Alić, Džemaludin

Dugo sam bio nadnesen nad ovim čudnim pismom. Čas mi se činilo da ga je pisao vrlo hrabar čovjek, svjestan svega, čas da ga je proizvelo ludilo. Posebno sam se zadržao na znacima koji mi na žalost nisu ništa kazali. Slika Demijurga vrlo je mutna i nejasna. Ohrabrilo me to što je Kemal znao za Halila i druge, i što je i sam dokučio suštinu problema, možda jakom intuicijom. Tri njegova kruga možda za njega nešto znače, ali za nas izvan njegovih unutarnjih relacija malo ili ništa ne govore. Ništa drugo nije mi preostalo već da se prepustim toku vremena. Demijurg, ako zaista postoji, mora doći po mene, mora i na meni okušati svoju snagu, nadnaravnu moć. Kemal je više nije imao, njegove moći nisu bile od one vrste koje su neobjašnjive i potpuno u vlasti onog ko ih ima. On je svojim patništvom i osamljeništvom došao do određenih spoznaja, izazvao je tamne sile protiv sebe, uzbudio ih, ali nije znao kako da ih izbjegne, da im se ukloni dok ne zaborave na njega i njegov prkos. Možda je htio da ga povuče njegova mora, spoznaja do koje je stigao, da se izgubi u tome i ukaže drugima, s ove strane razuma, na Nepoznato a opasno blizu.

U nekom je podzemlju, ponavljao sam Kemalovu misao. Odlučio sam da pronađem Noru i odem u pozorište. Možda se u njegovoj utrobi krije tajna, leglo Demijurga. Ili je sve to samo projekcija neke pradavne igre koju nam je donio Ajnštajnov zakrivljeni prostor. Kad god prolazim pored nekog pozorišta čujem zveket lanaca, glasove ljudi, jecaje iz podzemlja. Ranije sam mislio da su to glasovi mrtvih majstora scene a sada sam sve uvjereniji da su to glasovi zatočenih sjeni u podzemlju V. Na onim magičnim stepenicama pozorišta V. bio sam možda najbliže njegovom gnijezdu, njegovoj prijestonici. Tu su skoncentrisane njegove sile.

Noć je bila usijanozagušljiva. Stajao sam na prozoru i gledao put svjetala usnulog mjesta. Čekao sam Džamilu, Kemalovu ženu koja se bojala njegovog povratka. Ušla je tiho, bez šuma. Stajala je iza mojih leđa i čekala da se okrenem. Osjetio sam da se posebno pripremila za ovu noćnu igru. Dugo nije bila s muškarcem, dugo je sama noćima igrala samo s mrtvacem. Intenzitet što je izbijao iz njenog tijela polako je prodirao u mene. Moja moć uz nju polako se vraćala. Pozvao sam je bez riječi da priđe bliže. Prišla je. Svuci spavaćicu, kazao sam njenom unutarnjem bilu. Njena spavaćica brzo je pala na pod. Priđi, rekao sam njenim očima. Prišla je. Osjetio sam na košulji vrhove njenih bujnih dojki. Drhtala je uz mene. Kosu je raspustila i ona je pala preko njenih leđa. Bila je stasita, punih bokova. Njen brijeg bio je ispupčen, prostran. Dotakao sam ga rukom. Zadrhtala je, gotovo kriknuvši. Legla je na ćilim. Svukao sam se. Raširio sam njene duge noge. Uzmi me, uzmi me do dna, šaputala je. Isijavala je vrelo zapretano sladostrašće.

Ne znam kada je bio kraj toj ljubavnoj igri i kada sam zaspao. Mora da je to bilo neposredno poslije javljanja prvih pijetlova, kada i najokorjeliji vukodlaci odlaze u svoje grobove.

