Alić, Džemaludin

6.

Pod vodstvom Batona ilirska plemena Bosne, Dalmacije i Panonije (Desitijati, Japodi, Dalmati, Daorsi, Autarijati, Mezeji, Panonaci, Breuci, Vonke i dr.) podigla su ustanak protiv Rimljana. Rimsku vojsku predvodio je Tiberije.

7.

Rimski vojskovođa Tiberije porazio je Breuke kod Papuka.

8.

Vođene su žestoke bitke između Batonovih ilirskih ustanika i rimske vojske na rijeci Bathinus (Bosna). Ovo je prvo pominjanje imena Bosna na ilirskom jeziku.

9.

Kod ilirskog grada Arduba (Vranduk) na rijeci Bathinus (Bosna), u kom je vladao Baton, vladar Desitijata i vođa svih pobunjenih Ilira Bosne, Dalmacije i Podunavlja, skršen je posljednji otpor ilirskih ustanika. Tom prilikom zarobljen je i vojskovođa Baton. Na pitanje rimskog vojskovode Tiberija zašto su digli ustanak protiv jačih i brojnijih Rimljana Baton je odgovorio: "Zbog toga što ste našim stadima umjesto pasa ovčara slali vukove!" Ovaj ustanak Ilira u rimskim izvorima nazvan je "belum batonianum".

14.

Rimski namjesnik Publije Kornelije Dolabela počeo je gradnju pet cesta od grada Salone ka unutrašnjosti provincije Dalmacije koja je obuhvatala i zemlju Bosnu do rijeke Save na sjeveru.

313.

Donesen je Milanski edikt o slobodnom ispovijedanju kršćanstva, koje se širi u Dalmaciji i Bosni. Podižu se prve bazilike i crkvice. Neke i na temeljima porušenih rimskih hramova.

375.

Huni su provalili u jugoistočnu Europu i razbili državu Istočnih Gota. Počela je velika seoba naroda.

380.

Provaljena su rimska granična utvrđenja na Dunavu. Barbari sve češće pustoše Panoniju.

393.

Istočni Goti su provalili u Bosnu i osvojili je. Rušili su rimske gradove (municipije) u čijem su središtu bili rimski hramovi. U nekim naseljima već su postojale starokršćanske crkvice i kapelice. U Brezi je na ostacima jednog rimskog hrama otkriven natpis na ninskom pismu iz kog se vidi da su Istočni Goti jedno vrijeme vladali u Bosni.

395.

Umro je rimski car Teodozije I, a naslijedili su ga malodobni sinovi Honorije i Arkadije. Rimsko Carstvo je podijeljeno na Istočno (Bizant) i Zapadno.

396.

Sv. Jeronim, Dalmatinac, piše da "dvadeset i više godina od Konstantinopolja do Alpi dnevno teče rimska krv" i da "barbari pljačkaju Dalmaciju i sve Panonije".

430.

Ponovo je utvrđen rimski odbrambeni sistem na rijeci Istar (Dunav).

441.

Huni su osvojili Sirmium (Sremska Mitrovica).

454.

Umro je legendarni voda Huna Atila, koji je bio strah i trepet za sve evropske vladare i vojskovođe.

Huni se povlače ka Crnome moru, a dolaze Istočni Goti.

476.

Germanski vojskovođa Odoakar je osvojio grad Rim i srušio Zapadno Rimsko Carstvo.

530.

Na provincijalnom sinodu u Spljetu (Splitu) pominjana je biskupija Bistue (Zenica).

532.

Biskup Andrija od Bistue Nove (Zenica) zatražio je da se od njegove biskupije odijeli zapadni dio Kopile i načini posebna biskupija, smatrajući da je njegova biskupija suviše velika.

550.

Slaveni, po Prokopiju iz Cezarene, pljačkali su i pustošili Dalmaciju, nakon odustajanja od napada na Solun.

567.

Avarsko pleme Kutrigure prodrlo je iz Panonije u Bosnu idući ka jugu.

582.

Avari su osvojili jaku rimsku utvrdu Sirmijum u Panoniji. Rimski put Sirmijum - Salona, koji je vodio kroz Bosnu, koriste i Avari.

590.

Papa Grgur Veliki (590-604) u pismu Maksimu, episkopu Salone, javlja da "prokleti narod Slavena" ugrožava Dalmaciju u kojoj je bizantijska vlast bila pri kraju.

597.

Avari su iz Sirmijuma u Panoniji, koristeći put Sirmij - Salona, upali preko Save u Bosnu, u oblast Vonka, gdje su porušili 40 utvrđenja autohtonog ilirskog stanovništva.

602.

Za vrijeme vladavine rimskog cara Foke, koji je naslijedio cara Mavrikija, pao je odbrambeni sistem Rimskog Carstva na Dunavu što će se odraziti na dalju povijest Bosne.

605.

