Alić, Džemaludin

Moj dolazak u grad bio je skoro nezapažen. Išao sam Grobljanskom, gotovo razdragan, a da me niko nije presreo niti je ko pokušao da me šta upita. Doduše, jedan je čovjek prešao na drugu stranu ulice da ne bi došao u priliku da se sretne sa mnom. Nisam vidio razloga njegovom gestu, ali je vjerovatno bio jedan od ljudi iz Demijurgovog kruga koji su, nakon mog povlačenja na rijeku, pripremili novu taktiku a koja će sigurno voditi ka mojoj potpunoj izolaciji iz čaršije. Ničeg se više nisam bojao, ništa nisam imao da izgubim, u sebi sam gajio potajnu zebnju da bih igru protiv Demijurga mogao da izgubim i da moje unutarnje moći nisu ravne njegovim, da je njegovo zlo lukavije, upornije nego to pretpostavljam. Postajalo mi je sve jasnije da tu igru neću moći dobiti sam, da su mi potrebni i drugi ljudi i da jedino voljom svih Demijurg može biti poražen. Volja većine njegov je najljući neprijatelj. On je nametnuo svoju tihu tiraniju, koju mnogi i ne osjećaju, ali joj se pokoravaju, nesvjesni da vremenom gube osjećaj za iskonsko koje je u svim naprednim vremenima bilo temelj svakom napretku. Poražen ko zna gdje, u ko zna kojem kraju kugle on se skrio u V, ušuljao kao lopov u njega, odvojio ga od vremena i prostora, gurnuo u crnu rupu zaborava. Uspio je, za vrlo kratko vrijeme, uništiti sjećanje, osjećanje odgovornosti za sve što se događa, tako da su ljudi postali bezvoljni i pusti, ravnodušni prema svakoj vandalskoj pojavi na planu duha, koja je bila opasna, zarazna i poražavajuća. Kad čovjek zaboravi i svoje porijeklo, svoj iskon, zar je čovjek? Kad uništi i najljepše legende, kad ušuti u sebi kao u grobu? I čemu onda život takva čovjeka koji se ne sjeća svoje nedavne prošlosti, koji pokorno korača u neizvjesnost kosmičke pustoši?

Nikud nisam žurio. Došetao sam do kafane pod bagremom. Nisam se osvrtao da vidim da li me ko prati, jer sigurno me neko pratio. Sjeo sam u hlad suncobrana i gledao ljude V. Oni su bili spokojni, ništa nisu znali. Nisu čuli za Demijurga i njegovu ložu, a činili su ono što je od njih zahtijevao: nisu se ničega sjećali, živjeli su u sadašnjosti, bez želje da dokuče ono od jučer, da spoznaju šta se dogodilo i šta ih čeka. Ni Evropa ih puno nije zanimala, ni bat koraka u aleji Unter der Linden, koji zloslutno govori da je prošlo vrijeme zaborava i da se po muci valja svega sjećati i mnogo čemu zlom i još gorem nadati.

Konobar, što je u očima nosio ubilačku poslušnost, nije me ni opazio. Nije on kriv, rekao sam u sebi, mada će mnogo godina kasnije njemu sličan u ovoj istoj kafani, pred sami sumrak, prosuti krv pjesnika Behrama i zbog toga neće odgovarati, jer će neka moćna sila stati iza njega, sakriti tragove tog gnusnog zločina. Vidio sam tu sliku, gledao je kao da se sada događa. Pjesnik Behram, ničim opterećen, rođen nakon drugog svjetskog rata, nesvršeni student filozofije, ide s knjigom pod miškom kroz restoran ove kafane, vodi ga jedan stariji poštovalac knjige, a onda pritrči mladi konobar i tupim predmetom udara pjesnika s leđa po glavi. On pada, obliven krvlju, u nesvijest. Konobar nestaje, svijet se okuplja oko onesviješćenog a šef sale, s još jednim mladićem prilazi i govori da ih je maločas pjesnik grubo vrijeđao, da im je na drugom ulazu psovao majku. Pjesnik u nesvijesti nije mogao da ustane i da kaže da nije bio na drugom ulazu, da je tek stigao, sreo ovog starijeg poštovaoca knjige i pošao s njim u restoran da popričaju i popiju kafu, razmijene misli. Ti će kafanski ljudi lažno okriviti pjesnika, koji će morati dugo da se brani na sudu a zločinac će i dalje mirno motriti koga će izabrati za sljedeću žrtvu, jer su mu nepoznati ljudi dali za pravo da i dalje ubija nevine ljude. Tek što bude spasio život, izišavši iz bolnice, pjesnika Behrama optužiće za napad na konobara, za nedolično ponašanje na javnom mjestu i psovke. Ostade sam, bez mogućnosti da se bori, jer je nešto od Demijurgova zla preživjelo vrijeme, svjetski poraz. To zlo u V. zauvijek će ostati i nikad niko neće ga uništiti u korijenu. Pjesnik Behram, ipak, postade slavan, kad se odbrani, kad spozna gdje je i šta je i kuda treba da ide i kad prestane vjerovati mnogim ljudima koji će se sjatiti oko njega da ga snishodljivošću i lukavstvom zadave.

