Alić, Džemaludin

Moj domaćin vrtio se oko lonca na vatri. Pogledao me ispod oka kad priđoh i sjedoh na travu. Bio sam umoran, te legoh da se odmorim dok ručak ne bude gotov. Domaćin će me probuditi ako zaspim. Vjerovao sam tom dobrom čovjeku, mada ga nisam znao. Pokušao sam dokučiti njegov raniji život. Upregao sam sve svoje moći ne bih li ga ugledao. Slika je bila nejasna, ali se postepeno izoštravala. Na ovom mjestu, dalje od V. moja moć nije bila potpuno izgubljena. Kad se slika razbistrila moje zaprepašćenje bilo je veliko. Vidio sam ovog čovjeka u istoj životnoj dobi u gomili žena i staraca koji su se tiskali oko austrijskih vojnika što su držali vezanog Halila pred vješanje. Kad je Halil bio doveden pod drvo i kad mu je stavljena omča oko vrata, ovaj je čovjek isukao kratki nož iz korica i udario njime vojnika što je držao drugi kraj užeta. Zatim je pobjegao. Vojnik je s krikom pao u travu a narod je počeo da bježi. Zapucalo je nekoliko pušaka vojnika koji su se snašli, ali napadač je već bio izvan njihovog domašaja. Nisu mogli u potjeru, jer su čuvali na smrt osuđenog. Dok su stigli konjanici, čovjek je nestao u obližnjoj šumi. Konjanici su odjurili da ga uhvate. Mladi austrijski vojnik što je držao uže izdahnuo je na rukama vojnog ljekara koji je trebalo da konstatuje smrt Haliila Ledine. Uskoro su se konjanici vratili praznih ruku. Halil je zatim na brzinu i mimo svih pravila obješen. Njihova namjera da se vješanjem zaplaši narod nije uspjela. Ledinino tijelo na brzinu je zakopano u pripremljenoj raki iza kruške. Uplašeni vojnici brzo su se udaljili od mjesta vješanja. Plašili su se zemlje koju su osvajali, neočekivanih poteza ovih divljih ljudi, njihove očajničke smjelosti. Plašili su se i mrkih brda, tamnih šuma, magle i urlika gladnih vukova što su zavijali noćima i noćima. Išli su polupijani, prestravljeni; ulazili su u neki tajanstveni i mračni orijentalni svijet gdje ih ničeg dobrog nije čekalo. Neko im je prokazao mladića. Našli su ga skrivenog u sijenu. Opkolili su dvorište, pozvali ga da se preda njemu razumljivim jezikom, ali on na to nije odgovarao. Izvršen je juriš na plašt sijena. Pucao je iz kratke puške, a zatim se hrabro branio golom sabljom. Ranio je tri vojnika. Takvi očajnici u stanju su da ih poraze uz nešto više organizacije i vojničke discipline. Nedostajali su im školovani oficiri, stratezi. Hrabrosti su imali na pretek.

- Ručak je na stolu - začuo je Ledina domaćinov hrapavi glas.
- Malo sam usnio - reče Ishak trljajući rukom oči. - Čudno sam sanjao. Sad znam sve o vama. Vi ste dobri, vječni čovjek, kako ga zove ovdašnji svijet. Pomažete slabim, jurite zle i opake. Uvijek ste na mjestu gdje se nešto važno događa. Samo rijetki mogu vas vidjeti. Vidoviti ili oni koji to zasluže.
- Jedite, doktore. Imao sam sreću da ulovim fazana. Ovdje ih dugo nije bilo.

Ručak je zaista bio izvrstan. S uživanjem sam pojeo batak i krilo. Uz meso jeli smo i domaću pogaču. Dobri je izvrsno kuhao čorbu od povrća.

- Ovdje ste zbog Demijurga?

Čovjek je podigao gustu obrvu i dugo i značajno me gledao.

