Alić, Džemaludin

Čovjek je sjedio kod fontane na staničnom trgu. Tupo je zurio u daljinu kao da ga se na ovom svijetu ništa ne tiče. Kosa mu je sijeda, oči mrke, duboko usađene ispod čela. Činilo se da je oslonjen na sebe sama i da ne haje za život.

Davno je stigao iz bijela svijeta. Sjedi na koferu i zuri u daljinu. Pred njim je gradić u betonskim kulama. Čovjek nema snage da ustane i krene dalje. Desna mu ruka lagano u krilu podrhtava. Lijevom je drži, smiruje.

"Dobar dan, doktore Ledina", začu čovjek glas iza leđa, "dobro došli u V".

Čovjek se lagano okrenu. Ugleda prćast nos, plavu čupavu kosu, nasmijano lice. Nije poznavao mladića. Nije bio ni iznenađen što ga je oslovio. Očekivao je da će ga neko od mještana prepoznati. Očekivao je i mnogo toga drugog. "Dobar ti dan, mladiću", odgovori mu Ledina gotovo prijazno.

"Ne čudite se", nastavi mladić, "ja sam vas prepoznao. Po slikama iz novina. Ja sam pjesnik Behram. Upravo sam maturirao u gimnaziji. Moj diplomski rad nosi naziv "Parapsihološki fenomeni u izučavanjima dr Ishaka Ledine".

"Pjesnik Behram", lecnu se Ledina i njegov pogled naglo živnu. "Čuo sam za to ime. Ne, čitao sam vaše stihove. U listu 'Die Tat'. Preveo ih je Otto F. Babler, jezikoslovac rođen u Bosni a da to malo ko zna. Pardon, rođen je u Zenici. Otac mu je bio rudarski inženjer. Bila je to časna jevrejska porodica".

"Nisam čuo za tog prevodioca mojih stihova. Ne znam kako su do njeg dospjeli. Mislio sam da niko ne čita naš lokalni list", radovao se pjesnik Behram.

"Tako je to s nama. Niko nas ne pamti, niko nas se ne sjeća. Misli nam se susreću po svijetu, dodirnu na trenutak i opet raziđu svaka za sebe. Bljesne ta sveljudska munja i brzo se ugasi.

Nema izvora da je duže hrani kosmičkom energijom. Samo ta i takva energija moći će da sažme naše stvaralačke snage i povede ih najtajnijim ali najsvijetlijim kosmičkim ajnštajnovskim putem. Ovako, bez dubine, gubimo se na površini stvari, nesvjesni ogromnih gubitaka. Naš um treba da rađa novim plodovima, da neprestano sija kao magma u utrobi zemlje. Ni moja parapsihološka moć nije više toliko snažna da bi bilo šta mogla da predvidi ovdje u V. iz kog sam potekao. Ipak, rodiće se u njemu još nekoliko pjesnika, ali nikad nijedan neće biti poštovan i cijenjen. Samo vi, mladiću, ponijećete preteško breme slave pod kojim će pokleknuti vaša snaga. O vama će se puno pisati. Vaši stihovi će se pamtiti među generacijama. Ali mnogo drugih zlobnih i zla punih učiniće da vam život postane nepodnošljiv. Zlo će biti s vama, pjesniče V. Zli ljudi i o glavi će vam raditi. Tačno za dvadeset i tri godine i sto osamnaest dana, jedne sunčane nedjelje, avgusta mjeseca, poteći će vaša pjesnička krv po podu jednog restorana. Tamo će vas odvesti vaši prijatelji. Vidim vas u nesvijesti, u stolicu posađenog. Krv iz uha i ustiju. Oni ne znaju šta bi s vama, pjesniče. Oni bi najradije da ne preživite. Ali preživjećete. Oklevetaće vas teško. Jer ste pjesnik, jer misle da tako mogu s vama, da imaju pravo i da vas ubiju. Vratite se s pjesničkog puta, dok je vrijeme."

Mladić je nasmijan slušao doktora Ledinu. Njegovo lice zračilo je dobrotom i oduševljenjem. Nimalo se nije plašio Ledininih riječi. Ništa ga s pjesničkog puta nije moglo odvratiti. Vjerovao je u pjesmu, u svijet, u sebe. U rukama je čvrsto držao školske udžbenike. Prsti su mu bili dugački i prozračni.

"Nema straha u meni, doktore, ne bojim se, ne vidim zlo ni u čemu i nigdje, ne znam šta je zapreka u životu. A život mi je oduševljenje, potpuno predavanje onostranom, duhovnom, što je najmoćnije i najživotnije. I nisam sam: mnogi su u meni, i mrtvi i živi. Čujem ih, vidim, volim njihove glasove, poštujem njihove sjeni, osjećam tok njihovog krvotoka. A to, kasnije? Ja vam vjerujem, doktore, vjerujem u vašu moć, u vašu nauku. Pa nek me i ubiju. Nek poteče i moja krv, kao i mnogih drugih. Pjesnik i smrt tako su blizu. Neodvojivi su. Zločinci, kada me povedu, i kada ostanem živ, neka znaju da su pokušali da zaustave sam kosmos koji je u nama. Neka shvate već jednom da je pjesnika nemoguće ubiti."

Ledina kao da ga nije slušao. Opet je gledao u daljinu. Zatim podiže drhtavu ruku i pokaza prema groblju.

