Alić, Džemaludin

1265.

Pominju se rudnici u Bosni: Kreševo, Fojnica, Kamenica, Olovo i Srebrenica.

1272.

Bosna podijeljena na tri banovine: Mačvanska, Usora i Soli, i Bosanska banovina. Na čelu Mačvanske banovine bio je ugarski palatin de Rotard, na čelu Usore i Soli Henrik Gizing, a na čelu Bosanske banovine Prijezdin sin Stjepan.

1274.

Spominje se ban Egidije kao ban Bosne i Mačve.

1278.

Spominje se Jezerski grad kod Bosanske Krupe.

Notarijat kancelarije Dubrovačke Republike evidentirao prodaju roblja iz Bosne.

1278.

Spominju se Vuk i Vučeta kao zapovjednici grada Jezerskog kod Bosanske Krupe.

1279.

Ugarski kralj Vladislav izdao povelju o povlasticama gradu Bihaću.

1280.

Spominje se grad Bosanski Novi kao Novum castrum. Grad je pripadao kneževima Blagajskim, a početkom stoljeća bio je pod vlašću Nikole Zrinskog.

Prvi put se spominje grad Kladuša, koja je pod vlašću knezova Blagajskih, a kasniji vlasnici bili su Frankopani Slunjski.

Spominje se grad Ostrožac na Uni.

Mlečani osvojili Omiš.

Uspostavljena Duvanjska biskupija.

1282.

Odlukom Velikog vijeća Dubrovačke Republike usvojen Statut ove države. U knjizi III, Član 52. određen je način rješavanja eventualnih sporova između Dubrovačke Republike i države Bosne.

1284.

Srijemski kralj Dragutin posjetio Mačvu, Usoru i Soli. Sklopljen brak između Dragutinove kćeri Elizabete i Prijezdinog sina Stjepana I. Srijemski kralj Dragutin odrekao se Milutina. Kao srijemski kralj dobio je, po odluci Bele IV, oblast Usore i Soli. Majka kralja Vladislava Napuljskog Jelisaveta dobila titulu banice.

1286.

Spominje se grad Ostrožac kao vlasništvo knezova Babunića (Blagajskih).

1287.

Hrvatski ban Pavao Šubić osvojio Omiš i Neretvansku krajinu.

Bosanski ban Prijezda poklonio zemuničku župu svome zetu, sinu Stjepana Vodičkog iz porodice Babunića.

Stjepan I Kotromanić došao na čelo države Bosanska banovina.

Pavle Šubić Bribirski dao bosansko bansko dostojanstvo svome bratu Mladenu I.

1289.

U Zadru postojao trg robova gdje su prodavani krstjani iz Bosne.

1290.

Prijezdin sin Stjepan I Kotromanić imenovan banom Bosne.

1291.

Umjesto katoličkog reda dominikanaca u Bosnu su stigli pripadnici reda franjevaca ili male braće, po nalogu iz Rima. Franjevci imaju zadatak iskorjenjenja patarenske jeresi, tj. pripadnika Bosanske crkve, suptilnijim sredstvima, ne ognjem i mačem, kao što su to činili dominikanci.

Srijemski kralj Dragutin uputio prijedlog papi u Rim da u Bosnu pošalje franjevce.

U Podrinju se javljaju prvi franjevci. Red je osnovao sv. Franjo Asiški 1209. godine. Papa Inocent III 1223. godine redu je odredio pravila. Red se 1517. godine podijelio na rigoroznije (observante) i liberalnije (konventualce). Od observanata se 1525. godine odijeliše kapucini (kapuci - kapa), a zatim rekolekti, reformati i bosonogi. Sve ove ogranke je 1897. godine ujedinio papa Leon XIII i od tada postoje samo kapucini, konventualci i franjevci. Siromaštvo je i temeljni zavjet franjevaca. Međutim, povijest govori da su franjevci, posebno u početku svoga djelovanja u Bosni, bili u funkciji pokrštavanja Bošnjaka patarena, njihovog prevođenja u katoličanstvo, ali i izvidnica mnogim križarskim vojnama, te inkvizitori. Iz Bosne su izveli oko 150.000 katolika u Slavoniju, o čemu svjedoče njihovi izvještaji u Rimu. Oni su neosporno zaslužni za očuvanje kulturnog blaga Bosne, posebno pisane riječi na latinskom, bosanskom i drugim jezicima. Međutim, ne može se tvrditi da su oni jedina svijetla činjenica u povijesnom kontinuitetu Bosne.

1295.

Spominje se Gradiška na Savi.

1299.

Ban Bosne bio je Pavle Bribirski Šubić ili "dominus Bosne", kako je prozvan.

1302.

Ban Bosne bio je Mladen I Šubić. Vladao do 1304. godine. Ban Bosne Mladen I Šubić izdao primorskim trgovcima povelju o slobodnoj trgovini. Ban Bosne Stjepan I Kotromanić kod rijeke Drine s bosanskom vojskom napao područja Mladena I Šubića Bribirskog.

1303.

Bonifacije, prelat katoličke crkve, uputio pismo kaločkom nadbiskupu o patarenima u Bosni i uz obalu Jadrana.

1304.

Bosanski patareni likvidirali Mladena I Šubića Bribirskog.

Mladen II Šubić, sin Pavla Šubića, naslijedio titulu bana Bosne.

1305.

Ban Bosne bio Mladen II Šubić. Vladao do 1322.

1314.

Stjepan Kotromanić imenovan banom države Bosne a vladao pod imenom Stjepan II Kotromanić. On je sin Stjepana I Kotromanića, koji je umro ove godine, a unuk Prijezdin.

1319.

Stjepan II Kotromanić postao vazal Mladena II Šubića.

Stjepan II Kotromanić oženio se kćerkom Meinharda Ortenburga, koruškog grofa.