- To je vaša stvar, Ishače. Ovdje sam da vam malo pomognem. On je suviše moćan. Hoću da vas sačuvam, odvratim od vaše namjere. Zlo je vječno kao i dobro. Nema nade da ga se iskorijeni. Vi treba da shvatite da Demijurg ne može biti pobijeđen ničim drugim osim patnjom. Treba dugo i uporno da patite. Da osjetite šta znači gubiti. Tek tad bićete u stanju da pobjeđujete. Kad dosegnete moć nepobjedivih, onih što su sve izgubili i tako se približili vječnosti. U prostoru vječnih kretnji i vječnih sjenki nalazi se i Demijurg koji silazi u ravan smrtnih ljudi da bi ih zavarao i poveo na krivi put, da bi se uplitao u njihove životne putanje. On krije Halila, zavarava, opčinjava zaboravom i nesjećanjem, skraćuje misao, budi zle nagone, igra svoju igru, uživa u razmještanju živih ljudskih figura kao na šahovskoj ploči. Veliki je to stvaralac zla i nema mu ravna na zemlji. Zbog toga ga ne treba puno žestiti već pronicati u tajnu njegove igre da bi figure shvatile šta se događa i da bi se spasio pokoji nevini život.
- Ne shvatam da se malo ko u V. sjeća Halilove smrti, ili da barem za nju zna. Kako se to zbilo?
- Misao ljudi iz V. ne ide daleko unatrag. Ako bi se to dogodilo, onda bi neke stvari krenule posve drugim putem. Ljudi bi bili sposobni za povijesnu igru. Znali bi za njena pravila. Igrali bi šah sa smrću. Bez obzira na neminovni poraz igra bi duže trajala, a to znači i njihov život. Neke bi pojave mogli i da predvide, osujete. Samo vas nekolicina dopirete do te tajne. I Halil je bio jedan od njih. Zbog toga se borio. Bio je najsjajniji od vas. Osjetio je zakonitost negativnog kretanja. Jedna tuđinska vojska odlazi a druga dolazi. U tome je vidio znak prokletstva zemlje Bosne. Nije se mirio. I nije uspio u igri protiv majstora igre smrti - Demijurga. On ga je prokazao. Niko drugi. Taj stari vječni podlac. A ti radi šta hoćeš i kako hoćeš. Sutra ću na put. U drugom kraju Bosne treba spasiti jednu sirotu djevojku.

Dobri je vodom iz kante polio žar i otišao u kolibu da skupi svoje stvari. Uskoro se pojavio sa zavežljajem na leđima. Sunce je padalo zapadu. U njegovom odsjaju lik mu je plamtio nestvarnim sjajem. Kao da se gubio, nestajao u vječnoj igri vremena i smrti.

- Odlazim - reče. - Ostavljam ti moj topli dom u kome sam proveo mnoge godine čekajući da se pojavi čovjek koji de moći shvatiti vrijeme i koji će znati šta se ovdje stvarno događa. Moja želja se ispunila. Ti si dostojan da me zamijeniš. Ti ćeš uskoro sresti Demijurga i s njim odigrati igru. Bolje da se nagodite, da uspostavite ravnotežu dobra i zla nego da se bespoštedno borite. Na kraju smo u vremenu i pobjednici i poraženi. Sve se zbiva u vječnom ravnovjesju života i smrti. I moj život polako zalazi sa suncem. Rodiće se negdje novo sunce koje će me obasjati, u nekom drugom vremenu, u drugom prostoru. Da li ću se sjećati ovdašnjeg života? Ko zna? Svaki je život lijep, ako ga je čovjek proživio osjećajući uzvišenost njegovih trenutaka. Svi ti trenuci, samo trenuci, naš su život. A svaki od tih trenutaka mogućno je razložiti na još manje čestice, na još ljepši spektar boja i odnosa. Ne treba žaliti. Treba umjeti otići, naći svoj zavičaj, ostvariti vječni mir. Zbogom, doktore Ledina.

Gledao sam kako odlazi niz polje. Grabio je velikim koracima ka zalazećem suncu. Išao je na zapad, gonio je svjetlost u nestanku, htio je da je stigne, da još jednom bljesne moćno u njegovim tužnim očima. Odlazio je vječni čovjek, nije mu bilo smiraja, išao je prema novim ljudima koji su patili u mraku i neznanju, tražili ishod zagonetki, put u beskraju. Išao je vječnim zagonetnim korakom, kao da nikada neće stati, a bio je tu gdje sam ja ostao, čekao da se pojavim da bi on mogao da ide dalje. Kako je znao da ću doći? I zašto je toliko čekao kad je mogao neprestano da ide i nađe me u nekom kraju svijeta? Zašto je htio da krenem od postanka svijeta?

Rijeka je zagonetno šumjela. Čuo sam ribu kako iskače iz vode. Čulo se ritmično šljap. Trebalo je da naložim vatru. Jedva sam u kutu kolibe našao šibice. Išlo je teško. Mrak je već bio uveliko pao kad je zaplamsao moj prvi plamen. Bio sam obradovan, iz mene se oteo praiskonski čovjekov krik. Da je bilo u blizini kakvo životinjsko stvorenje zaklao bih ga i pekao na vatri. Srećom, od ručka je nešto ostalo, te sam utolio glad. Legao sam na travu pored vatre i gledao zvijezde na beskrajnom nebu. Osjetio sam zemlju pod sobom kao lađu koja plovi nemirnim kosmosom. Zvijezde su se kretale, zemlja se kretala, ja sam se kretao, naš odnos stalno se mijenjao, ništa nije bilo jednom za svagda, sve je bilo u nekom saglasju promjene. Velika kola išla su nebom. Zora će, a ja još gledam u zvijezde. Uskoro će me obasjati veliki mag života i ja ću moći mirno zaspati. Možda ću sanjati Demijurga, možda ću ga snom dozvati, možda on nije tako ni strašan ako i sam traži svoju izgubljenu moć. Ljudi nikada ne znaju koliko su veliki a koliko mali. I nikada neće saznati zašto su boravili na ovom prekrasnom svijetu. I kuda ih vodi prvo ugledano svjetio, prva doživljena tama.

