Alić, Džemaludin

Spavao sam tvrdim snom bez snova. Noć je protekla kao tren, kao da ju je neko rukom odnio. Svitalo je. Pijetli su kukurijekali. Moj prozor bio je okrenut rijeci i nisam mogao jasno odrediti položaj kuće. Očigledno nalazila se u onom dijelu V. koji je gravitirao periferiji. Ali nisam bio siguran je li to zaista kvart Glib, uz rijeku, koji je nekada bio mjesto najsiromašnijih što su stanovali u polusrušenim kućercima, barakama i bivšim stajama austrijske vojske.

Iza brda pojavio se prvi sunčev zrak. Sišao sam rasklimanim drvenim stepeništem u dvorište. Jedna se kokoš uplaši i pobježe. Otšetao sam do rijeke da osmotrim mjesto i kuću koja je bila u nizu drugih kuća, sagrađenih uz obalu. Svako je gradio kako je htio, ondje gdje mu je izgledalo najzgodnije. Norina kuća bila je zapuštena, pokrivena šindrom koja je na pojedinim mjestima bila trula. Bio je to stari tip bosanske kuće koja je iznutra disala toplinom. Sva je bila sačinjena po ukusu i duhu čovjeka koji je želio da mu u kući bude toplo, svijetlo, sve široko a opet na dohvat ruke. Oči su mnogobrojnim malim prozorima imale izlaz na sve četiri strane svijeta. Drvo, koje je dominiralo, davalo je toplinu, osjećaj da je čovjek smješten pažljivo u svoj dom. A u tom domu vladao je neki čudni spokoj i mir.

Nisam htio da budim Noru već sam krenuo u šetnju. Nesvjesno, išao sam prema centru. Veoma brzo bio sam u kafani pod bagremom gdje su rijetki posjetioci pili prvu jutarnju kafu. S druge strane ulice dopirao je miris iz pekare. Miris kifli i vrućeg hijeba. Kafa mi je prijala. U Ženevi pijenju kafe nisam pridavao nikakav značaj. Ovdje, u zavičaju, to je bio ritual. Neosjetno postao sam njegov poklonik. Nisam pušač, ali prihvatih ponuđenu cigaretu čovjeka koji je pio kafu za susjednim stolom. On kao da je pomislio da ne treba da pijem kafu bez cigare, pa je ustao i ponudio me. Tek kad se vratio za svoj stol pogledah mu lice. Užarene oči, brada, široke crne obrve, oštar kukast nos, asketski blijedo lice, zagonetan osmijeh. Sve mi je govorilo da je u pitanju čovjek izuzetna duha, nečim teškim opsjednut. Međutim, ma koliko da sam to nastojao, pogled mu nisam mogao uhvatiti. Oči su mu nemirno lutale po svemu kao da je nešto tražio. Pomislih da on zapravo ništa i ne vidi, jer je u pitanju neko ko gleda duboko u sebe tako da vanjsko i ne opaža. Htjedoh da se dignem i pređem za njegov stol, ali on se hitro diže i sjede za moj.

- Ime mi je Kemal - poče brzo da govori, opet kao da samom sebi priča. - Niko ne smije da zna da sam ovdje. Svuda me traže. Ne želim da ih vidim, ne mogu da podnesem njihovo prisustvo. Oni su me izdali. Svi su oni izdajnici i niko od njih nije dostojan moga društva. Nego, doktore Ledina, naređeno mi je da vas pozovem da dođete večeras na premijeru "Magbeta". Lično on mi je naredio. Nešto je u posljednje vrijeme nervozan, nesabran. Vi ste ga, izgleda, iz takta izbacili. On je moj gospodar, moj usud, moja zla sudbina kojoj nisam mogao da se oduprem. A sad, zbogom, doktore. Odoh u svoje skrovište, među svoje prijatelje. To su bezazleni, kao i ja izgubljeni ljudi.
- Hej! Kemale! - viknuh za njim, ali on izjuri iz kafane kao da ga goni stotinu đavola.

