Alić, Džemaludin

Ušavši u V. kroz njegovo dosta skriveno predgrađe gdje je bilo puno trulih i trošnih kućica a koje se odmah nisu mogle vidjeti od novih visokih kuća koje su ih zaklanjale, osjetih neku novu iznenadnu snagu i radost što se nisam pokolebao i što je moj osjećaj za istinu i dalje bio onakav kakvog sam imao u djetinjstvu. Pošao sam ravno prema kafani pod bagremom da se tu okrijepim i da razmislim o svome smještaju budući da mi nije padalo na pamet da idem u onaj stari izlizani hotel. Konobar je ovaj put bio ljubazan i počeh mirno srkati mirisnu tursku kafu. Sunce je obasjalo baštu i ljudi su živnuli. Njihov veseo žamor govorio mi je da se u V. ipak živi i da većina ljudi ne želi da ulazi u bilo kakve povijesne zavrzlame dobra i zla. Ti obični ljudi bili su zadovoljni i na kori kruha koju su imali, na lijepom danu, krovu nad glavom, zaposlenju. Nije ih se ticala moja nevidljiva borba s Demijurgom. Kad bih bilo kome od njih bilo šta rekao o svojim parapsihološkim moćima, vizijama, razgovorima s mrtvim, spoznaji, zračenju skrivenog u ljudskoj psihi, o mogućnosti da se upravlja ljudskim postupcima a da ljudi toga nisu ni svjesni nasmijali bi mi se, pomislili da sam lud. Kao što su se smijali i Kemalu za koga su godinama govorili da nije pri čistoj sa svojim halucinacijama. Nije naš svijet spreman za takve povijesne igre, ne želi ih, ne pača se u krupne stvari, predajući se zaboravu kao jedinom lijeku od onog gorkog iz prošlosti. Ni komunisti V., ni anarhisti i ina bratija, koja ima veze sa svijetom, koji se dobro kriju, rade tajno u strahu od policije koja ih nemilosrdno progoni, ne govore suviše glasno, ne sjećaju se mnogih stvari, međusobno zavađeni i podijeljeni na struje, frakcije, ne osjećajući istinsku opasnost koja im se približava iz Evrope, kao što nisu sebi još priznali onu sibirsku, koja je već zadesila mnoge od njih. A ništa krupnije nije za žitelje V. od toga hoće li ili neće neko tuđ njima upravljati, neko ko je sebeljubiv, zadovoljan neznanjem većine, sujetan i osion, nemilosrdan prema onima koji su obdareni talentom ili umom. Nije slučajan Halilov očaj. On osjeća da zlo dobija novu dimenziju, da njegova žrtva više ništa ne znači i da dolazi vrijeme novih nevinih stradalnika. Sluti da dobro nije, da zaborav umrtvljuje duh narodu i da su na svjetlost dana izišli ljudi mraka, vječne zle prošlosti. Osjeća se izigranim, prevarenim, zaboravljenim. Nema opravdanja njihovoj bezumnoj nakani, njihovom bezočnom nametanju stranog duha, kao što je stran bio i onaj turski, orijentalni, nema potrebe da ne budemo ono što jesmo, jer nikada nećemo biti ono što nismo. Vidjelo se iz dana u dan, iz godine u godinu, da se bogate prepredenjaci i kukavice, da nestaju bosanske šume, da hropti bosanski radnik i seljak, da mračno lice okupatora ne pošteđuje ni pisce koje mlati ili hapsi, ako osjeti bilo kakvu primisao u otporu. Trpa ih u banjalučku "crnu kuću", sudi im, odvodi ih sa rodnog Zmijanja u hapsane da u njima trunu i čeznu za svojom djecom. Samo nešto hrabro, neka požrtvovana mladost može otjerati okupatora, mislio je Halil, i niko od njeg nije bio sretniji kad je 28. juna 1914. godine, neki hrabri i pošteni mladić po imenu Gavrilo podigao ruku u kojoj je bio pištolj. Upaničeni Austrijanci krenuli su u nemilosrdnu odmazdu i ne sluteći da je to bio početak njihovog kraja. Gavrilo je završio kao i Halil, premlaćivan i mučen u dalekoj stranoj tamnici.

- Daleko ste otišli, rođače - začuh pored sebe Norin glas.