Dalmatinski gradovi Šibenik i Trogir otrgnuli se ispod vlasti Mladena II Šubića, bosanskog bana.

1322.

Svrgnut s vlasti Mladen II Šubić.

Hum došao pod vlast Stjepana II Kotromanića, u sastav bosanske države.

Pod pritiskom patarena, pripadnika Bosanske crkve, trebinjski biskupi povukli se na dubrovačko područje i dobili otok Mrkalj.

Spominje se Kotor Grad (Kotor Varoš) na Vrbanji, kao grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Priboje kaligraf bio je dijak (pisar) bosanskog bana Stjepana Kotromanića.

1323.

Spominje se grad Modriča.

Pribisav kaligraf, bio je dijak (pisar) na dvoru bosanskog bana Stjepana Kotromanića.

Rađen kaligraf, bio je dijak bosanske banice Jelisavete.

Ivan Ivanović, kaligraf, bio je dijak (pisar) bosanskog velikaša Berislava Skočića.

1324.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić bio je gospodar i banovine Usore i Soli.

Mikijele (Michael), talijanski slikar iz Bologne (Bolonje), oslikao unutrašnjost kapele sv. Stjepana u Trebinju.

1325.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić stao uz novog hrvatskog bana protiv hrvatskih velikaša.

Oblast Zahumlje došla pod vlast Bosne. Bosanski ban Stjepan II Kotromanić u sastav bosanske države pripojio Hlivno, Duvno i Glamoč, ili Završje ili Zapadne strane.

Spominje se grad Ključ na rijeci Sani.

Milisav Bogojev rodom iz Popovog Polja u Hercegovini učio je zanat kod dubrovačkog graditelja Bonifacija.

Vlaho Koledin, dubrovački graditelj, gradio je u Trebinju vlastelinu bosanskom Obradu Vojhniću crkvu. S Vlahom je radio Lipšo Prvoslavov.

1326.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić osvojio Imotski i Imotsku krajinu i pripojio ih državi Bosni. Bosanski ban Stjepan II Kotromanić zabranio trogirskim trgovcima ulazak u Bosnu. Bosanski ban Stjepan II Kotromanić preko porodice Stjepanovića pripojio Bosni Donje Krajeve.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić osvojio s bosanskom vojskom oblast između Neretve i rijeke Cetine.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić, u ratu protiv Branivojevića, osvojio oblast između Pelješca i Stona do doline Neretve i obalu Jadrana do Dubrovnika, i priključio ih Bosni.

Bosanski ban Stjepan Kotromanić poslije osvojenja Biokovsko-neretvanske oblasti doveo knezove Bogovčića za upravitelje ove oblasti.

Biokovsko-neretvanska oblast ušla u sastav bosanske države. Bosanski ban Stjepan II Kotromanić ustupio grad Ston Dubrovačkoj republici.

Spominje se grad Hlivno kao posjed bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić odredio da dubrovački trgovci plaćaju na uvoz robe u državu Bosnu carinu od 10%.

1327.

Franjevci u Bosni dobili od papske kurije u Avinjonu isključivo ovlašćenje za vršenje inkvizitorskih poslova.

1329.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić, braneći Bosnu od srpske agresije, prodro s bosanskom vojskom u Polimlje i opustošio manastir sv. Nikole u Banji.

1330.

Hranislav Sirakov(ić), dubrovački graditelj, radio je u Bosni na građevinama bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.

Miltjen (Milčen) Radostin(ić), dubrovački graditelj, radio je u Bosni kod bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Vjerovatno je gradio grad Bobovac.

Bratislav Marinović, dubrovački graditelj, radio na nekoj od građevina bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.

Obrad Hvaljenov(ić), rodom iz Bara, gradio građevine bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Vjerovatno je radio s Miltjenom na gradu Bobovcu.

Bjelomužević, dubrovački graditelj, bio je zaposlen kod bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.

Kurija iz Avinjona zabranila redu dominikanaca ometanje franjevaca u vršenju inkvizitorskih poslova u Bosni.

Župan u Bosni bio je Eghard.

Župan u Bosni bio je Ladislav.

Spominje se grad Brekovica na rijeci Uni.

1331.

U Bosni vladala epidemija kuge.

Kupusac, kaligraf, bio je dijak (pisar) kod bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.

1332.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić sklopio ugovor s Dubrovačkom Republikom gdje su regulisana pitanja trgovine i eventualnih sporova. Dubrovačka Republika preuzela vlast nad gradom Stonom.

1333.

Izdate Stonske odredbe. Poluotok Pelješac iznajmljen Dubrovačkoj Republici.

Ban Bosne, Usore i Soli stolovao u gradu Srebreniku.

1334.

Spominje se grad Kozarac, kao utvrda, i u njemu crkva sv. Martina.

U Dionisijevoj darovnici spominje se crkva sv. Nikole na granici Usore, a u Zagrebačkoj biskupiji koja se zove Glaž.

Dubička, sanska i vrbaska župa pripadale Zagrebačkoj biskupiji.

1335.

Priboje Dobromistić učio je zanat graditeljstva kod Bokše Radomilića u Dubrovniku.

1337.

Rimski papa Benedikt XII, smatrajući da je bosanski ban Stjepan II Kotromanić kriv za neuspjeh inkvizicije u Bosni, pozvao hrvatske velikaše Kurjakoviće, krčke knezove Šubiće, Melipiće i njihov rod, da napadnu državu Bosnu i patarene u njoj i da oružjem potpomognu djelovanje franjevaca u Bosni.

1339.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić izdao 7. listopada 1339. godine povelju Dubrovačkoj Republici kojom garantira sigurnost njenih trgovaca u državi Bosni.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić odobrio trgovinu sa gradom Trogirom. Posebnom poveljom dopustio trogirskim trgovcima izvoz iz Bosne voska, kože, krzna, srebra, zlata i bakra.