Probudilo me jutarnje sunčevo svjetlo. Ležao sam na ćilimu. Ona je bila već otišla. Još sam ćutio vlagu njenih usana. Bio sam radostan. Disao sam plućima punim ljubavi. Bio sam na pragu rješenja zagonetke: našao sam ovu ženu. Zavičaj me prvi put nakon povratka očarao. Povešću je sa sobom, biće moja i ničija više. Ustao sam radostan, otišao u kupatilo da se istuširam i obrijem.

Kad se obukoh i opipah džep sakoa osjetih da je prazan. Pismo je nestalo. Ona ga je uzela. Bio sam ljut, htio sam vikati, ali se suzdržah. Na kraju krajeva to je pismo njenog muža. Njeno je više nego moje. Na stolu ugledah pepeljaru punu nagorjelih ostataka pisma. To je dobro učinila, zaključih. Ona zaista želi da se on ne vrati, da ga ne tražim. Njoj je potrebna samo ljubav. Žena je duhom i tijelom. Jedna od onih koje su kadre sve da učine za svoju sigurnost i koje se predaju bez ostatka. Ali, i sve uzimaju.

Obučen i izbrijan pošao sam u potragu za Norom. Ona mi je dužna neka objašnjenja. Mora još mnogo toga da mi saopšti. Naći ću je, ma gdje bila. Pozdravio sam starog Ahmeda i izišao radostan što ponovo idem među ljude, koji i nisu toliko zli kako se to meni u početku činilo. Sunce je blago milovalo livadu na kojoj su se djeca igrala trule kobile.

Idući prema kafani pod bagremom, gdje sam htio da iznenadim Noru, pomislih da svo zlo i nije sakupljeno u V. i da je sve što se u njemu događa samo niz nesporazuma koji su doveli do beznađa koje se uselilo u ljudske svijesti. Kemal je, mogućno, sve izmistificirao, inscenirao, a otišao je u bijeli svijet kao i mnogi ljudi V. koji nisu mogli da izdrže usporeni ritam života i koje je nešto naprosto mamilo da odu, okušaju slasti svijeta, otisnu se u životnu avanturu. Ako i ima nekog zla, nekih demonskih sila, one nisu tako jake da ih se ne bi moglo slomiti, ako bi to htjeli ovi ljudi i ako bi bili toliko prisebni i jedinstveni, i ako bi opšti interes pretpostavili vlastitom. Razumije se, bio sam radostan što sam uopšte došao do konkretnih i pouzdanih podataka o Demijurgu, ali sam, čini se, precijenio njegovu moć. U biti, sada mi je više ličio na zlobnika, nemoćnika, otpadnika, koji na sve moguće načine pokušava da pridobije što više ljudi za svoju mafijašku, kukavičku rabotu. Taj vampir, to uskrslo čudo povijesti pustilo je svoje pipke malo dublje, uhvatilo neke ljude, uplašilo ih, sapelo, ali ne toliko snažno da ga se ne bi moglo osujetiti, ako ne uništiti. Moj optimizam iznenada je porastao, vjera u skoru pobjedu, i ja sam prvi put vedra čela išao prema kafani pod bagremom da bih iznenadio Noru i čuo od nje još nešto prije nego konačno krenem ka Demijurgu. Je li to čovjek, još uvijek nisam znao. Je li virus, bolest, projekcija neke pradavne zle zamisli? Je li on pucao iz zasjede na Halila kod Vranduka ili turski vojnik, je li ga on prokazao, objesio? Je li on uplašio Kemala da pobjegne, je li on na kocki uništio Selima, je li on ubio Džamilinog oca Širhana a ne okrivljeni i osuđeni Selim? Je li on uništio Eliasov razum, odveo Malikovu majku ka samoubojstvu? I hoće li on biti taj koji će izdavati komuniste kada banu oni kukasti iz Evrope, što marširaju Berlinom?