Između 605. i 614. godine Bosnu ponovo zahvata avarsko-slovenski osvajački i rušilački talas. Avari, kao gospodari i vođe Slavenima, dopiru do rimskog grada Salone u Dalmaciji i ruše je. Bosna je na ovaj način došla definitivno pod vlast novih osvajača Avara, koji su njome vladali tokom 7. i 8. stoljeća. Pretpostavalja se da su u ovom periodu porušeni svi rimski municipiji, gradovi, u Bosni.

641.

Imotski kraj ušao u sastav Bijele Hrvatske kao posebna župa.

651.

Povjesničari tvrde, bez navođenja konkretnih izvora, da slovenska plemena sredinom 7. stoljeća naseljavaju središnji dio Balkanskog poluotoka kao "bezimena slovenska masa". Starosjedioce nazivaju "romanizirani Iliri" o kojima nema više podataka. Navodi se da su imena većih rijeka i planina u Bosni etimološki ilirska ("rimska i predrimska"): Bosna, Sava, Drina, Neretva, Tara, Una, Vrbas, Buna (rijeke), Velež, Prenj, Majevica, Varda, Mosor, Botunj, Dinara, Romanija, Timor i dr. (planine). Ne naglašava se da su starosjedioci već mogli biti pismeni, pod uticajem Rimljana, kao i rani kršćani, što svjedoče ostaci ranokršćanskih bazilika i crkvica u Bosni. Poznata ilirska plemena Dalmati, Japodi, Daorsi i dr. jednostavno iščezavaju, a tek od "Ljetopisa popa Dukljanina" (polovina 12. stoljeća) javljaju se ilirska imena Morovlachi i Nigri Latini, te "poslovenjeni Vlasi". Ilirsko pleme Daorsi kod Stoca kovalo je novac s likom Hermesa. Povjesničari se pozivaju na "arheološke i epigrafske spomenike" koji potvrđuju da je domaći element" (Iliri) "čuvao svoju jezičku i kulturnu osobenost", ali ih ne navode. Na ovaj su način povjesničari skinuli sa pozornice autohtone Ilire, a kasnije će, nakon pada Avarskog kaganata krajem 8. stoljeća, i Avare da bi sve počinjalo (pismenost, povijest, vlast i dr.) od Slovena.

777.

Uz ovu godinu veže se pojam jopan, suppan, supan, a radi se o vladarskoj tituli Avara župan i ban, koji su iz avarske leksike. Bosna je, po nekim povjesničarima, u okviru avarskog kaganata, kao i ostale zemlje koje su naseljavali Slaveni. Imala je istu (avarsku) organizaciju vlasti kao i susjedni Slaveni (Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Slovenci, Konavljani i dr.) na čelu sa banovima i županima, koje Bizantinci zovu arhonti. Vladarska titula u Bosni, do 1377. godine, bila je ban, iako bi njome nakratko vladao i susjedni župan. Među turskim (avarskim) imenima ranog srednjeg vijeka u Alpama, nalazi se ime Phissa, koji je bio 777. godine prvi jopan. Avarska riječ ban, bajan bila je titula ranga u avarskoj vojsci, a kagan je bila službena titula avarskog vladara koji je komandovao banovima, bajanima, jopanima. I titula gaziz, chaziz, haziz je avarska, a znači prijatelj, draga osoba. Javlja se u Bosni kao pridjev uz imena junaka i dobročinitelja. To značenje imaju i pojmovi suppan, župan, ali oni označavaju i vladare. I ime Hrvat, među alpskim Slavenima koji su živjeli izmiješani sa Avarima u ratničkim naseobinama ("Wehrsiedlungen"), smatra se avarskom leksemom.

867.

Vaclav Maximilian Schimek, u djelu "Politische Geschischte des Königreiches Bosnien", objavljenom u Beču (Wien) 1787. godine navodi da se Bosna kao država pominje 867. godine.

870.

Neretvanska oblast priznala vlast Bizantije.

877.

Mletačka vojska doživjela poraz kod Makarske gdje je poginuo i dužd Petar Kandiano.

892.

Spominje se livanjski župan Želimir. Hlivno je kasnije u vlasti Šubića, zatim Vukčića i bosanskog kralja.

895.

Pop Dukljanin u svom ljetopisu pominje mjesto Ustikolina u Bosni.

896.

Bosanski ban Časlav potukao Ugre kod Ustikoline na Cvilinskom polju.

909.

Oko 909. godine Ustad Gawdan, koji je kupljen kao rob u Dalmaciji ili na Siciliji, osvojio Egipat. Pošto "sclavio" znači i rob, a ne samo Slaven, mogao bi biti i Ilir iz Dalmacije ili Bosne.

925.

Na Duvanjskom polju krunisan je hrvatski kralj Tomislav. Papa Ivan X ukorio je jednim pismom dalmatinski kler zbog "Metodijeve nauke", bogosluženja na narodnom jeziku, i traži da se taj "zao korijen iskorijeni" upotrebom latinskog jezika. Crkveni sabor u Splitu je donio odluku da se više ne smiju zaređivati popovi glagoljaši.

927.

Na II splitskom saboru Bosnu zastupao katolik Mihajlo Višević.