Izišao sam na ulicu, ali on kao da je u zemlju propao. Kud je strugnuo? Malo je ljudi bilo na ulici, sve kapije zatvorene. Slegnuo sam ramenima i krenuo niz ulicu. Išao sam bez cilja. Jasno mi je bilo da mi u V. nije mjesto i da se Demijurg već igra mnome kao što se poigrao Kemalom i drugima. Jasno mi je bilo da nemam izgleda da pobijedim, osim što ću ga možda raskrinkati u očima ovih ljudi. I tu je bitku vrijedjelo dobiti. Neko mora da razbija naslage mentalnih okoštavanja koja neosjetno rezultiraju rezignacijom.

Na Noru nisam mogao puno računati. Ona je prevrtljiva, opet će mu služiti ako mu bude volja i ako nađe da je potrebno da me od nje odvoji. Predviđao sam: dolazi ono presudno, ušao sam u sukob sa podmuklim protivnikom, izložio se opštem preziru, izolovan sam i potpuno sam, okružen slomljenim ličnostima, sumanutim ili opsjednutim strahom, tako da mi niko ne može pomoći. Nora, ako to bude činila, rizikuje još mnogo toga a najgore će biti ako bude potpuno osujećena da zarađuje za goli život. Mene što se tiče: mogu kud hoću, širok i prostran je svijet, a u njemu uvijek ima mjesta za one koji nešto znaju i koji mogu nešto korisno da rade. Bježati neću i ne mogu.

- Doktore! - čuh Kemalov glas. - Ovdje sam. Iza zida. Popni se na kamen i dođi na ovu stranu. Ovdje nas niko ne vidi.

Popeo sam se na kamen i preskočio oniži zid kojim je nekada bila opasana ženska avlija. Stajao je uz sami zid i gledao put rijeke koja je pravila veliki luk kojim je opasivala mjesto V.

Zatim me pogleda. Njegove užarene oči govorile su da je zaista nečim opsjednut. Htio sam da doznam šta ga je to slomilo, ali zaključih da je bolje da mu ne postavljam direktna pitanja već da čekam da mi to sam kaže. Smiješio se tajanstveno. Gledao je put rijeke i ponašao se kao da je sam. I ja sam ćutao. Stao sam uz njega i pokušavao pogledom vidjeti ono isto što i on vidi.

- Utopi se! - povika najednom Kemal.
- Ko se utopi? Nikog nisam vidio.
- Jedna žena. Skočila je u vodu i više se nije pojavila.
- To ne može da bude. Ja nikog nisam vidio u vodi.
- Bila je sirotica. Išli smo skupa u školu. Marija. Ostala je kao i ja sama na svijetu. I, eto, i ona ode.
- Zašto joj nisi pomogao?
- Pomagao sam, koliko sam mogao. Bila je nesretnica od onoga časa kad se rodila. Samo stradanje i patnja bili su njen život. Živjela je bez roditelja, bez kruha, bez igdje ičega. Uzimali su je za šaku novca, od petnaeste godine. Svi osim mene. Skrivao sam se godinama kod nje. Kad sam otišao u drugo skrovište opet je ostala sama. Više nije mogla. Izgubila je sve nade u život i otišla je. Rekla mi je jednom u prolazu da ne može više, da su ljudi još okrutniji prema njoj. Naše bivstvo tako je jadno i zagonetno. Zar ne, doktore?

U njegovim očima bilo je više očaja nego tuge. Jedna suza otkide se iz njegova oka. Ipak je postojala ta žena.

Jedno vrijeme smo šutjeli a onda Kemal pogleda u sat.