Bila je rumena, jedra, vesela. Nisam čuo da je stigla, ali se obradovah kad je ugledah.

- Tražila sam vas nekoliko dana, ali kao da ste u zemlju propali. Neki ljudi jedva čekaju da vas vide a drugi odmahuju rukom i prijete. Mislim da vam vrijeme ide na ruku. Razmišljala sam. Vi ste u pravu. Moramo se osloboditi svega što nas tišti, svih povijesnih mora. Samo tako možemo biti zdravi, moćni da se odupiremo otuđenju. Pročitala sam i vašu najnoviju knjigu o putu samoprepoznavanja. Divna je. Dobila sam otkaz u pozorištu. Rekoše da nisu zadovoljni mojim radom, da se nisam uklopila u radnu sredinu. Mislim da je u pitanju nešto drugo, da iza toga stoji Demijurg.
- Zanimljivo - rekoh. - Sad vam mogu vjerovati. Da li ste ikad vidjeli tog čovjeka, ako je čovjek?
- Samo one noći kad ste stigli u V. Nazvao me i naredio da vam kažem da što prije odete otkuda ste došli.
- I kad je shvatio da me ne može pokolebati odlučio je da vas kazni što je sebi dopustio da traži uslugu. I vi ste sada osoba koja halucinira o Demijurgu.
- On je često u pozorištu. Rado gleda neke predstave. Tad pokupuju karte neki ljudi kojima je do kulture kao do lanjskog snijega. Idu za njim u salone u koje se teško ulazi. U njima se govori polušapatom, ide gotovo na prstima kad on igra karte ili s nekim govori.
- Puno ste mi pomogli. Mefisto je ipak našao svoju pravu pozornicu. Iz nje ga može izbaciti samo gola istina, razobličenje njegovih igara. Nabavite mi karte za neke od predstava. Hoću da se malo i sam zabavim kartama ili bilijarom.
- Za karte neće biti problema. Nije li vam, doktore, sada važnije prebivalište. Stanujem sama u našoj porodičnoj kući u Glibu. Trošna je, ali je kuća. Čak niko neće ni da je kupi. Govorilo se da će je rušiti, ali se od toga odustalo.
- Dobro si prošla - rekoh. - Kad su shvatili da si u njegovoj blizini odustali su. Moćan je to čovjek. Ne treba ga potcjenjivati. Znači, idem u kuću s koja ne vrijedi ni po lule duhana. I to je bolje nego nigdje.
- Idemo, rođače - reče Nora i pođe prva.
- Mislim da bitka s Demijurgom tek počinje. Neće se više kriti kad vidi da sam se vratio.
- Ja nemam više šta da izgubim. Preostala mi je samo ženska čast.
- To je dobro. Ali treba se pripaziti. Stari je to stoljetnji prepredenjak koji je preživio više ratova. On ne voli ništa vanredno, ne voli javnost, novine, knjigu, pisanu riječ uopšte. Ali voli pozorište. Voli gledati okultne prizore u sjeni balkona. Voli kad glumci igraju ono što on zamišlja. U tami lože doživljava trenutke opuštanja, jer sve stvarne poslove predaje magiji igre a zna da su posljedice po njeg nikakve. Pozorište je odabrao kao jedino valjanu umjetnost. On se u njeg uselio da bi skrio svoje pravo lice, da bi iz vječite polutame, iz skrivenog kutka lože barem za trenutak odmorio vrijedne ruke. On možda i spava na predstavi uživajući u žamoru glumaca koji nastoje da mu što više ugode. A kad odjekne pljesak, kad se apsurdna igra završi, on se budi i prvi nevidljiv odlazi dok publika i glumci još dugo ostaju u sali; okrenuti jedni drugima, misleći da je on još među njima i da sve treba da se završi trijumfalnim aplauzom. Ali, avaj! On ne trpi da se nekome plješće, ne voli trenutke buđenja, ne voli bezbrojne upaljene sijalice. Brzo silazi u polutamne salone gdje igra karte ili bilijar. Lice mu je rijetko ko vidio. Samo se čuje njegov autoritativni bariton od kog sve oko njeg drhti. A kad se zasiti karti, povlači se u još mračniji salon gdje razmišlja ili spava. Kasno noću izlazi iz pozorišta i ide kući. Oni koji su ga u povratku sretali mislili su obično da se pijanac sa svojim prijateljima kasno vraća kući. Nije im palo na pamet da su očešali zlog duha, da su bili blizu velike opasnosti.
