Alić, Džemaludin

Čovjek je završio svoju čudnu priču. Mladi pjesnik Behram, tek svršeni gimnazijalac, kao da nije vjerovao svojim ušima. Činilo mu se da je bio u nekom dalekom svijetu, u bajci, u vremenu van vremena. Bilo mu je žao što je doktor Ledina prestao da govori, što još ne potraja ta mistična povijest o Demijurgu. Porazio ga ovaj prosijedi znalac čudne snage, koji je bezmjerno volio svoj zavičaj. Mladić je prepoznavao lokalitete, čak i neke ljude koje je sretao, ali nju, Noru, još nije sreo, niti je čuo za nju. O tim zlim silama ništa ni od kog nije čuo. Otac, doduše, nikad nije pominjao pretke, a ni on o njima ništa ne zna. U kući nikada ni rat nije pominjan, mada je majka jednom, ispričala da ju je presreo njemački oficir, da je izvukao pištolj iz futrole i naredio joj da skine zar s lica. Zatim je rukom pretražio šljive u korpi i kad se uvjerio da ništa skriveno ne nosi, nasmijao se i pustio je da prođe.

Jednom je, kao dijete, kopao po ormaru i našao u koverti neke slike. Na slikama je prepoznavao oca, u vojničkoj uniformi, među drugim vojnicima stare Jugoslavije. Na jednoj od slika sjedio je na konju bjelcu. Na trećoj je stajao u masi regruta u otvoru teretnog vagona. Kud su ih ti vagoni odvezli, to nikad nije saznao. Na četvrtoj slici vidio je oca u bolnici. Zavrnuo je rukav lijeve ruke da mu se vidi sat. Peta slika bila je mutna, umrljana blatom. Prepoznao je oca u grupi vojnika. Sjedi na kamenu i jede meso iz konzerve. Na glavi je nosio trorogu kapu a na kapi je bila petokraka zvijezda. I drugi su imali slične kape i na njima petokrake. Jedan je ležao na šinjelu, ranjen, na smrt bolestan. Na poleđini slike pisalo je nevještim očevim rukopisom: "Ja i moji izviđači. Za uspomenu i dugo sjećanje. Vaš Halil."

Pjesnik Behram iznenada postade svjestan da je i njegovom ocu ime Halil, da se profesorica književnosti zove Nora i da ga je uvijek čudno, ispitivački gledala. Pogledi bi im se pokatkad susreli i nju bi obuzimao neki čudni nespokoj. Pozivala ga je u kabinet i davala mu najbolje knjige iz istorije i pjesništva. Znao je sve o Pariškoj komuni, Robespijeru i drugima. Znao je mnogo o povijesti Bosne, a naročito mu je davala literaturu o Gavrilu Principu, o pokretu Mlade Bosne. Znao je i mnogo toga drugog, zahvaljujući toj predusretljivoj ženi, koja se nikad nije udala niti ju je kad vidio s muškarcem. Živjela je osamljena u svojoj staroj kući koja je bila pod zaštitom države.

Nikad nije pomenula demone, zle sile, Demijurga, svog rođaka doktora Ishaka Ledinu. Samo jednom mu je kazala da će mu dati i neke druge knjige, ali kad za to dođe vrijeme. Međutim, ona to nikad nije učinila, čuvajući svoju tajnu kao nešto čemu se bila posvetila.

"Vrijeme je da krenem", reče doktor Ledina vadeći zlatni sat iz džepa. "Uskoro će voz za jug. Iz Dubrovnika ću brodom do Napulja, a iz Italije u Grčku. U Napulju me čeka jedna žena koja želi da mi preda neke radove. S njom će biti mladić koji je završio likovnu akademiju u Padovi. Zove se Malik. A ona se zove Džamila. Vodim ih u Atinu da još jednom oživimo naše uspomene. A Kemal? Da li je živ?"
"Prije nekoliko godina umro je neki beskućnik u kolibi pored Bosne. Živio je sa Romima. Pisao je, kažu, neke pjesme, ali ih je zagubio. Pričalo se i da je poludio zbog ljubavi. Kad je umro Nora tri dana nije radila. Sad mi je jasno zbog čega. I nije se više smijala kao nekad."
"Čudan je život. Nesagledivo beznađe?", reče Ishak Ledina i krenu.

Bosna je tiho žuborila dok su prelazili most. Nije to više bila ona bistra zelenkasta rijeka. Bila je mutna i prljava. Riba je davno uginula ili pobjegla u Crno more.

Kad su stigli na željezničku stanicu doktor Ledina priđe šalteru i upita da li kasni voz za jug.

"Ni jedan voz danas ne ide prema jugu", reče nasmijana službenica.
"A zašto? Svaki dan jedan ide.", namrgodi se pjesnik Behram.
"Uvijek ima jedan dan drugačiji od ostalih", reče službenica i zatvori šalter.

Doktor Ledina značajno pogleda pjesnika.

"Znači, istina je", reče.
"On se nikada ne predaje", reče doktor. "Hoće još jednom da me podsjeti da nije umro i da je uvijek blizu. Mi se već dobro poznajemo. Ako nema voza, po mene će doći vjerni Trkač koji vozi svoj auto i čini se dobro živi, bez obzira na godine."
"Ako uopšte dođe", reče mladić sada vidno uplašen.
"Ono moje proročanstvo ostaje. Čuvaj se. Posebno kad ti ime postane poznato."
"Hoću, doktore. Tek sad vidim da imate moć."
"Evo auta", reče doktor Ledina i pokaza na veliku bijelu limuzinu što se približavala.
"Izvolite, doktore", reče stariji čovjek sijede kose s tamnim naočarima na licu koje je bilo izbrazdano hiljadama bora.
"Hvala, Demijurže. Učinili ste mi veliku čast", odgovori mu ironično doktor Ledina i pošto pruži ruku mladom pjesniku uđe u kola.
"Čuvajte se, mladiću", još jednom mu doviknu doktor.
"Zbogom, doktore", izusti mladić i pusti suzu. Učinilo mu se da je to njegov umrli otac bio došao načas s one strane života da mu dade posljednju životnu poduku. I nikada ga više neće vidjeti niti čuti.

Auto je klizio pustim asfaltiranim putem. Nestao je iza okuke rijeke, ondje gdje je Kemal recitovao svoje stihove. Bio je tužan pjesnik Behram, svjestan opšte prolaznosti.