- Zašto ih nema? Već su trebali stići?
- Da idem? Ti čekaš nekog.
- Ne, samo to ne, doktore. Oni su dobri. Biće im drago da vas upoznaju. Govorio sam im o vama. Rekao sam da postoji jedan čovjek koji se ne boji velikog Satane. Mi, doktore, ovdje često sjedimo, gledamo rijeku i nebo i pričamo o mnogo čemu, a najviše o Halilu. Ponekad se sastajemo na mjestu gdje je obješen i tu ćutimo. Ne možemo da se otrgnemo od strahopoštovanja. Čujemo ponekad i njegov glas, tu se negdje pojavi, a onda nestane u vjetru. Jednom nam se i pokazao. Sjedio je u čamcu i plovio niz rijeku. Na sebi je imao srebrom izvezenu dolamu. U rukama mu je bljeskala puška. Čamac je brzo nestao u magli.
- Da li ste vidjeli kad Demijurga?
- Eno ih. Hej, drugari! Ovamo! Stigao je! Ispod obale pojaviše se trojica ljudi. Kad priđoše bliže vidjeh da samo jednog poznajem. Bio je to Vaso Trkač. Druga dvojica činili su mi se poznatim, ali nisam uspio dokučiti kad i gdje sam ih sretao. Bilo je to davno, još dok sam bio dijete.
- Ovo je Trkač - poče Kemal da mi ih predstavlja. - Ovaj bez kose je Benja. Samo Benja. On je izgubio pamćenje. Ja sam mu dao to lijepo ime po Isaku Babelju. Ovaj naš Benja dobro poznaje istoriju i astronomiju. Bio je vjerovatno profesor istorije. Kako je sebe zaboravio ne zna se, ali ovdje to se često događa. Vjerovatno je udaren tupim predmetom po glavi ili je pao s neke visine. Beg se smrkne kad ga vidi ili kad mu ga ko pomene. Možda ga je i on udesio preko svojih ljudi da bi se dokopao njegovih starih papira još iz doba Kotromanića. Naš Benja može danima i noćima pričati o trgovini bijelim robljem u Drijevima. Beg se davno mnogo interesovao za papire iz tog doba a onda je najednom prestao. Od tada i Benja nema pamćenje. Kaže da se jedino sjeća jedne bašte u sarajevskom polju, da je bio divan avgustovski dan, da je bio veseo i da je iza leđa osjetio nečiju sjenku. U glavi mu je nešto bijesnulo i zavio ga je potpuni mrak. Je li tako, Benja?
- Istina je. Živa istina. Rzao je i Begov konj privezan za drvo. I njegov glas sam čuo. Drzniče, vikao je, kako si se usudio da diraš u moje zavještane papire. Koje papire, ne znam. Ko mu ih je zavještao, ne znam. Ja jesam skupljao stare hartije, zapise, hronike, rodoslovlja, naučne spise, fermane i drugo. Nestali su, nema ih više, otkako sam zaboravio ko sam i šta sam.
- Čudna koincidencija - rekoh poluglasno. - Nešto slično dogodiće se za dvije i po decenije. Neko će umlatiti pjesnika Behrama. Neki konobar, reći će. Ali sada vidim da sam se i ja svojim predviđanjem prevario. Ne, neće to biti konobar. Poštovalac knjige će povesti pjesnika Behrama u kafanu i tu će ga neko u njegovom prisustvu udariti. To još ne mogu da jasno vidim. Biće to mutna i nejasna zavrzlama koja će pjesnika Behrama mučiti do kraja života. Tek kasnije, mnogo godina kasnije, reći će mu jedan prosjak koji je bio blizu ko ga je udario i kako mu je sve to priređeno. Prosjaka će brzo ukloniti, zabraniti mu da išta ikome kaže. Čak će ga i izgnati iz grada da bi bio što dalje. Prije smrti naići će pjesnik Behram i darovaće mu oveću svotu novca. Prosjaku će se tada srce otvoriti. Reći će mu istinu. Tako će i tebi, Benja, neko jednog dana reći šta se zaista odigralo u bašti u sarajevskom polju. Je li rzao Begov ili nečiji tuđi konj, jesi li udaren ili otrovan nekim napitkom od kog se gubi sjećanje, je li to djelo čovjeka ili velikog Satane. Masoni vršljaju svuda, drže sve u svojim rukama, uklanjaju sve one koji im smetaju. Ne dopuštaju da iko bilo kako i na bilo koji način postane neko mimo njihove volje. To je njihov zakon, njihova tajna. Oni u svoju rabotu uključuju sve moguće sile, prirodne i natprirodne. Treba ih se čuvati. Ne treba s njima igrati igru. Samo oni znaju pravila svih igara.
- Ovaj treći je Franjo. Po zanimanju je tesar. Odavno ne radi, jer se odao filozofiji. Postao je peripatetičar, filozof, šetač. Cijeni samo Aristotela. Nikog više. Platon je za njeg samo pjesnik, sanjar, tvorac idealnog društva koje nikad nigdje neće postojati.

Svi su nekako bili zapušteni. Vidjelo se da niko od njih ne radi i da se bave samo duhovnim životom.

