti, o vijekovnoj toleranciji, o suglasju i prožimanju različitih svjetova i kultura, vjera i učenja, koji se ponekad skupo plaćaju. Na tu su zemlju vijekovima nasrtali oni koji ne razumiju i ne žele takvo višeglasje. Bosna tad postane nemirna i krvava zemlja, koja štiti svoj ponos i toleranciju, svoj kult višeglasja. Zvonici njenih crkava i kula, glasovi njenih hramova i džamija jasno govore i poručuju. Samo brđanski, nasilni element ne može to da prihvati. On, kao takav i nije autohtono bosanski23 , te mu je tuđe sve što poručuje ljudskost, kulturu i mir, stvaranje, graditeljstvo, a ne rušenje, pljačku i zatiranje drugosti.

Povijest Bosne je slojevita i do kraja nikad objašnjena. I kad postoje nepobitni dokazi, izvori, arheološki i epigrafski ostaci, neki se povjesničari trude da ih zaobiđu ili pogrešno protumače. Cilj takvih oduvijek je bio da se poništi Bosna i njen narod i dokaže da je on "oduvek naš", da se pominje samo kao geografski pojam24 , ne kao državna tvorevina, iako postoje dokazi, i to potpuno jasni, da se i Bosna pominje kao jedna od prvih država, uz Hrvatsku, Rašku, Duklju, Makedoniju, Slovenju i Zahumlje.25 Iako, na primjer, bizantski car Emanuel Komnen u svojoj vladarskoj tituli ima da je "Manuel de Christo Deo fidelis rex Porphyrogenetus, Romanorum imperator, piisimus, semper Sebastus, Augustus... Dalmaticus, Ungaricus, Bosthicus, Servicus, Zecchicus...", on je, navodno, Bosnu darovao ugarskom kralju Beli III, koji se oženio kćerkom Ludovika VII i čija vladarska titula, nakon ženidbe, glasi: "In regno Bele regis Ungarie sunt he terre: Ungaria, Dalmatia et Rama". U tituli Emanuela (Manojla) Komnena Bosna se razlikuje od Srbije i navodi prije nje što znači da neka nevažna i zabita Rama između Dalmacije i Bosne ne može biti važnija i od Bosne i od Srbije. Zbog toga u vladarskoj tituli Bele III nema Bosne, a Emanuel Komnen mu je darovao Ramu i ne znajući gdje je to. Da Bosna nije Rama potvrđuje i "Ljetopis popa Dukljanina" koji navodi da je Bosna dio Zagorja, a Neretva i Rama su u Podgorju.

Kad god je nešto od presudne važnosti za zemlju, državu i narod Bosne onda je to po mnogim povjesničarima "mutno i nezahvalno" pitanje. A upravo tu se treba zadržati. To su ime naroda i zemlje Bosne, jezik i pismo, zagonetni nestanak Ilira i Avara, prvi oblik državne vlasti u Bosni, dolazak Slavena u Bosnu, pojava kršćanstva u Bosni, pojava patarenstva i stećci, vladarske titule, odnosi Bosne sa susjednim državama Hrvata i Srba, izgradnja samostana, crkava, hramova i džamija, izgradnja mostova i osnivanje gradova, razvoj pismenosti, kulture i školstva. Jer Bosni se mnogo toga sakrilo, otelo, preimenovalo i preinačilo da bi njena država, kultura i povijest, kao i narod, bili što marginalniji. Zbog toga u povijesti Bosne mnoge crne rupe kojima se, govorahu, ne treba baviti.