930.

Izrael je podijeljen na Izrael i Judeju.

939.

Godine 939. javlja se patarensko vjerovanje u Bosni. O patarenstvu postoje različiti izvori i mišljenja. Ono se u izvorima pominje već početkom 9. stoljeća. Pojavilo se u Maloj Aziji, Peloponezu, Dalmaciji, Bosni, južnoj Francuskoj i Italiji. Tako bizantijski patrijarh Nikolaj, za vladavine cara Alekseja I, navodi u svom sinodalnom pismu da su Avari osvojili grad Petru u Grčkoj 807. godine, a bizantijski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu "De administrando imperio", u XLIX glavi, te Avare naziva Slovenima, koji "imajući sa sobom i Afričane i Saracene" "ništiše polja" "potsjedahu grad". Car Nikefor I je izdao zatim "patarskoj crkvi" "povelju pod pečatom" kojom je odredio da Sloveni, koje Nikolaj naziva Avarima, budu kmetovi i podložnici "patarske crkve" pri "hramu apostolnome u patarskoj metropoli" Petri, "da ne zaborave dobročinstva koja im bog po proroku udijeli".

948.

Oko 948. godine bizantski car Konstantin Porfirogenet napisao je djelo "De administrando imperio". Djelo je napisano na pergamentu, a rukopis se nalazi u National Bibliotheque de Paris, Cod. No 2009. U djelu se pominje i "horion Bosona" i gradovi Destnek i Katharo. To je opširan spis o zemljama i narodima. Neke zemlje naziva po narodima a neke po rijekama. On precizno navodi zemlje u koje su doprli Srbi i Hrvati. Tu ne spada "horion Bosona", iako spominje Neretljane, Zahumljane, Travunjane, Konavljane i Dukljane koji imaju arhonte. U zaleđu Dalmacije vladali su "starci župani". Pisao je o narodima i njihovim zemljama pod bizantskom jurisdikcijom, a tu nije spadala Bosna.

950.

Oko 950. godine Bosnom je vladao knez Časlav, koji je iste godine i umro, navodi se u "Ljetopisu popa Dukljanina". Bosna pod banskom upravom počela da se razvija kao država.

959.

Umro bizantijski car Konstantin Porfirogenet koji u svom djelu "De administrando imperio" pominje "horion Bosona" i gradove Destnek i Katharo. U istom djelu on navodi da su Kazari (Avari) jedno pleme Hazara i da su živjeli zajedno sa Turcima (Ugrima) dok ih nisu napali Pečenezi (Skiti) i razbili na dva dijela. Jedan dio Turaka (Ugra) zajedno sa Kabarima (Avarima) krenuo je prema zapadu i osvojio veliku Moravsku (Panoniju) nastanivši se uz Dunav, Tisu, i Savu. Ovo su bijeli Ugri. Drugi dio, ili žgi Ugri (crveni), kako su ih zvali Rusi, otišao je na drugu stranu, prema jugu i istoku. Turke (Ugre), i bijele i crvene, Kabari (Avari) naučili su hazarski, a zadržali su i svoj jezik.

960.

Oko 960. godine španski pisac Ibn Hami el-Andalusi pisao je o plemenu Ismailiti kao pripadnicima persijske vjere (islamske) u pokrajini Hunkar (Srijem) i sjeveroistočnoj Bosni. Ovaj pisac je ubijen u Bengaziju dok je putovao u Egipat.

976.

Pominje se ravnopravnost muslimana, katolika i Jevreja u kalifatima Španije.

980.

Habib Saklabi (Habib as Saqlabi), u doba vladavine kordobskog kalife Hišama II, kupljen je na jednom od trgova robljem u Dalmaciji ili Neretljanskoj oblasti i prodan Saracenima (Arapima) u Siciliji. Bio je obrazovan i utjecajan na dvoru u Španiji. Roblje iz Bosne prodavano je i na trgovima robljem Barcelone i Katalonije. Dovoženo je galijama iz Dubrovnika (Vidi: Nenad Fejić, Mješovita građa Istorijskog instituta u Beogradu, X, 1982, str. 7-32, i "Istorijski časopis", XVIII, Beograd, 1980, str. 27-48) još u 14. i 15. stoljeću.

990.

Krajem 10. stoljeća bugarski car Vasilije II s vojskom provalio u Bosnu i dopro do Dalmacije.

991.

Umro u Kairu al-Gawhar, fatimidski vojskovođa. Smatra se osnivačem Kaira i sveučilišta Al-Azhar. Pošto je kupljen kao rob u Dalmaciji, ili na Siciliji, navodi se da je rodom iz naših zemalja.

1001.

Hajran Saklabi (Hayran as-Saqualabi), koji je bio emir u Andaluziji, imenovan je namjesnikom, vladarem, Andaluzije u Korodobskom kalifatu. Prema djelu "Al-Qamus al-Islam", III, 1970, str. 119., on je Dalmatinac i oslobođeni rob dinastije Beni Amir. Prodan je na jednom od trgova robovima u dalmatinskim gradovima i dospio na Siciliju koja je bila pod Arapima. Pošto je primio islam oslobođen je. Obnašao je visoke dužnosti u Kordobskom kalifatu i postao emir (valija).