Da, to je to. Potrebno je biti istinit, konkretan. Treba uništavati vjekovnu metafiziku, njenu zlu snagu, kako? Demijurg je njena emanacija, inkarnacija. U mnogim ljudima on se i dalje rađa. Moja mi moć govori da sam na dobrom tragu. Kaže mi: to nije jedna spodoba, to je lanac ljudi, neznano nečim povezanih, jedinstvenih u mrzovolji i navisti na čestite i hrabre. Ljudi su sada bez oslonca, bez kičme koje im može dati samo povijest, prošla ili buduća, a tu su kičmu uvijek lomili izdajnici i kukavice svojim huliteljskim i mračnim metodama. Oni su se u tome izvjestili i čovjek je beznadan ako je s takvim silama u sukobu, a uspraviti se može jedino otporom zlu, samoosvješćenjem, hrabrošću i požrtvovanjem za ljudske ideale. Potrebno je žrtvu onih koji su pali za slobodu visoko uzdizati da bi se vukodlaci uplašili, da bi zli dusi nestali bestraga. Kako navesti ove ljude da se usprave? Kemal je pokušao. Morao je pobjeći, nestati.

Bilo je ugodno sjediti u bašti kafane pod bagremom i piti kafu. Bio sam sam za stolom. Uostalom, nisam ni očekivao da neko priđe i sjedne. Ljudi su tiho, nenametljivo zazirali od mene. I priče su krenule o luckastom doktoru koji nešto smjera, istražuje, zakera. Računao sam na takve smicalice. To je dio folklora. Bilo šta da sam činio bilo bi loše, sumnjivo, nepoželjno. Konobar je bio nešto ljubazniji iako sam mu pod čelom čuo ubilačku misao. Sa mnom ni riječi nije progovorio. Ali, osjetio sam, bio je spreman da me na Begov ili Demijurgov mig na mjestu ubije. Kad sam ga pozvao da platim reče mi mrzovoljno da me u sali čeka neka žena. Ustao sam i ušao u salu. Tamo je sjedjela Nora. Bila je jednako lijepa, ali zabrinuta.

Loše vijesti, doktore - reče gledajući me netremice u oči.

Djelovala je prijateljski i iskreno.

- Uskoro će vam u V. otkazati gostoprimstvo.
- Ko radi na tome?
- Arijel mi reče. Navodno mu Beg saopštio. Rekao je da su se najugledniji varošani s time saglasili. I da ne trpe bjelosvjetske mutivode da vršljaju po njihovom mirnom ataru.
- Shvatam ih. Nekako ću to preživjeti. Šta vi o tome mislite, rođako?
- Želim vam sve najbolje. Ali, čini mi se da vi naprosto ne shvatate da je nemogućno upasti u jedno mjesto, tako reći iz vedra neba, i istraživati neku pravdu, tražiti nestale, uskrsavati davno umrle.
- Niste li stekli dojam da ja imam pravo?
- Pravo i pravda je u rukama ljudi ovog mjesta. Oni su naoko obični ljudi, ali su vrlo jaki. Jači nego pretpostavljate.
- Pozdravite ih i kažite im putem Arijela i Bega i da me iz rodnog V. nikakva sila ne može istjerati. Dok ne ispunim svoj zavjet, dok ne umirim one koji u miru ne mogu da počivaju i dok ne nađem one koji su zagonetno nestali.
- Bojim se da to nije vaš posao, doktore. I meni ste nanijeli dosta neprijatnosti. I ja bih mogla doći na njihov udar. Oni vas se puno plaše. Ne znam zbog čega. Uznemireni su. Osjetila sam to čim ste stigli one večeri. Nastala je neka čudna užurbanost u pozorištu. Glavna proba "Magbeta" je otkazana. Nije mi bilo jasno. I kakve to veze ima s vašim dolaskom?
- Povijest je uz mene.
- To je, doktore, najmanje važno. Unutra, u čaršiji, sve je protiv vas. Ljudi čarsije brzo i nijemo se dogovore. Njima su najvažniji njihovi interesi. Ne mare za povijest, vječno, istinu, budućnost, za mlade. Vide samo sebe i nikog drugog.
- To je istina. Otkuda to potiče? Gdje se okupljaju te demijurske sile? Otkuda je došao taj njihov Demijurg?
- Dovoljno sam kazala. Nije važno koje on i otkuda je stigao. On ili oni su tu. To je sve što mogu da kažem.
- Hvala. Sad mi je jasno. To je neka praistorijska sila. Čudno je da se baš u V. zaustavila.
- Što prije idite. Oni su okrutni. Koga zgrabe postaje drugi čovjek ili nestane. Najčešće završava u ludilu.
- Znam. Kao Kemal. Gdje je on sada?
- Ne, ne spominjite mi Kemala. Majka se zbog njeg ubila. Negdje je u ludnici.
- Kako da tako pametan čovjek najednom poludi i nestane?
- Ljudi nestaju i lude. To je u V. normalno. Ranije su se masovnije ubijali. Posebno djevojke. Sada nestaju. Odlaze, a ne zna se kud. I kad negdje dođu ne znaju otkuda su došle. Čitala sam u jednim novinama priču o djevojci koja ne zna ko je i otkuda je. Bila je to Eliasova kćerka. Prepoznala sam je po slici. Nisam mu kazala. Niko mu to nikad nije rekao.
- Zar i to. Zašto rade na zaboravu?
- Zaborav - to je ludilo, doktore. Čisto ludilo. Nemojte me više tražiti. Zaboravite da postojim, da smo rođaci i da smo se ikad sreli.
- Hvala, rođako. Puno ste mi saopštili a da i ne slutite koliko ste mi pomogli.