Poznato je da se, na primjer, patarenstvo u Bosni javlja 939. godine. Materijalni ostaci te kulture su ogromni. To su monumentalni nadgrobni kamenovi koje je narod zvao bilizi, stećci i mramorovi. Povijesno su neoborivi izvori o denuncijaciji patarenstva u Bosni, i sam bosanski ban Kulin bio je žrtva te denuncijacije. Morao se, navodno, javno odreći jeresi. A nešto prije te 1203. godine i tog stanka na Bilinu polju u Zenici, otvoreno je Visoko učilište u Visokom (1180. godine), na kom su studirali patareni iz sjeverne Italije i južne Francuske.26 Među onima koji su bili na tom Visokom učilištu u Bosni nalazimo i imena slikara i zlatara iz Zadra Mateja i Aristodija. Aleksandar Solovjev je u srpskom sinodiku našao poziv narodu da ne ide za "Rastudijem bosanskim". To je Aristodije čije je ime toliko bilo proskribirano. U znanstvenim polemikama on se navodi, uz brata Mateja, kao jedan od važnijih proširitelja patarenstva u Bosni.27 Drugi znanstvenici navode da je osnivač Bosanske crkve veronski katarski biskup Belazinanca ili Belzimenca koji je iz Italije pobjegao na Balkan. Dok se vrlo mutno odricanje patarenstva bana Kulina smatra nepobitnim, dotle se jasni izvori širenja patarenstva u Bosni navode kao mutni i nejasni. Tome ne pomaže ni postojanje Visokog patarenskog učilišta u toj zemlji u to vrijeme i imena polaznika te škole. Zato je, po tim povjesničarima, vrlo jasno i nepobitno da su se braća Matej i Aristodije odrekli patarenske jeresi prije nego su nogom dotakli tlo Bosne. U ovu kategoriju povijesnih mutljavina spada i navodno krunisanje prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića u pravoslavnom manastiru Mileševa u Crnoj Gori, a izvori govore da je Bartol iz Alverna bio provincijal Bosne Srebrene od 1367. do 1407. godine i da je u tom periodu sagrađen i samostan u Mileševu na Bosni (s. Nicolaus Milossevo) ili Milu kod Visokog, te samostani u Zvorniku, Solima, Kreševu, Fojnici, Jajcu, Tešnju, Konjicu, Livnu i Rami. Zašto bi se prvi bosanski kralj krunisao izvan Bosne, kad je već teritorijalnim osvojenjem obezbijedio svojoj vladarskoj tituli i ono "Srbije", i to u manastiru koji ima isto ime kao i njegov samostan u Visokom. Ovakvih i sličnih primjera iskrivljavanja i svojatanja povijesti Bosne je bezbroj sve do navodnog pada Bosne pod Turke "šaptom". Zaobilaženi su podaci o prijateljstvu bosanskog kralja Stjepana Tomaša i sultana Mehmeda II el-Fatiha, o porazima koje su pretrpjeli Turci od bosanske vojske između 1389. i 1463. godine, o oceubistvu koje je izvršio Stjepan Tomaševič, nezakoniti sin bosanskog kralja Stjepana Tomaša, o pozivu bosanske kraljice Katarine i oca joj, velikog bosanskog vojvode i hercega Stjepana Vukčića Kosače, Mehmedu II el-Fatihu da vojno intervenira u Bosni u kojoj su izbili neredi, te da se kazni oceubica i prekršitelj ugovora prema Turskoj i otimač krune kraljici Katarini srpski despot Stjepan Tomašević, koji je proglašen bosanskim kraljem. Veliki udio u ovoj povijesnoj igri s Bosnom imali su i sami Bošnjani, Bošnjaci i Bosanci, koji su pristali da im je matičnost svugdje samo ne u njihovoj zemlji Bosni. Pristali su i na njeno retroaktivno nacionaliziranje, razvlačenje ka Zapadu ili Istoku, ka Hrvatskoj, Srbiji, Turskoj ili Austro-Ugarskoj, da im se izvan Bosne određuje svijest, povijest i kultura, da budu sve drugo samo ne ono što su oduvijek bili: drevan i ponosan narod s visokim stupnjem tolerancije i kulture. Vrijeme je da se Bošnjani i Bošnjaci kao etnos okrenu sebi i svojoj zemlji, da vrate Bosni otetu joj kulturu, uzmu u vlastite ruke svoju sudbinu i sudbinu svoje djece i da bogatstvo i prednost vjekovne tolerancije i, višeglasja, bace u lice onima koji hoće da je uče kako se multietnički živi, a zapravo snivaju kako da je podijele i razore, jer ne podnose da u Bosni, u srcu Balkana, kao dijelu Europe, postoji suživot i prožimanje kultura Istoka i Zapada. Zbog toga je Bosni podmetnut rat. Učinili su to oni koji su uvijek željeli da Bosnu osvoje ili podijele, unište kao narod, zemlju i državu. U pitanju su mračne povijesne sile oličene u ideologijama "nenacionalnog elementa", "vere pradedovske", "istrage poturica", "predziđu kršćanstva", povratka "u viru", interesne sfere Zapada ili Istoka. Te sile instrumentalizirale su svoje "crne ruke" i rušitelje i dopustile im da usred Europe počine genocid mnogo strašniji od onog počinjenog nad Jevrejima. Ništa se ne događa slučajno. U toj ludosti ima sistema.