"Tamo će vas slavnog sahraniti. Kasnije, mnogo kasnije od zločina. Mene neće. Ni tu ne mogu. Niti igdje. Za mene su i groblja zatvorena."

"Ne shvatam", reče mladić osmjehujući se. "Istina, ovdje vas niko i ne pominje, iako postoje vaše slavne knjige. Ime vam pominje samo enciklopedija. Bio sam je naručio, ali ju je neko vratio."
"On. Je li još tu?"
"Ko?", začudi se mladić.
"Demijurg", reče tvrdo Ledina. "Ovo je njegovo mjesto, njegova tvrđava. Moja misao razbija se o nevidljive zidine kojima je ovo mjesto opasao. Davno je tome bilo kako sam se bio vratio u V. Ali, morao sam natrag u Ženevu. Sada sam u prolazu, između dva voza. Putujem u Atinu. U njoj me čeka grupa naučnika. Raspravljaćemo o dodirnim tačkama helenskog duha i parapsihologije. Ali i o onome što veže sve velike civilizacije. Izgleda da Zapad počinje da shvata da ne može bez Istoka, da je čovječanstvo cjelina, da duh, onaj svjetski, samo mijenja izvore, a da je u biti isti, nesaglediv i toliko značajan da ga se ničim ne smije i ne može ograničiti. U svim mojim dosadašnjim razmišljanjima na ovu temu postoji jedna praznina, kao tamna mrlja u beskrajnom kosmosu, kao antimaterija koja upija i moj duh i materiju, a to je ovo moje rodno mjesto V. u kome postoji On. Misao mi se kod njeg zaustavlja, kao da udara u nešto nečuveno zlo i odbojno, a to nešto ne mogu da razobličim, ni svojim moćima, ni znanjem, ni otkrićima povijesti. Samo smrt mu je ravna, možda jača. Ali, slutim, i ona je ustuknula pred njegovom čudovišnom pojavom."

Mladić je sada pomno slušao doktorov glas. Nije vjerovao svojim ušima. Činilo mu se da ga doktorova priča vodi u neke nevidljive svjetove, u čudesne vrtove sila.

"Njegovo ime ovdje u V. nikad niko nije pomenuo. Takav ovdje ne postoji, doktore, niti će ikada biti."
"Tu je. Osjećam ga pod nogama", reče Ledina i ućuta.
"Kada stiže vaš voz?", mladić će i sjede preko puta stranca da bi bolje vidio njegovo lice.
"Za tri sata."
"Onda da čujem sve. Šta vam se ovdje dogodilo prije mnogo vremena, dok se još nisam bio ni rodio? Šta vam je učinio taj Demijurg?"

Ledina je upro svoj čvrst pogled u dubinu mladićevih očiju. Snebivao se. Zatim je kazao:

"Reći ću pod uslovom da sve što čuješ od mene ne zapišeš, kao đavolji govor, i odmah zaboraviš. I da nikad nikome ne kažeš da si me vidio a kamo li i čuo. Samo to će ti spasiti život."
"Tako mi pjesničke časti, tako mi pjesme, ništa neću zapisati niti ču išta zapamtiti."
"Tako je bolje, pjesniče. Vidim da si bistar i čestit. Nego, da se maknemo na neko sigurnije mjesto gdje na miru možemo razgovarati. Tamo, ispod mosta, na desnoj obali Bosne ima skrovito mjesto, pješčana uvala iznad koje šušti šaš i pjevaju zrikavci. U njoj je toplo i ugodno. Kao dječak ležao sam u njoj i činilo mi se da sam na drugom kraju svijeta, izvan prostora i vremena. U toj sam uvali često sanjario sa travkom u ustima. Sisao sam njenu srž, gledao modro nebo i maštao o svemu i svačemu. Ugledao bih povremeno ono što je bilo, ali i ono što će biti. Tad tome nisam pridavao nikakvu važnost. Mislio sam da mi se sve samo pričinja i da to nije istina. Kasnije, na studiju u Beču, upozorili su me profesori na moju moć. U šali sam pogađao šta je bilo s njihovim precima. Oni su to znali, jer kod njih se malo toga zaboravlja. Tako su me usmjerili prema parapsihologiji, novoj i nepoznatoj nauci. Doktorirao sam relativno mlad. Radio sam predano i grozničavo i moje ime počelo je da kruži svijetom. Posao sam dobio u Ženevi. Držao sam predavanja na mnogim univerzitetima Evrope, Azije i Amerike. Bio sam u zanosu. Mislio sam da mojoj sreći nema kraja i da u mome rodnome gradu V. jedva čekaju da se vratim.

Ali, grdno sam se prevario."

Prešli su drveni most s kog se lijepo vidjelo cijelo V. Sišli su do obale rijeke koja je na tom mjestu bita mutna i duboka. Ledina brzo nađe uvalu o kojoj je govorio. U njoj je zaista bilo tiho i skrovito, kao na nekom drugom svijetu. Kad se nalaktiše u pijesku, osjetiše neki čudni muk oko sebe. Tad začuše krik vrane iz daljine.

Ledina duboko uzdahnu, stavi travku među zube, i otpoče svoju čudnu priču.

Pjesnik Behram osjeti jezu u svome biću i zadrhta kada doktor Ledina izusti prvu riječ

.