Dukljanski kralj Bodin nametnuo vlast Raškoj i Bosni u XI. stoljeću.

1022.

U buli pape Benedikta VIII pominje se Trebinjska biskupija.

1027.

Hajran Saklabi (Hayran as-Saqalabi), bivši rob iz Dalmacije, osnovao emirat (državu) i dinastiju Marciji u Španiji.

1028.

Umro emir Marcija u Španiji Hajran Saklabi (Hayran as-Saqalabi). Zehejr Sakalabi al-Amiri (Zahayr as-Saklabi al-Amiri) naslijedio je položaj emira Hajrana Sakalabija. Poznat je kao "junak Amira". Zapovijedao je vojskom halifa Hišama II (al-Mueyyeda). Proširio je Hišamovu vlast u Španiji na Šatibu i Faggiu.

1034.

Prestala vlast Bizanta nad Neretvanskom oblašću.

1050.

Oko 1050. godine spominju se Ismailiti, muslimani u Ugarskoj, Srijemu, Mačvi i sjeveroistočnoj Bosni. Spominje se pleme Kalesija u sjeveroistočnoj Bosni. Otuda toponim i naziv mjesta Kalesija.

1054.

U ovoj godini kršćansko učenje i vjerovanje podijelilo se na katoličanstvo i pravoslavlje. To se naziva crkvenim raskolom.

1067.

Bosanska biskupija ušla u sastav Barske biskupije.

1077.

Ugarski kralj Ladislav naredio Ismailitima da odbace perzijsku vjeru (islam) i prime katoličanstvo. Živjeli su u Srijemu, okolici Mačve i istočnoj Bosni.

1078.

Umro Zuhejr Saklabi al-Amiri, vojskovođa kalife Hišama II iz Kordobe.

1079.

Kroničar Lucius, u djelu "De regno Dalm. et Croat.", str 309, zapisao je: "Poslije toga kada se rascijepilo kraljevstvo u dijelove, izabraše Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog poglavara, isto učiniše Neretljani, a Hrvati izaberu tuđinca."

1090.

Oko 1090. Bosnom vladao Stjepan. Bio je vazal dukljanskog kralja Bodina.

1095.

Ugarski kralj Koloman, u svojoj naredbi da pleme Ismailiti mora odbaciti perzijsku (islamsku) vjeru i preći na katoličanstvo, navodi kod njih post, nejedenje svinjskog mesa, abdest i obrezivanje kao kod Jevreja. Izdao je i naredbu da gosti Ismailita moraju jesti svinjsko meso. Vršio je žestok pritisak da bi ove muslimane pokrstio.

1102.

Hrvatska pripojena Ugarskoj, kojom su vladali Arpadovci, i tako izgubila samostalnost, prestala postojati kao zasebna država.

1138.

Bosnom je, oko 1138. godine, vladao Vladislav, sin ugarskog kralja Bele II.

1147.

Osnovana Hvarska biskupija.

1150.

Bizantski car Emanuel Komnen napao Srbe. Ugarska vojska prošla dijelom Bosne idući Srbima u pomoć.

Oko 1150. Grigorije kaligraf bio je dijak, pisar, zahumskog kneza Andrije. Napisao je dio "Miroslavljevog evanđelja".

Oko 1150. godine Braje je bio klesar natpisa na stećku trebinjskog župana Grda.

1154.

Izbio rat između Bizanta i Ugarske.

Bosanski ban Borić pominje se kao vazal ugarskog kralja u borbi protiv Bizanta.

1155.

Bizantski car Emanuel Komnen osvojio Srijem.

Ugarski kralj Geza II, zajedno s vojskom bosanskog bana Borića, osvojio Branićevo u Srbiji. Kad se pojavila bizantska vojska ugarsko-bosanska vojska se povlači. Ban Borić se preko rijeke Save vraća u Bosnu.

O vojni cara Emanuela Komnena protiv Ugra pisao je Ivan Kinamos. U svom ljetopisu pominje i bosanskog bana Borića i kaže: "Kada je bio blizu Save, skrene odatle prema drugoj rijeci imenom Drina, koja utječe drugdje, i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna nije podložna županu Srba, nego je sama za se, narod koji svojim zasebnim načinom živi i sam sobom upravlja."

Vladarski naslov bizantskog cara Manojla Komnena glasio je: "Manuel de Christo Deo fidelis rex Porphyrogenetus, Romanorum imperator, piisimus, semper, Sebastus, Augustus... Dalmaticus, Ungaricus, Bosthicus, Servicus, Zecchicus..."

1159.

Srpski kralj Stefan Prvovjenčani zapisao je da je njegov otac Stevan Nemanja osudio bogumile na spaljivanje, izgon ili uništenje.

1160.