Nije mi zbog svega što sam vidio da će se dogoditi u budućnosti na ovom mjestu bilo krivo na konobara koji me ignorisao. On ne zna suštinu do koje dolaze samo rijetki. O njoj nešto znaju Beg, Selim, Džamila, dijete Malik, Elias, Vaso Trkač, Telal Ivan Gusar, student Kemal, Nora i još nekoliko ljudi koje ne poznajem a koji će mi se sami javiti. Uglavnom, uzak krug čaršijskog svijeta, uska sekta pozvanih da razumiju i tumače opšte stvari, pojave sudbinskog značaja. Čitava stvar u vezi sa Nečastivim bila je predmet unutarnje borbe u svijestima, u mentalnim naslagama, i ta u biti metafizička igra nije bila toliko pojavna da bi o njoj nešto više znali i drugi ljudi. Da je u pitanju kuga vlasti bi poduzele određene sanitarne mjere, da je u pitanju najezda kukaca polja bi bila zaprašivana, a pošto se sve odvijalo na iracionalnom planu nisu mogli postojati ni vidljivi znaci da se nešto ozbiljnije, sudbinsko događa.

Zlo ima dovoljno vremena da računa na duže staze, tražeći najpogodnija rješenja unutar ustoličenog, tradicionalnog morala. Razlika od dobra svela se na jedva vidljivu crtu koju opažaju samo vidoviti, obrazovani i hrabri. Ta okolnost ne pogoduje dobru budući da ono insistira na razlici, na demistifikaciji zla, na njegovom trajnom razobličenju. Pošto se to događalo u ljudskoj povijesti samo povremeno, samo u plemenitim trenucima revolucija kada su narodne mase uspijevale ugledati svjetlost prema kojoj je trebalo ići i kada su iz tamnica oslobađani revolucionari, zlo je upornošću i strpljivošću uspijevalo iznutra da izjede tu svijetlu građevinu pravde i slobode i da tiho i nenametljivo ponovo uspostavi svoje gospodstvo. Čim se ugase unutarnja svjetla duša, čim zgasne praljudski krik samospoznaje, zlo stupa na scenu: traži odlaganje apsolutnog, traži primirje, obustavu daljnjeg rušenja carstva tame, carstva ropstva, nudeći reforme, tihe promjene dok se potpuno ne ugase požari slobodom zapaljenih duša. Tad otpočnje vječna igra sa mrtvacem.

Vidjevši da neću biti poslužen zaključih da ne bi bilo uputno da se duže zadržavam u kafani pod bagremom. Pošao sam dalje. Vazduh je bio čist, osut mirom, prepun vedrine i ptičjeg cvrkuta. Osjetio sam glad, svrnuo u najbližu aščinicu koju je držao neki Arnautin, mrkih brčina, duga povijena nosa. Bez riječi je tresnuo pred mene burek koji sam sa slašću pojeo. Naručio sam i času kisela mlijeka i popio je gotovo u jednom gutljaju. Bio sam i žedan te naručih i kafu. Bilo mi je prijatno u njegovoj zadimljenoj i baš čistoj radnji, odmah preko puta Begove kuće. Kroz staklo sam vidio njegove prozore, neku sjenu iza zavjese i neku ženu koja je promakla kroz ulazna vrata u dvorište. Kafu sam pio s uživanjem, polako, s mirom i mjerom. Zaboravio sam svoje evropske manire, osjetivši u sebi nešto od predaka koji su ovdje u V, u srcu Bosne, vijekovima pili kafu uživajući u tim trenucima kao u nečemu svetom, u čiji se ritual ne smije dirati. Htio sam u isto vrijeme stupiti u razgovor s nekim, u krajnjem slučaju s mrkim Arnautinom, ali, primijetih, da se nekoliko ljudi vratilo kad me ugledalo. Gazdi to nije promaklo, smrknuo se, te shvatih da od razgovora ništa biti neće.

Uvidjevši da sam nepoželjan izvadih novčanik da platim, ali gazda odbi.