Ustala je od stola i brzo se udaljila. Sjedio sam još neko vrijeme i pušio cigaru. Nisam to činio godinama, ali ovaj put sam morao. Znao sam da me čekaju teški trenuci i da će moćne sile biti usmjerene prema meni. Nevidljive, ali snažne, prijeteće, diluvijalne, skoro neuništive. Pokušaće da me rastroje, unište. Da pokolebaju moj unutarnji sustav. Razlože moje unutarnje snage i usmjere ih u krivom pravcu. Trpjeću udare sa svih strana, biću izložen šutnji i podsmijehu. Nailaziću na nijemi prezir čarsije. Za mnom će se djeca bacati kamenicama. Biću prokazan. Obilježen. Nosiću Davidovu zvijezdu na rukavu. Ali, šta je tu je. Ako izdržim, ako se ma ko uspije oduprijeti tim demonskim silama one će se razbježati, potražiti novo utočište. Strašnije od kuge i kolere, strašnije od velikih boginja, jer razaraju duh, remete svijest, bacaju u zaborav koji djeluje kao droga. Čovjek postaje apatičan, ravnodušan, ništavan, pogodan za manipulacije. Čovjek ulazi, a da i ne zna, u carstvo neznanja i mraka. Ulazi u tajne kanale smrti koju mu je pripremila zla vješta ruka. Napaja se ništavilom, zaboravlja ko je i šta je, gubi stvaralačku energiju. Postaje poslušan i neduhovit.

Izašao sam iz kafane pod bagremom i krenuo niz ulicu. Dan je bio sunčan, prijatan. Djeca pred kućama uz vrisku su se igrala. Brda su dobila patinastoplavu boju. Vazduh je bio čist i neobično providan. Predio se pretvarao u sliku čistote i nevinosti. Neka davna snaga izbijala je iz šuma. Pored rijeke čuo se krik čaplje. Dva čovjeka lovila su ribu. Voda je šumeći nosila opalo lišće i komade drveća. Bila je mutna. Pokupila je vjekovni prah i kao tajnu snagu upila ga u sebe. Iz tog mulja uvijek je nicala nova ljudska snaga. Novo žito i novo drveće. Pošao sam uz rijeku da se nagledam njene snage i čestitosti. Ona me je bodrila u mojoj borbi. Čuo sam njene vječne riječi, njen vječni glas. Govorila je da ovdje čovjek nikad nije potpuno pao i da je uvijek nalazio snage da se osovi na svoje noge. Ni leševi koji u njoj trunu neće zauvijek ostati leševi. Rodiće se negdje drugdje, drugačiji i snažniji. Naći će svoj zemaljski mir. Govorila je da treba samo ići i ići. Ne vraćati se. Ne čekati. Ići naprijed.