Između 1160. i 1180. godine nastao je u Baru spis nepoznatog autora nazvanog "Ljetopis popa Dukljanina" ili "Barski rodoslov". U tom ljetopisu se Primorje dijeli na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Donju i Gornju Dalmaciju) s dvije metropole: Salona i Duklja koja se naziva i "Sorbium" i "Bosonium". Ljetopisac Zagorje dijeli na Bosnu i Rašku. Bosna se po Dukljaninu prostire od Borove planine, koja je granica prema Hrvatskoj, do rijeke Drine, koja je granica prema Srbiji. Bosnom, po Dukljaninu, vlada ban. Ova vladarska titula je avarskog porijekla.

1163.

S položaja vladara Bosne svrgnut ban Borić. On je sa bosanskom vojskom učestvovao u ratu protiv Stjepana III, Gezina sina. Pobjedom Stjepana III ban Borić je uklonjen s vlasti u Bosni.

Oko 1163. banovina Usora i Soli ujedinila se s banovinom Bosnom.

U jednoj ugarskoj povelji pominje se ban Borić.

Vojvoda u Bosni bio je Radislav II.

Umro bosanski vojvoda Radislav II. Bosanskim vojvodom imenovan Stjepan IV.

Bosanski ban Borić bio u Ostrogonu u Ugarskoj na sjednici kraljevskog vijeća.

1166.

Umro arapski zemljopisac Abu Abdallah Muhamed Ibn Idriz. U svom djelu o našim krajevima opisao je svoj put od Stona do Splita.

1168.

Neretvanska oblast i Imotska krajina ušle u sastav Huma, tj. bosanske države.

Ugarski kralj Bela III u svojoj vladarskoj tituli od 1172. godine ima i da je "rex Rame". Rama je mala oblast između Dalmacije i Bosne, za bizantskog cara Manojla Komnena nevažna, te ju je darovao Beli III. Rama i Neretva su, po Dukljaninu, u Podgorju, a Bosna je u Zagorju.

Stefan Nemanja izabran za velikog župana Srbije. Prvo spominjanje Srbije kao države.

1180.

Kao ban Bosne prvi put se spominje Kulin. U Teobaldovom pismu kaže se da je voljom cara Emanuela Komnena za bosanskog bana postavljen Kulin. To znači da je imenovan banom prije 1180. godine.

Bosna se oslobodila vazalstva Bizanta.

Umro Kinamos, vizantijski ljetopisac. Opisujući vojne pohode cara Emanuela Komnena, pominje bosanskog bana Borića. Za Srbiju je rekao da su joj granice do Drine, a preko Drine u Bosni živi drugi narod Bosone.

Draže Odmučanin sa Odmuta u župi Bored (Brod na Bosni, kasnije Zenica) gradio je sv. Jurja u Podbrežju kod Zenice na Sv.Jurja grobnicu ili stećak. Građenje je vršio po zapovijedi Gradiše, velikog sudije bosanskog bana Kulina, koji je vladao od prije 1180. do 1204. godine. U zapisu na kamenu, kaže se u zapisu pisanom bosanicom na bosanskom jeziku, osim sudije Gradiše sahranjena je na tom mjestu i njegova supruga Var(vara).

1185.

Učenje Bosanske crkve pojavio se i u Dalmaciji. Nastala bračko-bosanska povelja. Odlukom Splitskog sabora Neretvanska krajina potpala pod Hvarsku biskupiju.

Francuskom dvoru poslan opis zemalja Bele III, jer se ženio kćerkom Ludovika VII, koji glasi: "In regno Bele regis Ungarie sunt he terre: Ungaria caput regni, Croacia, Dalmacia et Rama". Bosna, dakle, nije Belina zemlja.

Oko 1185. Radoje kaligraf, bio je dijak (pisar) bosanskog bana Kulina.

1186.

Humski knez Miroslav sklopio ugovor sa Dubrovačkom Republikom.

1189.

Dana 29. 8. 1189. godine bosanski ban Kulin sklopio je ugovor o prijateljstvu sa Dubrovčanima. Tom prilikom izdata je povelja na bosanskom i latinskom jeziku. Dokumentom izdanim od bosanskog vladara jamčila se sloboda kretanja i trgovine Dubrovčanima po zemlji Bosni, koje ban Kulin uzima pod svoju zaštitu obavezujući se na prijateljstvo. Originalna povelja pisana na bosanskom jeziku, bosaničkim pismom, je nestala. Nju je, navodno, iz Dubrovnika u Petrograd odnio ruski konzul Gil'ferding i čuva se u Petrogradskom muzeju.

Bosanske pokrajine Travunija i Zahumlje potpali pod vlast srpskih vladara.

1190.

Koncem 12. stoljeća napisano je u Bosni evanđelje za humskog kneza Miroslava. Ovo je značajan iluminirani rukopis pisan na bosanskom jeziku. Poznat je pod nazivom "Miroslavljevo evanđelje".

1192.