Rimski papa Benedikt XII naredio generalu franjevačkog reda Francuzu Gerardu Odonisu (Eudes) da lično ode u Bosnu i ispita koje bi mjere trebalo poduzeti da se Bošnjaci prevedu na katoličku vjeru.

Gerard Odonis, general franjevačkog reda, podnio je izvještaj rimskom papi u kome kaže da su Bošnjaci, kao pripadnici hereze, tj. Bosanske crkve, pružili žestok otpor inkviziciji i da su porušili sve katoličke crkve.

Osnovana Franjevačka vikarija u Bosni. Vikar Bosanske provincije ili Bosnae Argentinae bio je Gerard Perergino, koji je bio i bosanski biskup. Podigao 1347. godine samostan na svom dobru u Đakovu.

1340.

Gerard Odonis posjetio Kraljevu Sutjesku u Bosni.

Ustanovljena Bosanska vikarija.

Generalni franjevački vikar u Bosni bio je Francuz Gerard Odonis.

1341.

Nikola duborezac, rodom Mlečanin (Venecija), radio je na dvoru bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.

1342.

Fra Gerard, general franjevačkog reda, obilazio Bosnu.

1343.

Vođeni pregovori između države Bosne i Mletačke Republike. Predloženo da se u savez s Bosnom, Mletačkom Republikom i Dalmacijom pozove i Srbija na čijem čelu je bio kralj Dušan.

Umro bosanski plemić Hrelja Ohmučevič.

1344.

Papa Klemens VI uputio pismo bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću u kome ga moli da primi biskupa Valentina čija se biskupija nalazi u Bosni. Duvno, Delminium, Županjac, bilo biskupija 1344. godine.

U Županjcu (Duvno) osnovana franjevačka biskupija.

1345.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić sa slavonskim banom Nikolom pokorio potomke Melipića u Kninu.

Mletačka flota opsjedala grad Zadar.

Pod zapovjedništvom bosanskog bana Stjepana II Kotromanića bosanska vojska izbila pod zidine grada Zadra.

Spominje se grad Kušlat (Kučlat) kod Jadra na Drinjači.

1346.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić, prema djelu "Opsidio Jadrensis" jednog Zadranina, optužen za poraz vojske mladog ugarskog kralja Lajoša I.

Mletačka vojska u Zadru odnijela pobjedu nad ugarskom vojskom kralja Lajoša I.

Ban bosanski Stjepan II Kotromanić samostalno pregovarao s Mletačkom Republikom.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić obratio se Mletačkoj Republici s molbom da posreduje u pregovorima o miru sa srpskom državom.

Dobro Benvenutić, sin Čibrijanov, dubrovački zlatar, živio je i radio u gradu Kučlatu u Bosni.

1347.

Bosanski ban Tvrtko Kotromanić vjenčao se na posjedu Sv. Elijas (Bebrina) bosanskog biskupa u Slavoniji.

Bosanski ban Tvrtko u Sv. Elijasu u Slavoniji, koji je bio posjed bosanskog biskupa, proslavio vjenčanje i izdao darovnicu Bosanskoj crkvi 8. 12. 1347. godine.

1349.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić zauzeo Travuniju i pripojio je Bosni.

Bosanska vojska prodrla u srpske oblasti u Primorju i opustošila ih.

Rudnik Ostrožnica u Bosni koristili i Dubrovčani.

1350.

Srpski kralj Dušan postavio ultimatum bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću i državi Bosni da vrati Hum i zemlje koje je osvojio.

Srpski kralj Dušan sa 80.000 vojnika provalio u državu Bosnu. Njegova vojska doprla je i do dobro utvrđenog kraljevskog grada Bobovca i opsjela ga. Stjepan II Kotromanić, koji je zapovijedao bošnjačkom vojskom, organizirao je snažan otpor pod Bobovcem, tako da je srpska vojska kralja Dušana bila primorana da potraži spas bijegom preko rijeke Drine, koja je uvijek bila prirodna granica između zemlje Srba i zemlje Bošnjaka. Nema pouzdanih izvora o tome koliko je trajala opsada grada Bobovca, ali postoje izvori o tome kako je Stjepan II Kotromanić bio obaviješten o napadu srpske vojske i kako se pripremao za odbranu Bobovca i Bosne.

Srpska zvanična historiografija je pokušala zaobići poraz vojske kralja Dušana od vojske bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Neki srpski povjesničari pominju ovaj napad na Bosnu, a povlačenje srpske vojske opravdavaju potrebom njenog brzog povratka na drugi kraj "carstva" da bi se branila država od Bizanta. Možda ima istine u tome, ali to nije razlog da se ne kaže da je bosanski ban Stjepan II Kotromanić, u ovom slučaju, bio uspješniji vojskovođa od kralja Dušana. Moguće je da je za srpsku historiografiju nepovoljno pominjati ovaj napad na banovinu Bosnu, jer sam čin napada potvrđuje da kraljevina Srbija i banovina Bosna nisu ni u kakvoj bližoj vezi, osim u ovoj ratnoj. (Obrana Bosne i grada Bobovca, te poraz vojske kralja Dušana najplastičnije su predstavljeni u romanu Zaima Topčića " Zemlja heretika", koji je dugo prešućivan).

Srpski kralj Dušan uspio je zadržati samo Ber, Voden i neka manja mjesta na rubu Bosne.

Rođen bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić.

Oko 1350. godine u Srebrenici je živjela porodica De Benvenuto (Benvenutić), a bili su poznati zlatari iz Dubrovnika.

Bosanski zlatar Štipan Cvitković je oko 1350. godine učio zlatarski zanat kod Jurja Kristoforova u Zadru.