- Danas ste bili moj gost, stranče. Ne dolazite više. Zlo će sa mnom biti ako te ovdje budu viđali oni koji se vratiše.

Nisam više želio da uznemiravam ovog čovjeka koji se plašio za svoj posao. Pozdravio sam ga rukom i izašao na ulicu. Iza kestenovog drveta čekao me Trkač. Mahnu mi da priđem. Kad sam to učinio vidjeh da je silno uplašen. Došao je da mi nešto važno saopšti, mimo volje svojih gazda.

- Čekaću vas pored rijeke. U uvali kod mosta. Nešto mi ne da mira... Tišti me... Moram vam reći... Važno je... Čuo sam. Vrlo je važno.

I odmagli onako hrom prema rijeci.

Trkač me stiže kod same uvale. Bio je blijed, na smrt preplašen. Nisam znao šta je natjeralo ovog poslušnog čovjeka da mi se obrati, bolje reći prikloni, ali sam gotovo jasno vidio njegov prohujali život. U njemu je bilo malo toga utješnog i veselog. Ovisio je o čaršiji koja mu je bila izvor života, o milosti nekolicine ljudi koji su veoma vješto koristili njegove usluge. Nisam vjerovao da su ga uputili da mi učini kakvo zlo, da me navede na krivi trag. Vidio sam: preda mnom je čovjek koji se odlučio, čitavu noć promišljao i stavio mnogo toga na kocku da bi mi se povjerio.

- Šta te mori, dobri čovječe? - upitah u šali da bih ga ohrabrio da odmah pređe na suštinu.
- Eh, moj doktore... Zlo i naopako. Izmetnulo se nešto i ne da mi da dahnem. Taman pomislim: evo me na konju, kad ja ljos na tvrdu zemlju. Padnem i ubijem se više nego mogu da podnesem. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu. Otkako me nečija ruka gurnu pod voz.

Trkač na časak zastade sa pričom da bi savio cigaru. Ponudi i mene, ali rekoh da ne pušim i da je to štetno. On me značajno pogleda.

- Štetno, jašta. Ali treba nesretnu čovjeku. Duhan mi je ko brat. E, moj doktore. Ne mogu više. Nemam snage. Sve sam izgubio. Ništa mi ostalo nije. A bilo je svega. Dok On nije došao. Dok se nije ušuljao u ovu dolinu. Dok V. nije uzeo pod svoje.
- On? - upitah kao da ne shvatam.
- Znate vi njega, doktore. Samo se vas boji. Čuo sam to od Bega. Veli, taj doktor je opasan, ima neke moći koje nam mrse račune, i njemu i nama. Ima nešto, doktore, što samo ja znam i niko više. Ne znam da li da vam kažem?
- Bojite se njegove osvete? Ili samog Bega, koji je oštrouman, ali prepreden čovjek. Premazan svim mastima. I sa samim đavolom bi se udružio radi vlastitog probitka. Tako i njemu služi.
- Bojim ih se obojice. Nikome nisu ostali dužni. Žena mi se zbog njeg objesila. Prepala se. I na štrik.
- Znate nešto o Halilu?
- Kako ste pogodili? Vi zbilja sve pogađate. Znači, ono nije prazna priča. Jest. Znam. Znam ko ga je izdao, ko ga je objesio i gdje mu je mezar. Kad bi to ljudi saznali sve bi bilo drugačije. Kriju oni to o Halilu ko zmija noge. Boje se onog u nama, ponosnog, junačkog, tvrdoglavog, inadžijskog. Da se to ne probudi i ne okrene protiv njihovog zuluma.
- Kaži. Ne boj se. I ja sam ovdje zbog Halila. On me i pozvao da mu pomognem da se smiri pod zemljom.
- Kod Bega sam slučajno vidio jednu kartu. Na njoj je označeno mjesto gdje je Halil pokopan. To je u onoj vašoj livadi koju ste zvali dragodani. Sahranjen je ispod kruške o koju su ga Austrijanci objesili. Piše pri dnu te karte da je dan bio kišni, da se okupilo mnogo svijeta. Mnogi su postiđeni u zemlju gledali. Ni hodže nije bilo da mu jasin prouči. Prepao se. Pobjegao. Žene su jedino protestvovale. Tražile da se mladić ne vješa. Nisu ih ni slušali.