Španski kralj Alfons II Aragonski izdao je edikt protiv heretika, koji su proglašeni neprijateljima države, a to znači i katoličanstva. Pod hereticima su se podrazumijevali Jevreji i muslimani. Pred njih je tim ediktom postavljen sljedeći izbor: pokrštavanje, izgon ili uništenje.

1193.

Matej sin Zorababela, slikar i zlatar, s bratom Aristodijem radio u Bosni.U povijesnim izvorima pominju se kao najveći proširitelji patarenskog dualističkog učenja u Bosni. Rodom su iz Apulije u Italiji, a u Bosnu su stigli iz grada Zadra, jer su patareni, koji su iz južne Francuske i sjeverne Italije izbjegli u Dalmaciju, proglašeni nepoželjnim u ovoj zemlji.

Stefan Prvovjenčani imenovan velikim županom Srbije.

1197.

Španjolski vladar Pedro II ediktu o progonu i uništenju heretika dodao i klauzulu o spaljivanju na lomači, čime je dato zeleno svjetlo inkviziciji da krene na posao. Ove je godine, pod pritiskom Torkvemade, pokršteno u Španiji 3.000 muslimana i spaljeno oko 5.000 knjiga.

1198.

Hrvatski plemić Andrija osvojio Hum.

Umro humski knez Miroslav.

1199.

Veliki bosanski ban Kulin dao je naziv pripadnicima Bosanske crkve krstjani (vocans eos autonomassie christianos).

Srpski veliki župan Vukan, vladar Zete, denuncirao je bosanskog bana Kulina papi Inočentiju III da sa obitelji ispovijeda učenje Bosanske crkve.

1200.

Rimski papa Inočentije III naložio je ugarskom kralju Emeriku da vojno iskorijeni patarensko učenje u Bosni, "bolest koja bi, ako joj se ne pruži otpor, iz susjedstva zarazila". Patarenstvo se pojavilo u južnoj Francuskoj i Italiji. Emerik je naredio banu Kulinu da protjera pripadnike Bosanske crkve, ali ovaj to nije htio da učini.

Splitski nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira sve patarene. U Bosnu ih je primio ban Kulin.

Franjo Rački navodi braću Mateja i Aristodija, rodom iz Apulija, slikare i zlatare iz Zadra, da su trgovali u Bosni i tamo proširili patarensko vjersko učenje. Aleksandar Solovjev našao Aristodija u jednom srpskom sinodiku gdje se narodu zabranjuje da ide za "Rastudijem bosanskim". Rastudija našao i u "Batalovom evanđelju" (Lj. Stojanović: Starine 18, 1886, s. 230-232). Po S. Ćirkoviću, braća Matej i Aristodije su se "odrekla jeresi" prije nego su stigla u Bosnu. D. Kniewald ("Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima", Rad 14, 1949, s. 216-217) misli da je osnivač Bosanske crkve Belzimenca, a poznato je da je na Balkan pobjegao iz Italije veronski katarski biskup Belazinanca.

Bernard, rodom Italijan, imenovan splitskim nadbiskupom. Poznat po progonu heretika u Dalmaciji.

Spominje se grad Bihać. Osnovao ga ugarski kralj Bela.

Mijogost kamenorezac (klesar), klesao je ploču na crkvi Kulina, bosanskog bana, u selu Muhašinovići kod Visokog.

1202.

Ugarski kralj Emerik uputio pismo rimskom papi Inočentiju III u kome ga izvještava da ne može izvršiti njegovu zapovijed i pokrenuti križarski rat protiv Bosne, jer je bosanski ban Kulin napao i oplijenio oblasti srpskog župana Vukana, svog denuncijanta.

Ban Kulin uputio u Rim delegaciju u kojoj su bili katolički crkveni dostojanstvenici iz Primorja: splitski nadbiskup Bernard, dubrovački arhiđakon Marin i nekoliko Bošnjaka osumnjičenih za pripadnost patarenskom učenju. Papa je zbog toga u Bosnu uputio svoga legata Ivana (Johanes) de Casamarisa da utvrdi istinu o herezi u Bosni.

1203.

Dana 8. aprila/travnja 1203. godine veliki bosanski ban Kulin i starješine Bosanske crkve primili su na Bilinom polju u Zenici papskog legata Ivana de Casamarisa. On je u banovinu Bosnu došao po nalogu pape Inočentija III da ispita tačnost optužbe srpskog župana Vukana da bosanski ban Kulin štiti heretike (patarene) i da i sam ispovijeda tu vjeru. Tom prilikom sačinjena je Iconabula (Izjava) načelnika pojedinih hiža (kuća, samostana) Bosanske crkve, koji se nazivaju "magistrima". Papski legat je predložio da se u Bosni osnuju tri ili četiri biskupije "jer je Kulinova Bosna prostrana i velika deset i više dana hoda", a granice su joj bile od Drine do Grmeča, obuhvatajući oblasti centralne Bosne, Usoru (Tešanj) i Soli (Tuzla), te Donje krajeve oko rijeke Sane.