Čim sam se vratio u Grobljansku da se odmorim Malik mi reče da je Selim poručio da nađem neko drugo konačiste, jer ne smije više da me ugošćuje. Nisam bio iznenađen. Konačno je pomelo ono što je trebalo da počne. Vrijeme je bilo da odmotamo klupko.

- Mogu li se s njim oprostiti? - upitah dječaka.
- Nije dobro. Jako je bolestan i nesretan. Dolje vas čeka Džamila. Zabrinuta je.
- Dobro, Maliče. Kaži joj da ću doći čim spakujem stvari.

Dječaku je bilo žao što odlazim. Vidjelo se to u njegovim očima.

Spremio sam stvari u kofer. Razgledao sobu još jednom. Pogledao kroz prozor na ulicu. Ljudi su bili užurbani. Urar je zatvarao spuštajući drvene kapke. Konačno sam krenuo.

Džamila je bila uplakana. Lice joj je dobilo neku čudnu sivu boju. Gledala me svojim svijetlim očima. Dobile su iznenada metalni sjaj. Kao da ju je nešto ohladilo.

- Idem - rekoh da prekinem šutnju. - Vrijeme je da krenem.
- Bolje da odeš - oslovi me žena prvi put kao da smo stari znanci, bez lažnog strahopoštovanja. - Ovo je ukleto mjesto. U njemu ništa nije ondje gdje bi trebalo da bude. Zaboravi V., ako možeš ili ako imaš snage. Niko ovdje nije posteđen. Ni djeca. Svak se gubi u nečemu ili u samom sebi. Svak radi ono što ne želi. Mnogi toga nisu ni svjesni. Evo, ja njegujem oceubicu. Svi mi se čude, u sebi, ali niko to ne izgovara. Moram. Drugog izbora nisam imala. Izgubila sam se, ali ne potpuno. U meni postoji iskra otpora. Nije do kraja uništena.
- Tako je i Kemal stradao. I Halil. I ostali.
- Kemala ne treba pominjati. On će se vratiti, pojaviti, kad njima bude trebalo. Kad više ne bude upotrebljiv. Ne vjerujem da je njegovo sjećanje uništeno. Da je sve zaboravio.
- Lijepo si to kazala. Bolje da se svih sjećamo i da se svi vrate. I mrtvi i živi. Bez mrtvih ni mi nismo živi. Samo su nam oni pouzdan znak da živimo, udišemo vazduh, posjedujemo um i volju, sjećanje, nadu u budućnost. Bez mrtvih nema života. Oni su to što je bio život i po čemu život sebe dokazuje.

Pogledala me je u strahu. Prvi put vidjeh da je i ona načeta, da se bori protiv svoga sjećanja na smrt očevu i Kemalov nestanak. Neka čudna sjena pala joj je na lice. Gledala je sada potpuno prazna pogleda. Iz njeg kao da je nestao svijet.

- Doviđenja - rekoh. - Neću vas ovdje uznemiravati, osim ako me sami ne pozovete. I pazite Malika. On hoće svoje sjećanje i svoj život.

Žena se više nije vidjela. Nestao sam za nju. Tako je brzo izbrisala moj lik. Mislio sam da je jača, da im se vještije opire. Oni su znali šta rade. Mene nestaje u V. U očima svih njegovih ljudi postajem praznina.