Oko 1350. godine u Dubrovniku je bio graditelj neki Ivan, rodom iz Trebinja. On se u Dubrovniku i nastanio.

1351.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić sa bosanskom vojskom, koju je predvodio Vuk Vukoslavić, vratio od srpske vojske okupirane gradove u Humu: Ber, Voden i druga manja mjesta.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić pozvao je u Bosnu dubrovačke trgovce.

Veliko vijeće grada Splita je 3. srpnja 1351. godine zabranilo svojim žiteljima trgovinu na kredit.

1352.

U jednom dubrovačkom dokumentu spominje se Srebrenica kao najveći i najznačajniji bosanski rudnik.

Dubrovački zlatar Dobro Benvenutić, sin Čibrijanov, radio je u kovnici novca u Srebrenici.

1353.

Umro bosanski ban Stjepan II Kotromanić, veliki vojskovođa i strateg, dilomata i državnik, pod čijom je vlašću država Bosna doživjela teritorijalna proširenja i do Jadranske obale, kulturni, obrazovni, privredni i trgovački procvat. Obnovio je i Visoko učilište u Bosni (današnje Visoko) na koje su dolazili da se obrazuju učenici iz južne Francuske, Italije i drugih zemalja u kojima se progonila patarenska jeres.

Za bosanskog bana izabran Stjepan Tvrtko Kotromanić.

Dražeslav, kaligraf, bio je dvorski dijak (pisar) bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.

1354.

U jednoj povelji iz 1354. spominje se stanak (sabor) u Bosni: "Stanak sve zemlje Bosne i Donjih krajeva i Zagorja i Humske zemlje."

Turska vojska osvojila Galipolje i prešla u Evropu.

Bosanski ban Tvrtko Kotromanić sa majkom Jelenom potvrdio posjede Vlatku Vukoslaviću.

Majka bana Stjepana II Kotromanića u Milu (Mileševo na Bosni) kod Visokog održala stanak (sabor) "sve Bosne, Donjih krajeva, Zagorja i Humske zemlje", na kom su potvrđene vlasteoske plemenštine i na kom je novi ban s majkom dao vjeru s garancijama lične i imovinske sigurnosti.

Po historičaru Vladimiru Bazali spominju se muslimani u slivu Podunavlja.

1355.

Bosanski ban Tvrtko Kotromanić potvrdio dubrovačkim trgovcima Klimi Držiću i Bisti Buniću slobodnu trgovinu u Bosni.

1356.

U Hvojnici se spominje zlatar Radoje.

1357.

Bosanski ban Tvrtko Kotromanić, pod pritiskom ugarskog kralja Lajoša I, ustupio Ugarskoj trg Drijeva (Gabela) u Bosni. Ugarski kralj Lajoš I izuzeo iz bosanske banske vlasti vlastelu Donjih krajeva.

Ugarski kralj Lajoš I potvrdio bosanskom banu Tvrtku Kotromaniću usorsko banstvo.

Spominje se grad Sokol na Plivi.

1358.

U Bosni radio Šimun Stjepanov, dubrovački zlatar.

1360.

Spominje se grad Kozarac.

1362.

Izbio sukob između bosansko-dalmatinskog bana i Tvrtkovog vlastelina Sanka Miltenovića. Zarobljen Sankov brat Gradoje.

1363.

Ugarski kralj Ludovik poveo križarski rat protiv države Bosne. Dubrovačko vijeće zabranilo svaku trgovinu sa Bosnom, jer se očekivao napad ugarske vojske na Bosnu.

Bosanski ban Tvrtko Kotromanić porazio ugarsku vojsku pod Sokolom na Plivi.

Radoš Popović bio je zlatar u gradu Kučlatu u Bosni.

1364.

Bosanski ban Tvrtko Kotromanić s majkom primljen za građanina Venecije.

1365.

Bosanski ban Tvrtko Kotromanić izdao nalog da se kuje bosanski novac.

Spominje se rudnik Hvojnica.

1366.

Godine 1366. spominje se prvi put Dabiša Stjepan, koji je sudjelovao u vlasteoskoj buni protiv Tvrtka Kotromanića.

Kazanac Sanko Miltenović odmentnuo se od bosanskog bana Tvrtka Kotromanića.

1367.

Bosanski ban Tvrtko Kotromanić posjetio Dubrovačku Republiku.

Bartol iz Alverna u Italiji imenovan bosanskim vikarom. Bartol iz Alverna bio je vikar Bosanske provincije do 1407. godine. Njegov se vikarijat protezao od Jadrana do Crnog mora i bio je podijeljen na sedam kustodija:
1. Duvanjska sa samostanima u Stonu, Novom, Imotskom, Cetini i Glamoču.
2. Grebenska ili Krbavska sa samostanima: Krbava, Krupa, Greben, Glaž, Otok na Uni, Novi na Uni.
3. Bosanska sa samostanima: Sutjeska, Visoko, Lašva i Olovo.
4. Usorska sa samostanima: Đakovo, Modriča, Vrbica, Skakava kod Brčkog, Lindva i Bukovica.
5. Mačvanska sa samostanima: Alšan na Savi, Bijeljina, Lab, Mačva, sv. Marija kod Bijeljine, Teočak, Vrhocrupum i Srebrenica.
6. Bugarska sa samostanima: Severin, Oršova, Karanšeboš, Čerević i Kevesd.
7. Kovinska

U vrijeme Bartola iz Alverna podignuti su samostani u Zvorniku, Solima, Kreševu, Fojnici, Milu kod Visokog, Jajcu, Tešnju, Konjicu, Rami, Livnu i Zemunu.

Vukmir Krljehtić, kaligraf, bio je dijak bosanskog bana Tvrtka Kotromanića.

1368.

Spominje se Hotča (Foča). Osnovan trg u Foči. Foča bila u vlasništvu Kosača.

1369.