Bošnjani (Hrvati, Bošnjaci i Srbi) treba da shvate da imaju samo zemlju Bosnu i da drugu nikad neće imati. Susjedne zemlje uvijek će ih smatrati Bosancima koji ne cijene svoju zemlju i svoj narod. Cijeniti svoju zemlju, narod i državu, vlastitu nacionalnu kulturu, povijest, jezik, pismo i književnost, trebalo bi da je osnovni zadatak svih Bošnjana Bosanaca. To znači ne pristajati dalje da djeca Bosne budu žrtve tuđih igara, zemalja i sila koje su u Bosni našle pogodno tlo za svoje stare planove podjele svijeta. Ne dopustiti bilo kakvu podjelu - bit je opstanka Bosne.



Džemaludin Alić


  1. S. Ćirković navodi godinu 597. kada su Avari iz Sirmijuma upali u Bosnu u oblast Vonka i osvojili jedan grad i 40 utvrda oko njega ("Istorija srednjevekovne bosanske države", Beograd, 1964, str. 33-34). Autor upotrebljava sintagmu "grad Vonke". Drugi povjesničari govore o području Vonka u Bosni što znači da su Vonke jedno pleme, vjerojatno ilirsko, koje je imalo 40 utvrđenja. Nema logike da oko jednog grada u Bosni postoji 40 utvrda.   nazad
  2. Slovenački povjesničar Bogo Grafenauer navodi da se to dogodilo između 605. i 615. godine u radu "Proces doseljenja Slavena na Balkan i u istočne Alpe", ANUBiH, Posebna izdanja XII, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 4, Sarajevo 1969, str. 50-51.   nazad
  3. Neki povjesničari, kao i S. Ćirković, navode da je Bistue Nova "Vitez na Lašvi" a ne Zenica u kojoj su otkopani ostaci ranokršćanske bazilike, iako na strani 31. svoje "Istorije srednjevekovne bos. države" pominje rimski municipij u Bosni po imenu Bistue Vetus "blizu izvora Rame". Pošto je rimski municipij Bistue Nova oduzeo Zenici dodijelit će joj selo Muhašinoviće (Milo kod Visokog), u kome je nađena ploča sa Natpisom Kulina bana ("u selu Muhašinovićima kod Zenice"), Ibid. str. 45.   nazad
  4. U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" objavljenom u Frankfurtu a/M 1610. godine pominju se bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski i drugi jezici.   nazad
  5. M. Budimir u znanstvenom radu "Flumen nomine Bathinus", Glas, 236, 1959, str. 57-64, dokazuje da ime Bosna potiče od ilirskog imena za tekuću rijeku Bathinus.   nazad
  6. V.M. Schimek: "Politische Geschichte des Königreiches Bosnien und Rama vom J. 867 bis 1741", Wien, 1787.   nazad
  7. U Minosovoj arhivi u Knososu otkrivena je glinena tablica, datirana u polovinu drugog milenija prije Nove ere, na kojoj su ispisana mnoga ilirska imena i toponimi. Među tim imenima je i ime Batan. (Z. Mayani: "Les Etrusques commencent à parler", Paris, 1961, 415, sqq).   nazad
  8. O. Kronsteiner ime Hrvat svrstava u avarsku leksiku u radu: "Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische etnische Gruppe", Wienerslawistische Jahrbuch, 24. B, Wien-Köln-Graz, 1978).   nazad
  9. Godine 1611. fra Matija Divković tiskao je, na bosanskom jeziku pismom bosanica, u Mlecima (Venecija) djelo "Nauk krstjanski" i djelo "Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice Divice Marije". Bosanička slova sam je saljevao u olovu, jer ih tiskara nije imala. Bosanica se u slavistici pogrešno naziva srpskom ćirilicom, a djelo fra Matije Divkovića čak se svrstavalo u srpsku književnost. Ono pripada samo Bosni i bosanskoj književnosti, jer je pisano bosanskim jezikom, kako i sam Divković napominje.   nazad