Idući Grobljanskom nisam znao šta ću sa koferom. Neko će se ponuditi da me ugosti, ali niko mi ne priđe. Prvi put ljudi V. naprosto me nisu vidjeli. Na mene je bačena anatema, izopčen sam iz života, konačno. Izišao sam iz V, uputio se prema dimu jedne kućice od lima i dasaka. Stadoh pred nju. Unutra je krčkao lonac na vatri. Prijatan se širio miris. Iza mojih leđa pojavi se zguren čovjek, sijede brade, sav u ritama. Gledao me onako pogrbijen, odozdo, dugim ispitivačkim pogledom.

- Treba mi prenoćiste na duže vrijeme - rekoh tek da nešto izustim.
- Uđi, stranče - reče čovjek. - Dobro došao u moj skromni dom. Ti si prvi moj gost, prvo živo biće koje je poželjelo da ovdje boravi. Nema nekog komfora, ali je topio, ugodno. Nemam ni struje, ni banju, ali tu je rijeka i čovjek se u njoj može uvijek oprati, ako želi. Tu je i bure i može se na vatri voda zagrijati. U buretu tople vode najljepše je kupanje. Mislio sam da je život u divljini nemoguć, a sada vidim da je veoma lijep. Prijatan. Čovjek je ovdje siguran. Niko ga ne uznemirava, sve je na dohvat ruke, sve toplo i podatno. I zimi je toplo. Samo je malo teže razbijati led i donositi vodu.
- Ja sam doktor Ishak Ledina. Navratio sam u zavičaj da riješim jednu zagonetku. Nešto kao labirint i Minotaur u njemu.
- Manite se, doktore, ćorava posla - reče čovjek. - I ja sam rješavao tu zagonetku. I, evo, vidite kako sam je riješio.
- Vi ste Kemal? Nestali student Kemal?
- Ne. Takvog ne poznajem. Ja sam samo čovjek. Nemam ni imena ni prezimena.
- Kemal! Ime vam je Kemal! - viknuo sam.
- Ma pustite to, čovječe. Zar je važno kako mi je ime. Imamo mi pametnijeg posla. Da pojedemo ovaj gulaš što se kuha. Da se odmorimo i ispričamo kao ljudi. Vrijeme suviše brzo teče i zbog toga treba koristiti dragocjene trenutke. Upijati život u sebe, usisavati ga kao koštanu srz. I ne traćiti ga na gluposti. To što vas opsjeda, doktore, to su puste tlapnje, more. Toga nema, kao što nema ničega što nismo mi. Samo mi oživljavamo i stvaramo zle sile, more, ako to hoćemo, i samo u nama one postoje. Izvan nas, nikako.

Ništa ga više nisam pitao. Bilo je dovoljno gledati njegovo izborano lice, duboke tamne oči iz kojih je sijao neki čudan sjaj. Pa, ipak, ovaj je čovjek našao smisao života, mislio sam, gledajući kako vješto skida lonac s vatre. Sjeli smo na kozje kože da jedemo. On je jedući povremeno dizao pogled prema meni. Činio je to neosjetno, kao da hoće da mi izrazi sućut. Ruka mu je malo podhrtavala. Jelo se prelijevalo iz drvene kašike koju je prinosio ustima. Srkao je glasno, mljackao glavicu luka. Ničim se nije dao omesti u svome miru.

- Neko je jutros ucmekao mog tetrijeba - reče čovjek pokazujući na lonac. - Ali nije uspio da ga nađe. Tako smo dobili ručak.