Probudilo me prijatno sunčevo svjetlo. Vrata kolibe ostavio sam otvorena. Čuo sam tihi mrmor Bosne. Ustao sam i izišao na svijetao dan. Iznenadih se kad shvatih da je moja koliba okružena mnoštvom Roma. Kao da su tek bili stigli i čekali da se probudim. Gledali su me upitno. Shvatio sam šta hoće da kažu. Ja sam na njihovom teritoriju, u njihovoj kolibi. Oni su se vratili u ono što su za sobom ostavili. Hoće opet svoju kolibu.

Pokupio sam ono malo stvari što sam imao i izišao. Nijemo smo se gledali. Predvodio ih je visoki brkajlija koji mi se značajno smiješio. Namignuo mi je i pokazao stasitu mladu djevojku. Imala je krupne tamne oči.

- Ostani, gospon, oženi moju kćerku. S nama Cigani je fino. Veseli smo, ničeg se ne bojimo, idemo kud nam volja, radimo šta nam volja. Kud ćeš ljepše, gospon. Pogledaj je. Vila. Daj nešto para i uzmi je. Rodiće ti zdravu djecu. Djevica je, časti mi ciganske. Hajde da se pogodimo.

Zahvalio sam se ceribaši osjetivši vruć djevojčin pogled, njeno uspaljeno tijelo koje je lagano njihala. Zvala je nijemo, nije htjela da gubi dane. Bojao sam se da me ne začara ta vragolasta ljepotica i nisam se osvrtao odlazeći kroz polje. Nešto jače vuklo me u V. iz kog sam bio privremeno odagnan. Ali, znao sam i slutio da bitka s Demijurgom tek predstoji.

Bilo je osvježenje za mene ponovo proći dobro poznatim livadama, strnjištima, dolovima i zabranima gdje sam kao dijete proveo radosne dane i predvečerja. Učinilo mi se da čujem ciku djece i djevojaka što su bježale od njihova radoznalog hvatanja za suknje i njedra, a što im je godilo. To nisu dopuštale mladićima. Mi smo to znali i nismo propuštali priliku da se u travi izvaljamo s kakvom djevojkom, da utonemo glavom u njena njedra i osjetimo nešto od onog tajnovitog, zabranjenog. Često sam se tako valjao s rođakom Zinom koja je vriskala od zadovoljstva i koja me uz smijeh privijala na svoje grudi. To me zabavljalo sve do onog sumraka kada sam je ugledao golu u visokoj travi. Uz nju je bio neki muškarac koji joj je digao noge uvis i legao na nju. Umjesto smijeha čulo se njeno cičanje, kao od boli i radosti ujedno, a povremeno bi i kriknula kao da je nečim bode. Okretao ju je na razne strane, širio noge, ležao na njoj i s leđa a ona se usto i smijala, stenjala, ridala od slatke boli sve dok on nije najednom od nje odskočio i prevrnuo se na drugu stranu. Ona je ostala ležeći uz njega. Muškarac je pripalio cigaru i pušio. Tad sam čuo njen plač. Upropastio si me, ridala je. Ja više ne idem kući. Ako me ne povedeš sa sobom skočiću u Bosnu. On je šutio. Kasnije, kad su se malo odmorili, ponovo joj je digao noge na ramena. Sada sam sve vidio. Ona je ponovo vrištala, rukama čupala travu oko sebe. Sad je istinski uživala u tom bolu.

Brkajlija je ponovo legao u travu pored nje i pripalio cigaru. Šutio je. Ona mu je položila glavu na rame, a on je svojom ogromnom šakom gnječio njene grudi. To ga je podstaklo da joj ponovo raširi noge. To se ponavljalo više puta. Kad više nije imao cigara obukao se i krenuo niz Bosnu, u suprotnom pravcu od V. Ona je, sjedeći gola u travi, gledala za njim. Obukla se uz plač. Izišao sam iz grma i prišao joj. Gledala me razrogačenih očiju. Sišla je do rijeke i sjela na jedno deblo. Mračilo se. Pogladio sam je po kosi i potrčao kući. Bojao sam se da ću zakasniti na večeru. Sutradan se pročulo u cijelom V. da je Zina nestala. Svuda su je tražili. Tek nekoliko dana kasnije Bosna je izbacila njeno tijelo. Našli su je Romi koji su lovili ribu. Od onog brkajlije u V. više nije bilo ni traga ni glasa. Nekoliko godina kasnije, kad sam već išao u školu, pronije se glas kroz V. da su žandari ubili nekog brkajliju koji je pobjegao iz zatvora.