- Ah, rođače, vi ste stvarno vidoviti. Već sve znam o tom čovjeku, već ga vidim u njegovoj loži. Postaje mi jasnije mnogo šta. Sad znam kud su se neki povlačili, kud su išli. Sad mi je jasno što se hodalo na prstima, što niko nije smio u neke salone. Zar demoni još postoje?
- Vi ste ipak otpušteni.
- To je istina.
- I neko vam je naredio da mi kažete da se vratim.
- Istina je. Bio je to on.
- I šta još hoćete? Da vam kažem neke stvari čisto teoretske prirode? Ili vas zanimaju oni što sa kukastim krstovima marširaju Evropom, a već i ovamo prodiru, koliko sam saznao, imaju svoje simpatizere, klubove i šta još ne. Sve su to demonske sile koje su oduvijek bile prijetnja čovječanstvu, svakoj civilizaciji. Ko je tokom povijesti porušio desetak velikih civilizacija? Koje su to sile? Kako one nastaju? Zar nisu bijeli demoni nakon oktobarske revolucije nugrnuli ovamo? Svu Evropu su preplavili. Pobjegli su od vlastitog naroda koji ih je zbacio s vlasti. Sada svuda vršljaju i nose mistiku u sebi, smišljaju još veća zla od onih koja su provodili nad vlastitim narodom. Udružili su se s fašistima, to je činjenica. Opet će krenuti u osvajanje svijeta. A ovaj naš demon, diluvijalnog porijekla, mnogo je opasniji. Njemu se ne zna ni izvor ni utočiste. On je vječan kao smrt sama. On ide iz zemlje u zemlju, iz vremena u vrijeme. On radi šta ga volja i ne boji se naroda i revolucije, ne boji se ničeg drugog osim moćnih elementarnih kosmičkih sila, njemu ravnih kojima ga je mogućno odagnati u neku drugu zemlju ili u neko daleko prošlo ili buduće vrijeme.
- Znači, to je ta igra? Zbog toga mu smetate?
- Riječ je samo o spoznaji, istini, osjećanju vlastitosti. On želi mirne, umrtvljene duhove, ljude koji se zadovoljavaju malim, koji ne streme kosmičkim visinama. Ne voli sanjare, pjesnike, sve one koji u svoje djelo umeću nadnaravno, moćno, svevremeno, jer se boji da bi idući tim putem dosegli izvore njegovog zla. U tome je njegov moćni satanizam. Izgleda da voli mir i dosadu, čamotinju i gnjecavost palanke, jer tu, u takvim okolnostima, najsjajnije cvjeta njegova demonska moć koju malo ko ili niko ne otkriva, prepoznaje. Zbog toga je ovdje mogućno i dozvoljeno i ubiti pjesnika a da niko zbog toga ne odgovara, jer veliki satana živi u njegovoj krvi, u otjecanju one vrele tekućine koja mu je zadavala najviše briga. Veliki meštar na taj način blati i sve njemu slične, jer će već sutra, nakon rata, puštati krv i našem pjesniku Behramu koji nikada neće saznati ko mu je namjestio krvavu igru njegovom glavom. On će, idući po bijelom svijetu, po Americi i drugim zemljama Evrope, štampati i vlastite knjige kojima će okrivljavati narod i zemlju koja se s mukom oslobodila najezde onih koji su je htjeli jednom za svagda orobiti. Ali, to je stvar budućnosti o kojoj nešto samo ja znam i niko više. Ovu zemlju i ove naše narode čekaju teška i krvava, ali slavna vremena. Biće mnogo žrtvi i krvi, ali i mnogo hrabrih mladića koji se neće pokoriti krvožednom satani iz bijela svijeta. Dosta sam govorio. Idem da se ispavam.
- Odmorite se, doktore. Ipak, nešto me tišti. Slutim zlo.
- Biće bolje, uvjeravam vas. Dok se malo priviknete da ste bez posla.

Nora je odnijela moj kofer u jednu od soba i namjestila postelju. Zaspao sam čim mi je glava dotakla jastuk. I ponovo sam sanjao oca i majku kako idu u grad da kupe nešto za mene. Bio sam oduvijek sam na svijetu i mnogo su mi nedostajali.