Eto, ja rekoh svoje. To me mučilo. Mnogo se toga krije. Ljudi muče. Ne zbore ni o čemu lijepom, svijetlom. Bježe od sebe. Skrivaju se u ćutanju. Nestaju s ovog svijeta a da ništa nisu kazali. I ono što znaju nastoje da zaborave. Ničemu nisu svjedoci. Za pravdu nema svjedoka. Niko ništa ne vidi i ne zna. Kud ćeš gore. Svak te može obijediti za ovo ili ono. Ne možes se braniti, nemaš čime. Svaka hulja ide brdu a mi strmu. Dokle će to tako? On mi na san izlazi i skačem, zovem u pomoć. Dođe mi Halil i gleda me svojim tužnim, zabrinutim pogledom. Prekrsti ruke na prsima, stoji u bijelim gaćama i bijeloj košulji, vjetar mu mrsi kosu i gleda me dugo u mojoj sobici a ja pretrnem. Nemam glasa. Obamrem. Mislim dobri došao po mene. Da me vodi sa sobom. A kad se oglase prvi pijetli njega nestane. Nikom to nisam kazao, ne bi vjerovao. Ljudi bi mislili da sam lud. Možda sam ga nečim dozvao. Možda on zna da ja znam za ono što ga davno snašlo. Možda želi da ne šutim, da govorim. Eto, ja rekoh, doktore, poslušah ga. A vi činite svoje. Ja sam sada mrtav. Noga me izdaje, ova jedina zdrava noga. I odoh da umrem, ako budem imao sreće. - Halil i meni dolazi, dobri čovječe - rekoh da ga umirim.