- Ima i četvrti. On sada lovi ribu. Zove se Siman. Neće da kaže prezime. Ne treba mi, veli. Tako me lakše ulove žandari.
- Sezona je ribe - objašnjava Franjo. - Sinoć je neki Ciganin ulovio soma od deset kilograma.
- Daj vino, Benja - reče Kemal. - Siman će već doći s ribom. Hajde, doktore, potegnite i dobro nam došli. Ne zaboravite večeras u pozorište.
- Pozorište ne zaboravljam, iako bih radije s vama ostao. Osjećam da vas je neki metafizički problem povezao. Dijelite istu sudbinu.
- Kad se završi predstava, odmah ovamo dođite. Riba sa žara neće se ohladiti. Je li tako, Benja?
- Tako je. Razgovoru pored rijeke nikad kraja. Ovdje zore dočekujemo.
- Samo, Kemale, nisi mi obezbijedio kartu.
- Ma, jok - na to će Trkač. - Samo vi, doktore, idite pravo. Oni na ulazu znaju ko ste. Već su me pitali da li stvarno dolazite. Premijera je "Magbeta". Šekspir. Hej, nije to šala. Već u prvom činu neke vještice sve pogađaju. To je divna scena. Među njih su ubacili i našu poznatu babu-gataru Maru. Biće svijeta. Baš kao i prošle godine kad su igrali "Zle duhove". Dostojevski, uh, evo ovdje me dodiruje, u sami želudac, ali i u dušu. Što je taj dušu poznavao. Ono tamno, zlo u njoj, onaj nenadani, neshvatljivi poriv. Zagledaš se u sebe i ideš, ideš u neke dubine za koje ni znao nisi da postoje, i nikad kraja tom putu kroz sebe. Silaziš u svoje tajne, snove, nadanja, strahove, patnje, nevjerice, razočarenja i priviđenja. Ideš sobom u sebi, a put strm, krivudav, i pitaš se zar je toliko toga u meni od mene i drugih skriveno, zar je to taj ja, čovjek kog ne poznajem i nikad poznavao nisam. I toliko mraka ima u toj duši. Ni tračka svjetla. Samo crnilo. Najcrnja tama. I odjednom krikneš, razbistri se, ugledaš nadu, svjetio, i potrčiš, a kad tamo - priviđenje, obmana, ništa. I šta je onda čovjek do mračna sila kosmosa, sažgani mrak. Šta ga je stvorilo takvog, ukletog, i šta će mu sve to u njemu. Nema odgovora.

Bio sam zbunjen onim što je Trkač govorio. Mislio sam da je priprost čovjek, bez dubine misli, a kad ono - nihilista, student Raskoljnikov, student Šatrov. Jeretik, bogumil, pataren, tragač za crnim dragim kamenom.