Vojska bana Tvrtka Kotromanića napala Sanka Miltenovića koji se bio odmetnuo.

1370.

Rimski papa Urban V obratio se bosanskom banu Tvrtku Kotromaniću da preda ugarskom kralju Ludoviku unuku Pavla Bribirskog.

Oko 1370. rođen vojvoda Sandalj Hranić.

1371.

Spominje se mjesto Busovača.

1372.

Papa Grgur XI svojim pismom potvrđuje da je župa Glaž u vlasti ugarskog kralja.

Dubrovačka Republika zabranila trgovinu s Bosnom.

1373.

Bosanska vojska prodrla u Podrinje i Polimlje, zonu pravoslavlja i opustošila te oblasti. Crkve su ostale netaknute. U posjed bosanske države tako je dospio i manastir Mileševa u kome je grob Rastka Nemanjića, sv. Save. Po srpskoj istoriografiji u ovom je manastiru krunisan prvi bosanski kralj Tvrtko Kotromanić Pošto je osvojio i dijelove Srbije bilo je prirodno da, po ondašnjim regulama, svojoj tituli doda i to da je kralj Srbije, pored Bosne, Usore i Soli, Donjih Krajeva, Dalmacije i dr. Pošto je to imao u svojoj kraljevskoj tituli, srpska ga istoriografije kruniše u pravoslavnom manastiru Mileševo kod Bijelog Polja. To nije logično, jer je u periodu između 1367. i 1407. godine podignut samostan s. Nicolaus Milosseva u Milu kod Visokog u Bosni, kada je vikar bio Bartol iz Alverna (E. Fermedžin: "Acta Bosnae", str. 127-128). Luka Wading, jedan od poznatijih kroničara franjevačkog reda, u svom izvještajima o samostanima u Bosni, po Ivanu Stražemancu (Povijest franj. provin. Bosne Srebrene, Zagreb, 1993., str. 153), navodi da u bosanskoj kustodiji postoji samostan "s. Nicolaus Milossevo iliti Milo, sada Visoko". Ivan Stražemanac navodi u istom svom djelu, str. 131, da je samostan u Milu na Bosni podigao bosanski ban Stjepan Kotromanić 1339. godine i da je to bio "prvi samostan naše bosanske provincije".

1374.

Bosanski ban Tvrtko Kotromanić oženio se Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Stracimira.

Spominje se Kamengrad, u vlasništvu blagajskih knezova Babunića.

Dobrašin Milčić iz Hercegovine učio je zlatarski zanat kod majstora Radoslava u Dubrovniku.

1375.

Brajan, kaligraf, bio je dijak (pisar) kod bosanskog bana Tvrtka Kotromanića.

1376.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić izdao 7. veljače 1376. povelju Dubrovačkoj Republici, koja je pisana na papiru. To je prva upotreba papira u Bosni.

Spominje se rudnik Kamenica. Iz Goražda se u Dubrovačku Republiku izvozila koža u zamjenu za sol.

Osnovan trg u Goraždu.

Gornje Podrinje, koje se naziva Drinska kneževina, došlo pod vlast Hranušića Kosače.

Spominje se Srebrenica kao rudarsko mjesto.

Brajan Miloslavić, zvani Morovlah, iz Bosne, učio je zlatarski zanat kod dubrovačkog majstora Aleksija Kalojurjevića.

Dragoje Benvenutić, sin Dobrov, spominje se kao zlatar u Srebrenici. Spominje se i njegov brat Maroje.

Matko Benvenuti radio je kao zlatar u Bosni.

1377.

U stonoj crkvi s. Nicolaus Milosseva u Milu kod Visokog krunisan za prvog kralja Bosne Tvrtko Kotromanić. U njegovoj kraljevskoj tituli stajalo je da je kralj "Srbije, Bosne, Donjih Krajeva i Dalmacije".

Dubrovačka Republika, Mletačka Republika i druge evropske zemlje priznali Tvrtka I Kotromanića za kralja Bosne.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić zauzeo s vojskom Trebinje, Konavle i Dračevicu. Ovim je završen rat protiv velikaša Nikole Altomanovića. Klobuk kod Trebinja ušao u sastav države Bosne.

Oblast Travunija došla u sastav bosanske države.

Ratko Bogdanović iz Trebinja učio je zanat kod zlatara Tripka Butkovića u Dubrovniku.

1378.

Zahumlje ušlo u sastav države Bosne.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić uputio u Ston vojsku kao pojačanje.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić 17. lipnja 1378. godine u Tristivnici kod grada Bobovca izdao povelju Dubrovačkoj Republici o dobrim odnosima Kraljevine Bosne i Dubrovnika. Prvi bosanski top izrađen je u Dubrovniku, što se vidi iz zaključka Vijeća umoljenih (Rogati) od 22. 9. 1378. godine, a na molbu bosanskog protovestijara Ratka Priboje. Top je napravljen za bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića o trošku Dubrovnika.

Prema popisu bosanskih kustodija B. Pizenskog u Bijeljini (Biblina) je postojao franjevački samostan.

1379.

Spominje se mjesto Vrhbosna (Sarajevo).

Dubrovačka Republika, iz nepoznatih razloga, dala nalog 14. lipnja 1379. godine, da njeni trgovci napuste Bosnu.

Osnovan trg u Visokom.

Na temelju dozvole Vijeća umoljenih Dubrovačke Republike od 24. 4. 1379. godine Bošnjacima kralja Tvrtka I Kotromanića je dopušteno da nabavljaju puščani prah iz Dubrovnika. Molba Balše Balšića da mu se isporučuju topovi je odbijena.

1380.

Knez Il'prant i Petar Sveja u Sokol-gradu kod Bihaća izdali povelju na glagoljskom pismu.