- Vi tome ne treba da pridajete toliko značaja. Od mene traži da na svjetlo dana iznesem istinu o njegovom sramnom ubojstvu. Ne od vas. I ne bojte se. Govorite, jer ćutanje ubija. Biće vam lakše kad znate da činite jednu korisnu stvar. Oni to skrivaju, jer žele poslušne, zaboravom opterećene ljude. Vi ste svjesni da oni i on ovdje nisu slučajno, da su ubili nevina čovjeka, da i dalje rade svoje, plaše i progone one koji misle, znaju ko su i kuda treba da idu. Nije Demijurg s neba pao, tačno je to. Odnekud je ovdje iskrsnuo, nešto ga donijelo. Na nama je da mu se suprotstavimo barem umom, sjećanjem, spoznajom. Gdje je ta karta koju ste vidjeli?
- Čim ste se vi pojavili nestala je. Došao neki sijed i zguren čovjek, možda on, i odnio je. Beg mu je dao.
- To je bio Demijurg?
- Ne znam. Ne zovu ga tim imenom. Nikad mu nikakvo ime nisu izgovorili. Kad se pojavi svi zamru od straha. O njemu puno ne govore. Vidio sam ga s leđa. Teško se peo uz basamake. Biće da je star, prestar. Ide teško, dahće, duša mu je na jeziku. Ali svejednako, boje ga se. To u životu nisam vidio.
- Dolazi li često Begu?
- Jednom godišnje. Kad dođe svi moramo iz kuće. Beg ga lično poslužuje. Kuću obavije neka čudna tišina. I ptice u bašti prestanu da pjevaju. Psi u susjednim dvorištima jedva cvile. Ljudi prestanu da idu Grobljanskom. Niko ih ne vraća. Sami se vraćaju. Osjete ga po mirisu. Po sluhu. Nešto iza njeg ostaje. Kao mora pred oluju.
; - On je ipak čovjek.
- ?avo. Kakav čovjek. Nečastivi. Svijeće zatrepere kad se pojavi. Nazovite ga kako vam drago. On me uništio. Htio je moju ženu za sebe. Vidio moju Katku na jednom teferiču i poslao svoje ljude da mu je dovedu. Ona odbila. Kazala da će biti samo moja i ničija više. Isto veče ode mi stopalo. Gurnu me neko pod voz. Čuo sam nečiji jeziv smijeh iza leđa. Ona me izabra i sakatog. To ga razgnjevilo. Htio je i glavu da mi skine. Da bi me što više kaznio ubi nju, ne mene. Ona izludi i objesi se.
- Možda i nije on. Ludilo ne bira osobu. Ono dolazi iz nama nepoznatih prostora. Možda iz pradavnine zaključane u tajne komore mozga, možda iz vjetra, iz vremena, iz kiše, a možda ide iz čovjeka u čovjeka. To još nije naučno dokazano i objašnjeno. Zbog toga protiv njega nema lijeka. I pitanje je da li je to bolest ili prelazak iz jednog ljudskog spoznanja u drugo, tajanstvenije, možda ljepše, čovjeku prirođenije. Možda je ludilo nastalo s čovjekovom sviješću, možda je danak nastanku mišljenja, krik probuđene i zavedene životinje, ili je eho nekog iskonskog praska kom je prisustvovao čovjek-životinja, čovjek-majmun, kada se razlučivalo animalno od ljudskog a to je ličilo na odvajanje majke od djeteta. Možda je ludilo posebna vrsta nebeske milosti, vidovitost, proviđenje, obasjanje ljudskog uma koji progleda prestajući da misli, providi prestajući da luta šumom električnih udara, sanja prestajući da gleda i ne zna da sve zna i da mu je znanje postalo nepotrebno. Ludilo se približava odabranim, posvaja genija, postajući njegova druga vidovita strana, njegova moć da progleda i sagleda, da dosluti i objasni. Ludilo nije varka. Ono nije bolest već razlika. Ono je dar čovjekov, dar neba, kosmosa, drugačije obasjanje mislećeg bića, drugačiji njegov razbor u vlastitoj šumi nesnalaženja. Teško je reći šta ga pokreće, otkuda izvire i gdje su mu korijeni. Nalazimo ga kod svih životinja i svih ljudskih rasa, kod svih nacija i svih društvenih klasa i slojeva. Ono je pravedno i internacionalno, ono ima svoju sektu u kojoj su odabrani imuni na zamke svijeta. Ono ima i svog demijurga.
- Ludilo ili ne, moje Katke više nema. Svaku noć plačem za njom. Da barem dođe kao Halil, da je još samo jednom vidim.
- Ako je zovete uporno i odlučno, dođi će, pojaviće se kao slika, nikad ljepša i mlađa. Činite to iz dubine sebe kao da isijavate ogromnu energiju. I doći će. Da li ste možda čuli šta o Kemalu?
- To je onaj student što ga traže. Baš sinoć, idući pored starog hana, ugledah ga u dovratku. Stoji. Gleda me. I smiješi se. Ništa mi ne reče. Samo mu oči sjaje.
- Da vam se nije učinilo?
- Ma nije. On je. Pustio bradurinu kao nekad. Samo se malo pogrbio. Možda je iz ludnice pobjegao. Ili iz zatvora. Na njemu je neki stari dugi kaput. I bos je. Pozdravio sam ga u trku, žurio sam da predam neko Begovo pismo, ali nije mi odgovorio. Smije se i gleda prezrivo na svijet. Čudak. Luda. Šta li? Beg ga ne voli, neće ni da čuje za njega. Reče jednom da mu je mnogo smetao, da je piskarao nešto, istraživao prošlost i da ga je morao bilo kako maknuti u stranu.
- Zar stari han nije srušen?
- Nije. Nismo dali. Htjelo je i njega da sruši, ali ustadoše Arijel, Elias i još neki i zaustaviše tu namjeru. Šteta bi bilo. Bilo je tu nekad lijepih pjevačica i pripovjedača. I putnici namjernici bijahu dobri. Svaki je nešto nosio sa sobom. Brigu ili priču. U tom hanu bio je cio svijet, sve naše mladosti i starosti, razočarenja i radosti. Pred njim sam sreo i moju Katku.
- Dobro je što je han ostao kao dio sjećanja. Ali nije dobro ako se u njemu nastanilo kakvo zlo. Ali, svejedno, govorite vi o svemu, pa i o Halilu. Za sada o Kemalu nikome ni riječi. Potreban mi je. I dobro je da se ne zna da je tu, barem jedno vrijeme.
- Razumio sam. Žurim. Nosim poruku od nekog buregdžije.
- I žali se na mene. Da sam mu rastjerao goste?
- Baš tako, doktore. Od vas se ništa ne može sakriti. Kako znate šta u ovom pismu piše?
- Vidim kroz tvoj džep.
- Zbogom. Begu će biti sumnjivo što kasnim.
- Zbogom, dobri čovječe. I ne bojte se. On će već dolijati. Sad je i Kemal tu. To je značajna novost.
- Ako bude još nešto važno, ako šta vidim ili čujem, eto me, doktore...

Odhramao je niz put pored rijeke i popeo se na cestu što je vodila u grad. Brzo je nestao. Rijekom je plovila patka. Uranjala je glavom u vodu i tražila ribu. Bilo mi je drago što živim. Rasle su moje moći. Osjećao sam njegovo prisustvo. Bio je blizu, ni sto koraka iza mene. Gledao je dok sam govorio s Trkačem. Naglo sam se okrenuo ugledavši sjenku pogurenog čovjeka kako zamiče među drvećem. Prešla je zemljani nasip i nestala. Popeo sam se na nasip, ali nikog više nije bilo. U daljini se vio dim iz kolibe mog domaćina.

Idući prema kolibi nisam htio da se osvrćem. Njegove oči bile su mi za leđima, a to mi je godilo. Sad je on počeo mene da traži i sačekuje.