- Ne zamarajte doktora, bratijo po nesreći - reče Kemal - pun je on tih fraza. Mi nismo njegov naučni nivo. Bolje ga zabavite, on voli život, iako mu nikada nije puno poklanjao pažnje. Nek vidi da i u V. ima života, nesputanog, priješnog, ali bogatog.
- Nije na nama da donosimo sudove - izusti Franjo. - Ima sudija za sve.
- Ne lupetaj - ljutnu se Benja. - Ko će meni suditi kad se ne zna ni kako mi je ime. I kad ću se ja sjetiti, kad ću se jednom ljudski ispovijediti. Meni se čini da sam negdje umro, pa se ovdje pojavio. Da je ovo moj drugi život. Nisam demon. Ne plašite se. Nisam ni Drakulin sin. Ko mi može reći gdje sam ranije živio i ko sam zapravo ja?
- Demijurg - rekoh. - Ono je bio njegov konj. Njegov čovjek vas onesvijestio. A Beg je zaista njegov poslušni rob. A ko ste i gdje ste živjeli? Vidim Sarajevo, vidim sarajevsko polje, vidim jednu kuću od kamena, u njoj baštu, u bašti puno ljudi. Vidim i vas. Sjedite s nekim nepoznatim ljudima. Zatim vas vode dvojica od njih izvan bašte, iza jednih vrata i tu vas jedan od njih udara u zatiljak. Pali ste i tako ostali da ležite. Neko je prišao i poljevao vas vodom, ali niste dolazili svijesti. Onda su vas potrpali u neka kola i odvezli u drugi grad. Vožnja je trajala cijelu noć. Probudili ste se ovdje pored rijeke. Niste znali ni ko ste ni gdje ste. Gore, na zidu, stajao je Demijurg i smiješio se, ovako kako se Kemal smiješi. Bio je zadovoljan, jer su oni vaši papiri konačno bili u sigurnim rukama.
- Da. Upravo tako je bilo. Eno, dolje sam se probudio. Bila je zora. Sunce još nije izišlo. Kad sam se osovio na noge vidio sam nekog zgurenog sjedokosog čovjeka na zidu. Brzo je nestao.
- Priča se da Selim nije dobro - reče Franjo.
- Ne pominji mi ga. On za mene ne postoji. Niti iko drugi - ljutnu se Kemal.
- Zašto ne posjetite Malika i Džamilu? - upitah s ciljem da mi nešto određenije kaže o svojoj bivšoj ženi i svome sinu.
- Zarekao sam se da se nikad neću vratiti kući. I da me oni više nikad neće vidjeti. Više je od deset godina kako ih nisam vidio.
- Otkud takva odluka? Šta se zbilo?
- Selim. Ubio je Širhana, Džamilinog oca. Mene je opčinio svojim faustovskim temama. Odveo me na krivi put. U zlo samo. I Džamilu je začarao, zaveo. I ona se povukla iz života. Odrekla oca koji je imao sektu, ali to su bili samo vjernici, poklonici boga, nikako čarobnjaci, zli ljudi. Crnom magijom smo se bavili, dangubili, nikako naukom. Zbog njeg sam i pjesništvo zapustio, i kritiku, a kažu da sam bio talentovan.
- A Malik? Šta je on skrivio?
- Bio je moja ljubav, jedina nada da se vratim među ljude. On je trebalo da mi izliječi dušu nakon Kanitine smrti. A zatim je sve propalo. Pojavio se Selim i opčinio nas. Morao sam da bježim. Iz ruku jednog zla u drugo. Nikom ne treba vjerovati. Dobro ne postoji. Ono je samo varka. Laž nad lažima. Zbog toga ne dam ljudima da jedni druge lažu. Govorim samo istinu.

Skočio je na noge. Digao je ruke prema nebu i proklinjao. Bio je bijesan. Oči samo što mu nisu iskočile. Brada mu se tresla. Drhtao je.

- To je Demijurgov nauk - rekoh kad on sjede na zemlju.
- On te čeka u pozorištu - izusti Kemal gotovo protiv svoje volje, kao da odaje neku strogo čuvanu tajnu.

Nehotice me je oslovio sa ti. Uspio sam. Njegove kočnice su popustile. Kemal o Demijurgu mnogo zna. On je izgleda odgonetka čitave zavrzlame, a svime je u V. povezan. Puno je propatio i mnogo toga podnio. Na njegovim plećima slamala su se kola ove podmukle palanke. Bio je žrtveno jagnje, kao i Halil u svoje vrijeme. Prokazivali su ga, ismijavali kao onog koji čita i piše pjesme, postavljali mu razne stupice kao da je jeretik, boljševik, ili koja druga bjelosvjetska neman a ne tankoćutni čovjek od krvi i mesa. Zlo Bosne zna biti stravično. Ono slama čovjeka do dna, do posljednjeg atoma.

On nije lud već slomljen, uništen čovjek. Samo su iskre ostale, iskre njegovog bogatog duha.

Dan je brzo proticao. Digao sam se iz ovog prijatnog društva da bih stigao na premijeru. Oni su shvatali moju žurbu. Rekli su da će me čekati s ribom i vinom.

- On sjedi u posljednjoj loži desno - reče Kemal. - Sam. Ne voli da mu iko smeta.
- Shvatam. Tako velik čovjek. Stvaralac svijeta.
- I njegov rušitelj. On ruši ono što treba da bude srušeno.
- I stare kuće, stare papire, stare knjige, staru kulturu?
- I više od toga. Stare ideje o jednakosti i pravdi.
- Doviđenja, prijatelji - izustih na odlasku. Niko mi ne otpozdravi. Bili su odveć obuzeti sobom. Ostavio sam ih da ćute, čekaju ribara i gledaju u rijeku. Možda ponovo ugledaju Halila. Ja sam želio da vidim Demijurga.