U sastavu Kraljevine Bosne bili su: Bosna, Primorje, Donji Kraji, Hum, Zapadne strane, Podrinje, Usora i Soli, Brač, Hvar, Korčula, Pelješac, Mljet, Kotor, Novi, Travunija i Zahumlje.

1382.

Pominje se rudnik Kreševo u Bosni.

Na ulasku u Boku Kotorsku bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić sagradio tvrđavu.

Po nalogu bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića u blizini rječce Sutorine osnovan trg Novi za prodaju soli.

Intervencijom Dubrovačke Republike bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić zabranio prodaju soli na trgu kod Sutorine koji se zvao Novi. Poslije smrti Tvrtka I Kotromanića grad Novi proširuje Stjepan Vukčić Kosača.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić 2. 10. 1382. godine izdao povelju u Blagaju.

Spominje se Kotor Varoš na Vrbanji u vlasništvu Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Spominje se rudnik Olovo.

Spominje se Konjic.

1383.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić počeo formiranje bosanske mornarice gradnjom brodova u Kotoru.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić uputio zahtjev Dubrovčkoj Republici da mu pošalje veći broj graditelja.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić priznanjem kraljevine Ugarske došao u posjed grada Kotora i trga Drijeva (Gabela), koji su ušli u sastav bosanske države.

Zetski vlastelin Balša opsjeo s vojskom grad Kotor koji je ušao u sastav bosanske države.

Župan Petar, sin Vladislava Petkovića, dozidao crkvu u Dobrunu.

Biokovsko-neretvanska oblast ušla u sastav Bosanskog Kraljevstva.

1384.

Timurtaš-paša s turskom vojskom upao u Bosnu i dopro do Soli (Tuzle).

1385.

Ugarska priznala vlast bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića nad gradom Kotorom.

Bosanska vikarija u sedam kustodija imala 35 samostana.

1387.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić pod svoju vlast uzeo grad Klis kod Splita.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić odobrio gradu Klisu povlastice, a u grad stavio bosansku posadu.

Ivaniš Horvat sa bratom sagradio je grad Dobor kod Modriče.

1388.

Dana 27. 8. 1388. godine došlo do sukoba između bosanske i turske vojske kod Bileće. Tom prilikom je bosanska vojska, pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića, nanijela Turcima katastrofalan poraz. Turskom vojskom zapovijedao je vojvoda Šahin.

U Bosni boravio i gradio dubrovački graditelj Bogosav Jogunčić, koji je sa svojim učenikom Ivanom gradio bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću bunar. To je vjerovatno cisterna u gradu Bobovcu.

1389.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić uveo carinski sistem u bosanskoj državi.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić postavo ultimatum gradu Splitu da se do 2. juna 1389. godine preda i uđe u sastav bosanske države.

Katastrofalan poraz srpske vojske, 28. 6. 1389. godine, na Kosovu polju u bici protiv turske vojske. Miloš Kobilić (Obilić) je prevario Turke, jer se navodno predao, i izvršio atentat na turskog cara Murata I kog je ubio pred njegovim šatorom. Muratov sin Bajazid preuzeo je zapovjedništvo nad turskom vojskom, porazio Srbe, zarobio kneza Lazara i zbog Kobilićevog atentata osudio ga na smrt. Tako je 1389. godine Srbija prestala postojati kao država.

Na Kosovu polju pali su u zarobljeništvo Stjepan i Vlađ, sinovi usorskog vojvode Zlatonosovića. Dubrovačka vlastela pokušala posredovati kod Turaka radi njihova oslobađanja.

O bici na Kosovu polju postoje oskudni povijesni izvori. Turska povijest tu bitku smatra marginalnom i ne bi je ni pominjala da nije na Kosovu polju ubijen sultan Murat I. Srpska historiografija je predimenzionirala tu bitku, nazvavši je povijesnom. Od poraza srpske vojske kasnije je stvoren mit i gotovo cjelokupna srpska ideologija počiva na "osveti mučenika Kosova", na stvaranju antiturskog raspoloženja. Mit je nikao u epskoj pjesmi, prihvatila ga je propaganda u svoje političke ciljeve. Po mitu, svi su krivi za poraz na Kosovu polju, i Vuk Branković, koji je "izdao", i Marko Kraljević, koji je "kasno stigao", i svak drugi - samo ne oni koji su loše vodili srpsku vojsku. Navodno je kasno stigao i vojvoda Vlatko Vuković na čelu bosanske vojske.

Nasljednici kneza Lazara u Srbiji postali su vazali turskog sultana Bajazida I.

Vuk Branković postao je vazal ugarskog kralja Sigismunda i neprijatelj bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića.

Vladislav Lošanci, vojskovođa ugarskog kralja Sigismunda, zauzeo grad Klis.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić prodro sa bosanskom vojskom u Dalmaciju i osvojio područja do zidina Zadra.

Ugarski vojskovođa, ban Lošanci opsjeo s vojskom grad Vranu, sjedište velikaša Ivana Palažine.

Novembra 1389. godine bosanska vojska, uz pomoć vojske Ivana Palažine, nanijela težak poraz ugarskoj vojsci u čijem su sastavu bili hrvtaski odredi iz Zadra i odredi krčkog kneza Ivana.

1390.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić dodijelio grofovsku titulu obitelji Frederica Michielija.

Veliko vijeće grada Splita donijelo odluku da prizna vlast Bosne i njenog kralja Tvrtka I Kotromanića.

Veliko vijeće grada Trogira priznalo vrhovnu vlast Kraljevine Bosne.

Veliko vijeće grada Šibenika donijelo odluku da prizna vrhovnu vlast Kraljevine Bosne.