  10. Ajnhard, biograf Karla Velikog, navodi da "Srbi drže veliki dio Dalmacije" i da se Ljudevit Posavski 822. godine sklonio "kod Srba u Dalmaciju". Grad Salines, za kog Porfirogenet kaže da je "u krštenoj Srbiji", je dakle u Dalmaciji a ne u Bosni, ali ga neki povjesničari uporno poklanjaju Bosni (S. Ćirković i dr.) da bi Bosnu proglasili Srbijom, iako (Ibid. str. 38) "krštenu Srbiju" locira u Rašku koja se nalazi "u blizini vizantijske i bugarske granice". Salines je Salona, danas Solin.   nazad
  11. Josip Mikalja, u predgovoru djelu "Blago jezika slovinskoga", objavljenom 1649. godine, tvrdi "da je bosanski jezik najljepši radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu." Mihajlo Radnić je u Rimu 1683. godine tiskao dva djela, od kojih je jedno "složeno i izvogjeno u jezik slovinsko-bosanski", a drugo "složeno u jezik slovino-bosanski". Matija Petar Katančić je u Budimu 1831. godine objavio prijevod "Svetog pisma". Djelo je preveo "u Jezik Slavno-Ilyricski iz govora bosanskoga". Muhamed Hevaji Uskufi iz Dobrnje kod Tuzle je 1631. godine napisao bosansko-turski rječnik "Potur Šahidija". Jakov Mikalja je 1646. godine u Rimu objavio djelo "Dittionario" u kome tvrdi da je bosanski jezik veoma lijep.   nazad
  12. Vidi: Aleksandar Solovjev: "Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmučević", Glasnik Skopskog naučnog društva, 12, 1932, 79-125, i A. Solovjev: "Prinosi za bosansku i ilirsku heraldiku", Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 9, 1954, str. 87-135.   nazad
  13. Osim fra Matije Divkovića, bosanskim jezikom su pisali i djela objavljivali: Ivan Bandulović, Pavle Posilović, Jakov Mikalja, Pavo Pavić, Mihajlo Radončić, Petar Katančić, fra Nikola Lašvanin, Ilhamija, Kaimija i dr.   nazad
  14. Ćiro Truhelka: "Tursko-slovjenski spomenici Dubrovačke arhive", Sarajevo, 1911.   nazad
  15. Vatroslav Jagić: "Die bosnische Sprache", Agramer Zeitung, Zagreb, LXXI, 1896, 157, 1-2.   nazad
  16. Vidi: Jörg von Nürnberg: "Geschichte der Türken", Memmingen, 1496.   nazad
  17. Vidi: A. Solovjev: "Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne", Godišnjak istorijskog naučnog društva Bosne i Hercegovine, I, Sarajevo, 1949, str. 66, u kome je donesen engleski izvještaj iz 17. stoljeća o bosanskim Poturima Paula Ricauta a prema, između ostalih, i njemačkom prijevodu Ricautova djela "Historia oder Beschreibung von dem jetzigen Zustand dess Ottomanisches Reiches...", Frankfurt, 1671. Engleski original Ricautovog izvještaja iz 17. stoljeća A. Solovjev je objavio u Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, kasnije.   nazad
  18. Vidi: Fridrich S. Krauss : "Tausend Sagen und Märchen der Südslawen", Leipzig, 1914. i Milena Mrazović: "Bosnische Volksmärchen", Innsbruck, 1900. i 1905.   nazad
  19. Vidi: A. Solovjev: Bogomilentum und Bogomilengräber in den südslawischen Ländern, Volkern und Kulturen Südosteuropas, München, 1958, str. 173-199.   nazad