Ćutao sam osjećajući tihu svježinu ovog mjesta. Legao sam poslije ručka pred kolibom gledajući pokrete oblaka na moćnome nebu. Bio sam duboko na zemlji, sasvim blizu predaka koji su pod njom snivali. Osjećao sam da u mene prodire nešto odozdo i da čujem pjesmu trava. Koliko je vremena prošlo od dana kada sam posljednji put ležao na travi našeg vrta pred kućom koje više nema? Zašto sam tako daleko otišao od sebe i svoga bića, gdje je moj izgubljeni dom? Gdje su moje oči, moje pjesme, moj veseli djetinji dan? Zašto je trebalo mnogo da izgubim da bih se vratio i tragao za tim? Možda ću ovdje naći samog sebe, upoznati sile koje stoje svemu tome nasuprot.

Kad sam se probudio bila je noć. Visoko na nebu zvijezde su širile zrake. Igrale su neko neshvatljivo vječno kolo. Govorile su svojim svemirskim jezikom. Odozgo je dopirala hladna svjetlost, više kao poruka nego kao obasjanje.

Pred kolibom je pucketala vatra. Neznanac je oko nje nešto poslovao. Lice mu je bilo poput zvjezdane karte išarano putevima ljudskog sveznanja. Bio se zanio igrom plamena, džarajući žar tankim drvetom. Sjedio je na kamenu, koljena usađenih prema grudima, kao da se sav unio u plameni sjaj. Usne su mu igrale kao da izgovaraju bajalicu, pradavnu ljudsku igru koja obuzima one koji vjeruju da život nije samo vegetiranje, već traganje za smislom, za onim što čovjeka ispunjava mirom i zadovoljstvom. Zle sile treba što dalje odagnati, osjećao sam, gledajući kako čovjek miče usnama kao da moli boga vatre da bude milostiv i da mu podari još snage da istraje na ovom svijetu.

Nisam se micao, nisam imao potrebu da govorim, da mislim na Demijurga, osjećajući da u blizini ovog čovjeka nema opasnosti, da je uz njeg život tih, vječan, da su ovdje biće i materija pomireni, jedno o drugo oslonjeni. Gubio sam se u zanosu, u lakoći, padao u novi vječni san, nisam želio bilo kud da krenem. Demijurg ovdje nije postojao, od njeg ništa nije ostalo, samo sjećanje na ružnu sliku u snovima, na igru sa mrtvacem.

Utonuo sam u san koji me odnio u prostranstva vječnosti. Kad sam se probudio jutarnje sunce uveliko je sjalo. Moj domaćin nekud je otišao da pribavi hranu za novi dan. Ustao sam i sišao do rijeke da se umijem. U bistroj vodi ugledah jato mladih riba koje se uplaši moje sjenke i pobježe. Ugledah i svoje lice koje mi se učini blisko, kao iz onih vremena kada sam provodio beskrajne dane u igri na pijesku. Oprao sam lice, vrat, ruke, noge. Ni to mi nije bilo dovoljno. Skinuo sam se i zagazio u hladnu vodu rijeke koja me pozdravljala jednoličnim šumom. Zaplivao sam. Osjećao sam iznenadnu snagu koja ulazi u moje tijelo. Bio sam na pragu svojih moći, vraćao sam se samom sebi. Bilo je prijatno plivati poznatom rijekom koja još nije bila ugrožena. Jedino je njen djevičanski veo ostao skriven nepoznatim ljudima koji su osvajali dio po dio doline, praveći od nje pusto polje. Dim gradske nečistoće već se vio na brdu iznad V. Silazio je taj dim u domove ljudi i gušio ih u snu.

Nakon kupanja, čio i odmoran, pun samopouzdanja i snage, antejski vezan uz rodnu grudu, krenuo sam u čaršiju da popijem kafu u kafani pod bagremom i da smjelije i odlučnije pogledam nedaćama u oči. Nisam se plašio Demijurga. Osjećao sam da se s njim mogu suočiti, da nemam šta da izgubim, da sam našao nešto od izgubljenog Halila Ledine, a to što sam našao sada je u meni, u mome glasu njegov je glas, u mojem koraku njegov je korak i više nikakva sila ne može baciti u zaborav njegovu žrtvu.