Jadranski otoci Brač, Hvar i Korčula priznali vrhovnu vlast Kraljevine Bosne i kralja Tvrtka I Kotromanića.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić u Kraljevoj Sutjesci izdao povelju gradu Splitu, Šibeniku i Trogiru i otocima Braču, Hvaru i Korčuli i označio im granice unutar Kraljevne Bosne.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić primio u Kraljevoj Sutjesci splitskog nadbiskupa Gvalda i poveljom stavio pod svoju zaštitu posjede i prihod Splitske nadbiskupije.

Bosanki kralj Tvrtko I Kotromanić imenovao vojvodom Pavla Klešića.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić odredio da se u perifernim oblastima Kraljevine uvede plaćanje jednog dukata godišnje po dimnjaku.

Veliko vijeće Dubrovačke Republike donijelo odluku da se bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću predloži da Dubrovačka Republika bude posrednik u pregovorima o sklapanju mira između Kraljevine Bosne i Kraljevine Ugarske.

1391.

Ugarski kralj Sigismund uputio na dvor bosankog kralja Tvrtka I Kotromanića poslanike radi pregovora o miru između dva kraljevstva.

Dana 10. 3. 1391. umro je prvi kralj države Bosne Tvrtko I Kotromanić Sahranjen je u stonoj crkvi s. Nicolaus Milosseva kod Visokog (Milo, današnji Arnautovići). Njegov grob i posmrtne ostatke otkrio je arheolog dr. Pavo Anđelić.

Na Bosanskom stanku (saboru) novim kraljem države Bosne proglašen je Stjepan Dabiša.

Dana 16. 3. 1391. godine, nakon vijesti o smrti prvog kralja Bosne Tvrtka I Kotromanića, Dubrovačka Republika ponudila zapovjednicima u tvrđavama Novi i Konavle svoju pomoć.

Novi bosanski kralj Dabiša Kotromanić uzeo ime Stjepan, po uzoru na Tvrtka I Kotromanića.

Ladislav Napuljski, ističući svoja prava na Dalmaciju i Hrvatsku, imenovao Ivaniša Horvata namjesnikom Ugarske, a braću Hrvoja i Vuka Vukčića Hrvatinića dalmatinsko-hrvatskim banovima.

Ugarski kralj Sigismund Luksemburški zatražio od rimskog pape Bonifacija IX indulugencije (oproštajnice) za grijehe koje želi počiniti u križarskom ratu protiv patarenske Kraljevine Bosne i zaštite svoje vlasti u Hrvatskoj i Dalmaciji. Bosanski vlastelini Radiš i Beljak ustupili Konavla sa tvrđavom Sokol Dubrovačkoj Republici.

Knez Pavle Radenović s Vlatkom Vukovcem i bosanskom vojskom zauzeo Konavle.

Župa Vrm pripadala posjedu bosanske obitelji Sanković.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić počeo graditi tvrđavu Jajce.

Bosanski plemić Radiš sklopio ugovor o trgovini s Dubrovačkom Republikom.

Tomaš Lužac, kaligraf bio je logotet bosanskog kralja Dabiše. Imao je titulu kraljevog vicekancelara.

Stojko Petrović iz Rudina kod Bileće učio je zlatarski zanat kod Aleksija Kalođurđevića u Dubrovniku.

Hlapčić Grubanac bio je dijak (pisar) kod Bjeljaka i Radića Sankovića, humskih velikaša.

1392.

Ponovo došlo do sukoba između turske i bosanske vojske. Turci doživjeli i drugi veliki poraz. Tursku vojsku vodio je Jigit-beg, skopaljski namjesnik, koja je provalila u zemlje plemića Pavlovića i Hum. I pored poraza, Jigit-beg je uspio zarobiti potomka obitelji bosanskih plemića Hranušića-Kotromanića. Nakon što ga je posinio i prevo na islam i dao mu ime Ishak-beg, kod sultana je dobio leno (zijamet). Postao je zapovjednikom turske vojske.

U jednoj povelji kralja Stjepana Dabiše Kotromanića spominje se mjesto Kakanj.

Bosanski franjevci doselili na otok Korčula u mjesto Badija.

Bosanski kralj Dabiša izdao povelju Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću.

Bajran Mikulić, dubrovački zlatar, živio je i radio u Drijevima (Gabela). Te godine je prodao Dragoslavu, ropkinju koju je kupio u Drijevima.

1393.

Sklopljen mir između Kraljevine Bosne i Kraljevine Ugarske.

Bosanski plemići Vuk i Hrvoje Vukčić Hrvatinić, banovi dalmatinsko-hrvatski, došli u sukob sa nasljednicima Ivana Paližne zahtijevajući da gradove Ostrovicu i Vran predaju Bosni.

Po nalogu bosanskog kralja Stjepana Dabiše Kotromanića, vojvoda Donjih krajeva Hrvoje Vukčić Hrvatinić stupio u pregovore s ugarskim kraljem Sigismundom Luksemburškim i obećao mu lojalnost.

Vukašin Gizdanić bio dijak u kancelariji vlastelina Vlatkovića.

Bosanski kralj Stjepan Dabiša Kotromanić sklopio ugovor o miru s ugarskim kraljem Sigismundom Luksemburškim i izrazio lojalnost Ugarskoj.

Dijak Stanko Kromirjanin pisao (prepisao) evanđelje za bosanskog tepčiju Batala. Evanđelje, u znanosti poznato kao "Batalovo evanđelje", čuva se u Gosudarstvenoj publičnoi biblioteci u Petrovgradu. Od njeg su sačuvana samo četiri lista. Pisano je bosanicom. Na drugom listu nalazi se za znanost veoma značajni popis imena poglavara patarenske Crkve bosanske. Među njima spominje se i Batalo, tepčija, vlastelin. Gospodario je Lašvom, Sanom i gradom Toričan kod Travnika. Grobnica mu je otkrivena kod Turbeta blizu Travnika. Bio je plemić na dvoru bosanskog kralja Stjepana Dabiše Kotromanića i kraljice Jelene Grube, te kralja Stjepana Ostoje. Oženio se sestrom Hrvoja Vukčića Hrvatinića, bosanskog plemića.