Godine 1203. ili nešto ranije bosanski ban Kulin sagradio je crkvu kod Visokog. U Muhašinovićima kod Visokog nađena je ploča Kulina bana sa natpisom pisanim bosaničkim pismom na bosanskom jeziku.

1209.

Bivši bosanski ban Borić dobio je položaj požeškog župana i posjed Zdelja u Podravini, koji je uz dozvolu ugarskog kralja, darovao svećeničkom redu templara.

1210.

Hrvatski plemić Andrija dao Imotsku krajinu splitskom knezu Donaldu.

1217.

Veliki župan Stefan Prvovjenčani krunisan za kralja Srbije.

1219.

Rastko Nemanjić osnovao episkopiju u Stonu.

1220.

U ovoj godini spominje se Bišće u Zahumlju.

1221.

Pokrenut križarski rat protiv Bosne. Ugarski kralj Koloman pokušao vojno potčiniti Bosnu.

Hrvatski knez Višen optužen da je zaštitnik patarena koji su se pojavili u Humu.

1223.

Ova godina u povijesnim izvorima navodi se kao početak širenja učenja Bosanske crkve u Slavoniji.

U Bosni izabran papa dobrih krstjana ili patarena, nasuprot rimskom papi kog Bošnjaci nisu priznavali. Papski legat Konrad poslao izvješće u Rim o pojavi katarskog (patarenskog) pape u Bosni.

1225.

Kralj Andrija darovao biskupu Ugrinu iz Ugarske Bosnu, Usoru i Soli davši mu zadatak da istrijebi pripadnike Bosanske crkve. Darovnicu je potvrdio bulom i rimski papa, koji je imao prava raspolaganja zemljama hereze.

Kaločki nadbiskup Ugrin i hrvatski herceg Koloman poveli su krvavi križarski rat protiv Bosne i pripadanika Bosanske crkve. Bez uspjeha. Pružen im je žestok otpor bošnjačkog naroda. Ovakvi križarski ratovi i pohodi na Bosnu vođeni su sve do 1239. godine. Bošnjaci i pripadnici Bosanske crkve uspjeli su sačuvati nezavisnost države Bosne i svoju vjeru.

1229.

Umro Jaqut al-Hamawi pisac geografskog rječnika, koji ostavi zapis da je u Halebu (Sirija) razgovarao sa studentima muslimanima iz mađarskog kraljevstva.

1232.

Desoje kaligraf bio je "gramatik" na dvoru bosanskog bana Mateja Ninoslava.

1233.

Bosanski ban Matej Ninoslav, postavši samostalni vladar Bosne, došao u sukob s ugarskim prelatima i zabranio im ulazak u Bosnu.

Bosanski ban Matej Ninoslav odrekao se učenja Bosanske crkve i primio katoličanstvo, te na taj način postao ugarski vazal.

Bosanski ban Matej Ninoslav uputio pismo papi Grguru IX u kom bosanskog bana Prijezdu naziva rođakom. Legat zagrebačkog biskupa Jakov Pekorari upućen u Bosnu da ispita ličnost bosanskog biskupa koji je bio osumnjičen za herezu i pripadnost Bosanskoj crkvi. U Rim je poslao negativan izvještaj.

Od polovine 9. stoljeća da 1233. godine Bosanska biskupija bila je pod Dubrovačkom metropolijom.

Ugarski nadbiskup u Kaloči predložio Ugarskoj da se protiv Bosne povede križarski rat.

U Bosnu stigli prvi dominikanci sa zadatkom da izvrše inkvizitorske poslove.

1234.

Dana 13. II 1234. papa Grgur uputio u Bosnu Johanna Teutonicusa Wileshausena sa zadatkom iskorjenjenja učenja Bosanske crkve. Za bosanskog biskupa postavljen Nijemac Johannes Teutonicus Wildeshausen, dominikanac. Bio je energičan borac protiv pripadnika Bosanske crkve.

Rimski papa uputio pismo ugarskom kralju Kolomanu u kom navodi kako je u Bosni "toliko porastao broj nevjernika (patarena) da čitava zemlja izgleda kao žalosna i neprohodna pustinja zarasla u trnje i koprivu."

1235.

Dominikanci osnovali samostan u Dubici. Dominikanac Johannes Teutonicus Wildeshausen zatražio je od Rima da bude oslobođen biskupske časti u Bosni zbog neuspjeha u poslu iskorjenjenja pripadnika Bosanske crkve.

Bosanski ban Matej Ninoslav stavio se na čelo otpora križarskim vojnama Ugarske i Rima.

1236.

Pošto se bosanski ban Matej Ninoslav vratio učenju Bosanske crkve, na katoličanstvo je prešao usorski knez Sibislav.

1237.

Dubrovačka Republika obustavila trgovački promet s Bosnom. Zbog međusobnih borbi vojske bana Mateja Ninoslava i usorskog kneza Sibislava, zabranjen je dolazak dubrovačkih trgovaca u Bosnu.

1238.

Papa Grgur IX podsticao je borbu biskupa Ponse protiv "heretičke kuge" u Bosni. Ovlastio ga da daje indulugencije (oproštajnice) onima koji bi prešli na katoličanstvo.