  20. Godine 1711. je, na osnovu odluke vladike crnogorskog Danila, koji je stolovao na Cetinju, izvršena istraga Poturica u Crnoj Gori. Pobijeno je oko 1000 pripadnika islamske vjeroispovijesti.   nazad
  21. Hatišerifom turskog sultana Srbija je dobila status vazalne autonomne kneževine unutar Turskog carstva, 1830. godine. Nakon toga počinje progon islamskog stanovništva iz Beograda, Užica, Šapca i Sokola, uz uništenje svih tragova islamske kulture.   nazad
  22. Na kongresu velikih sila (Njemačke, Engleske, Rusije, Francuske, Austro-Ugarske i Turske) održanom u Berlinu 1878. godine, donesena je odluka da Bosna i Hercegovina dođe pod austro-ugarsku upravu, u državno-pravni sustav tog carstva, a da formalni suverenitet zadrži Turska. Odlukama ovog kongresa Srbija i Crna Gora su priznate kao samostalne države i teritorijalno, ponovo, proširene na račun Bosne.   nazad
  23. Između 1862. i 1878. godine u Srbiji i Crnoj Gori porušeni su gotovo svi objekti islamske kulture, te pokršteno, protjerano ili pobijeno gotovo svo islamsko stanovništvo.   nazad
  24. S. Ćirković: "Istorija srednjevekovne bosanske države", Beograd, 1964, str. 38-39.   nazad
  25. Vidi: Dragoslav Janković: "Istorija države i prava naroda FNRJ", Beograd, 1948, I. izdanje.   nazad
  26. Osim imena Mateja i Aristodija, slikara i trgovaca iz Zadra, u izvorima se navode i imena sljedećih studenata Visokog učilišta u Visokom u Bosni: Johannes Narko iz Chierija u Italiji (1360), Granomus Bencius iz Chierija (1360.), Rebelator de Ballbis iz Chierija u Italiji (1374.), Petrus Patritii (1377.), Jacobus Bech iz Chierija (1378.), Bernardus Raschierius (1380.) i Jacobus Patritii (1382.).   nazad
  27. Vidi: D. Farlati - J. Coleti:"Illyricum sacrum I-VIII", Venetis, 1751-1819., D. Kniewald: "Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima", Rad 270, 1949, s. 127-144; A. Borst: "Die Katharer", Stuttgart, 1953; A. Hoffer: "Dva odlomka iz povećeg rada o kršćanskoj crkvi u Bosni"; 1901, F. Rački: "Bogomili i patareni", Beograd 1931; A. Solovjev "Vjersko učenje bosanske crkve", Zagreb, 1948. i "Novi podaci za istoriju neomanihejskog pokreta u Italiji i Bosni", Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 8, 1953; J. Šidak: "Bosna i zapadni dualisti u prvoj polovini XIII veka", Zgodovinski časopis 6-7, 1952, s. 285-300; Ć. Truhelka: "Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne", Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XXVII, Sarajevo 1914; J. Matasović: "Tri humanista o patarenima", Godišnjak Skopskog filozofskog fakulteta, 1930 s. 235-252; B. Hrabak: "Prilog datovanju hercegovačkih stećaka", Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 8, Sarajevo 1953, s. 325-328; J. Lučić: "Prilog pitanju nestanka bosanskih bogumila (patarena)", Historijski zbornik 14; 1961. Š. Bešlagić: "Stećci", Sarajevo, 1971; A. Babić: "Iz istorije srednjevjekovne Bosne", Sarajevo 1972; Grupa autora: "Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine", Sarajevo 1982.   nazad

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net