Ugarska vojska osvojila Srebrenik.

Došlo do sukoba između bosanskog kralja Stjepana Dabiše Kotromanića i plemića Ivaniša Horvata.

Humski knez Ivan Radivojević opsjeo Omiš.

Kralj Sigismund Luksemburški s ugarskom vojskom poveo rat protiv Kraljevine Bosne. Provalio u sjevernu Bosnu i zauzeo grad Dobor iz kog je istisnuo plemiće braću Horvat. Ugarski kralj Sigismund Luksemburški pod Doborom prisilio bosanskog kralja Stjepana Dabišu Kotromanića da se odrekne vlasti nad Dalmacijom i dijelom Hrvatske i prepusti ove zemlje Ugarskoj. Bosanski kralj Stjepan Dabiša Kotromanić priznao vazalstvo Ugarskoj.

Bosanski kralj Stjepan Dabiša Kotromanić, pošto nije imao muških potomaka, dao suglasnost da se poslije njegove smrti bosanska kruna preda ugarskom kralju.

Ugarski kralj Sigismund Luksemburški bosanskom kralju Stjepanu Dabiši Kotromaniću dao titulu župana Šomodske županije. Priznavši vazalstvo Kraljevini Ugarskjoj, Kraljivina Bosna je vraćena u granice koje je imala za vrijeme vladavine bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.

Radoje Bokanac iz Popova Polja učio je zlatarski zanat kod Hranislava Divojevića u Dubrovniku.

Prodan Piskulin, rodom iz Vrma kod Trebinja, učio je zlatarski zanat kod Hranislava Divojevića u Dubrovniku.

Prvinac Septunić, sin Ivanka iz Ljubomira kod Trebinja, učio je zlatarski zanat u Dubrovniku.

1396.

Došlo je do sukoba između turske i ugarske vojske kod Nikopolja. Ugarska vojska doživjela je veliki poraz u sukobu s Turcima. Bosanski plemić Hrvoje Vukčić Hrvatinić, nakon što su Ugri pod zapovjedništvom Sigismunda Luksemburškog doživjeli poraz kod Nikopolja, otkazao lojalnost Ugrima i napao ih.

Bosanski plemić Sandalj Hranić osvojio grad Budvu.

U gradu Kušlatu postojala je dubrovačka kolonija i trg.

Ponovo se pominje grad Jajce.

Turska vojska, predvođena sinovima sultana Bajazida i srpskim knezom Stevanom Lazarevićem, napala treći put Kraljevinu Bosnu.

Veliko vijeće Dubrovačke Republike za građanina Dubrovnika primilo kneza Pavla Radenovića koji je državi Dubrovčana obećao slobodnu trgovinu i svaku sigurnost u Kraljevini Bosni.

Spominje se grad Samobor na Drini.

Radoslav Milosalić bio je dijak i kaligraf kneza Pavla Radinovića.

1398.

Tursko-srpska vojska, na čelu sa sinovima cara Bajazida i despotom Stevanom Lazarevićem, pretrpjela poraz od bosanske vojske. U paničnom bijegu ka Srbiji i Turskoj desetkovana je u sniježnim mećavama, tako da se malo ko vratio živ iz ove neslavne tursko-srpske osvajačke vojne protiv Kraljevine Bosne i Bošnjaka.

Odlukom Bosanskog stanka (sabora) svrgunuta s vlasti bosanska kraljica Jelena Gruba, žena bosanskog kralja Stjepana Dabiše Kotromanića. Za novog kralja Bosne izabran je Stjepan Ostoja. Bosanski kralj Stjepan Ostoja poveljom od 15. 01. 1399. godine, ustupio na korišćenje Dubrovačkjoj Republici predio Konvala kod Slanog.

U stonoj crkvi u Mileševu na Bosni (Milo kod Visokog) krunisan za bosanskog kralja Stjepan Ostoja.

Spominje se Sokolac na Uni.

U mjestu Ustikolina postojala dubrovačka kolonija i trg.

Štipan Dobrinović bio je dijak (pisar) na dvoru bosanskog kralja Stjepana Ostoje.

1399.

Hrvatin, kaligraf, bio je dijak (pisar) na dvoru bosanskog kralja Stjepana Ostoje.

Mileta Popović, kaligraf, bio je logotet kneza Radića Sankovića, humskog velikaša.

1400.

Ugarski kralj Sigismund Luksemburški optužio bosanskog plemića Hrvoja Vukčića Hrvatinića za suradnju s Turcima.

Bosanski kralj Stjepan Ostoja u gradu Hlivnu izdao povelju kojom bosanskom plemiću Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću i njegovom sinu daruje grad Hlivno i hlivanjsku župu.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić s bosanskom vojskom opsjeo hrvatski grad Knin.

1401.

Bosanski plemić Hrvoje Vukčić Hrvatinić izdao u gradu Kninu proglas Zadranima, garantirajući im sigurnost ukoliko se priklone Vladislavu Napuljskom.

Ivaniš Nelipčić osvojio Klis.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić s bosanskom vojskom zauzeo grad Omiš, a na prijedlog grada Splita.

1402.

Gradovi Trogir i Šibenik odbili su da prizanju vlast Hrvoja Vukčića Hrvatinića, dalmatinsko-hrvatkog bana, i bosanskog kralja Stjepana Ostoje.

Bosanski plemić i dalmatinsko-hrvatski ban Hrvoje Vukčić Hrvatinić zauzeo s bosanskom vojskom Vranu i Ljubač kod grada Nina, te prisilio grad Split da prizna vlast bosanskog kralja Stjepana Ostoje.