Dominikanac Ponse proglašen biskupom Bosne. Dobio je zadatak da istrijebi patarene.

Herceg Koloman osvojio je Hum, oblast kneza Toljena.

1239.

Završena gradnja bosanske Stone crkve u Brdu, župa Vrhbosna (Sarajevo).

Rimski papa 27. 12. 1239. godine uputio bosanskom biskupu Ponsi pismo da pošalje u Rim nekoliko novoobraćenih katolika. Dominikanski biskup Ponsa protjeran iz Bosne.

Sjedište Bosanske biskupije preneseno iz sjeverne Bosne u Đakovo gdje se i sada nalazi.

1240.

Bosanski ban Matej Ninoslav posjetio Dubrovnik i obnovio prijateljstvo između Bosne i Dubrovačke Republike sklopljeno još za Kulina bana. Izdao Dubrovčanima povelju o prijateljstvu obećavši im slobodu kretanja kroz Bosnu, slobodu trgovine, mir i sigurnost.

1241.

Tatari su prodrli u Panoniju. Slom Bugarske omogućio im je i prodor do Bosne, ali je geografski položaj zemlje i otpor Bošnjaka onemogućio njihov dublji prodor.

Ugarski kralj Bela IV pobjegao je u Dalmaciju, a jedno vrijeme se krio u Medvedgradu u Agrarnu (Zagreb). U znak zahvalnosti izdao je ovom gradu "Zlatnu bulu" i oslobodio ga plaćanja poreza ugarskoj državi.

1242.

Tatari se povukli iz Dalamacije preko Bosne i Bugarske, u oblast Crnoga mora, otkuda su i prodrli u Panoniju.

1244.

Bosanski ban Matej Ninoslav, pod prijetnjom novog križarskog rata, pokorio se ugarskom kralju Beli IV i priznao posjede katoličkoj crkvi koji su joj dodijeljeni poveljom Bele IV.

Ugarski kralj Bela IV 20. 7. 1244. godine potvrdio posjede Kaločke biskupije u Bosni.

U okolici Tolise u Bosanskoj Posavini spominje se bratstvo bana Borića. Njegova roda su Berislavići, slavonski vlastelini.

Od 1244. do 1463. u više dokumenata bosanskih vladara spominje se župa Lašva.

Spominje se tvrđava u župi Lašva.

Spominje se župa Birač.

Spominje se mjesto Prača kao biskupija.

1245.

U Bosni izabran papa dobrih krstjana (patarena) nasuprot rimskom papi kog Bošnjaci i Bosanska crkva nisu priznavali.

1246.

Kaločki nadbiskup sa mađarskim kraljem Belom IV pripremio križarski rat protiv stanovništva Bosne.

Bivši bosanski biskup Ivan obratio se papi Inočentiju IV sa molbom da odobri ugarskim dominikancima pravo borbe protiv bosanskih heretika.

1247.

Bosna je, po nalogu rimskog pape, pripojena Kaločkoj nadbiskupiji.

1249.

Sagrađen grad Blagaj na Buni u državi Bosni. Blagaj na Buni (Šćepan Grad) bio je prijestonica Sandalja Hranića i vojvode Stjepana Vukčića Kosače. Bili su roda Babunića koji su od Bele IV dobili Vodice na moru. Sagradivši Blagaj ovi su se bosanski velikaši prozvali Blagajskim.

Bosanski ban Matej Ninoslav odobrio Dubrovačkoj Republici nove povlastice i zakleo se da će se odobrenja pridržavati. Bosanski ban Matej Ninoslav izdao povelju dubrovačkom knezu Jakovu Dalfinu.

1250.

Izdata Povaljska povelja.

U Dubrovniku postojao trg za prodaju robova. U Konavlima su Dubrovčani držali svoju vanbračnu djecu s robinjama gdje su im obrađivali zemlju.

Oko 1250. godine sagrađen je grad Krupa na Uni (Bosanska Krupa).

Oko 1250. godine spominju se pripadnici islama u Ugarskoj, Srijemu i sjevernoj Bosni.

1252.

Bosanski ban Matej Ninoslav protjerao je iz Bosne biskupa. Sjedište biskupije premješteno je u Đakovo gdje se i danas nalazi.

1253.

Bosanski ban Prijezda, naslijedivši bana Mateja Ninoslava, zaratio sa Ugarskom. Doživio poraz od Bele IV. Priznao ugarsku vlast a tome se pokorio i humski župan Radoslav.

Po nalogu Bele IV oblasti Usora i Soli pripojene Mačvi.

Ban Prijezda vladao je ostatkom Bosne i progonio pripadnike Bosanske crkve po nalogu Ugra.

1258.

Spominje se Bubica kao sjedište županije.

1260.

Prvi put spominje se grad Bihać kao najvažnija utvrda Pounja.

1262.

Žena ugarskog kralja Bele IV Marija posjetila Bihać.

1264.

Spominje se Otoka na Uni kod Bosanske Krupe.