Alić, Džemaludin

Spavao sam nemirnim, istrzanim snom. Mora mi je pala na dušu, snovi mi bijahu mučni i beznadežni. Nekoliko puta skakao sam iz postelje, išao prozoru, otvarao ga da uzmem vazduha, ali kao da vazduha nije bilo. Gušio sam se, nisam znao gdje sam, u kakav sam to kovitlac pao, u grotlo iz kog, čini se, nema spasa. Zvao sam Halila, pa oca Haruna, pa Malika, ali niko mi se ne javi. Želio sam da što prije protekne ova duga noć, ali ona nije prolazila. Odjednom sve mi se razdanilo. Ustao sam, još nije pukla zora, obukao se, na brzinu obrijao. Znao sam da sam potpuno izgubio sama sebe i da ću od ovog dolazećeg dana biti posve drugi čovjek. Znao sam da ću kad tad pasti na tvrdo tlo ovog mjesta, da ću konačno postati dio njegov, kao što sam i bio i da će moje traganje za istinom biti dugo i mučno, tamno i strahotno, i da se samo čudom mogu otrgnuti, spasiti ovog teškog, iznenadnog zagrljaja. Upregao sam bio snage da se saberem, da dokučim izvor mog iznenadnog pada u beznađe i nesnalaženje, ali izvoru nisam mogao prići, bio je mnogo dublje u meni nego što sam mislio.

Sjeo sam na postelju, zario glavu u ruke i čekao. Kuća je bila obavijena tišinom, ništa se nije čulo osim muklih udara srca. Sjedio sam na rubu vlastite provalije potpuno svjestan činjenice da se sa mnom dogodilo nešto što nisam predvidio, da sam uhvaćen u zavičajne mreže i da se polako privikavam na ovdašnju životnu svakodnevnicu koja će me uvući u sebe, u svoje najdublje pore iz kojih se teško izvući. U stvari, to sam i želio da se dogodi, ali nisam očekivao da će to biti tako brzo i da ću odjednom ugledati sve, nemoćan da mu se suprotstavljam, da ga obuhvatam i tumačim, da budem izvan i iznad, utopljen kao jedinka u zagonetno životno grotlo.

On će se obradovati kad vidi da sam tako brzo postao njegov podanik, pomislih, ali trudiću se da to što kasnije otkrije. Njegova moć vrlo brzo se pokazala mnogo efikasnijom nego sam mislio. Čim zora zarudi, čim sine prvi sunčev zrak on mirne duše može reći da je svršeno sa doktorom Ishakom Ledinom koji više nije ni sjenka sjenke čuvenog učenjaka, laureata mnogih univerziteta. Držaću se, obećah sebi, dostojanstveno, neću dopustiti da opaze da sam se izgubio, da sam nemoćan i uplašen, da me je moje genetsko ščepalo do te mjere da više nisam kadar da ga se oslobodim. Ovdje je presahla moja moć. Preostala mi je samo inteligencija, moć rasuđivanja i urođeni instinkt za samoodržanje. Ali, nad tim sad dominira neizvjesnost, tama postojanja, strah i moguće ludilo.

Zora je pukla kao stakalce djetinjstva. Učinilo mi se da je sve odjednom toplo, da mi srce djetinje dršće, osjetio sam nježnu majčinu ruku na kosi, ona me milovala, bivalo je lijepo, to me uspavalo i usnio sam svijetao, radostan san.

Bio sam dijete, u školu još nisam pošao, nosio sam mlijeko ostarjeloj udovici Ajši koja je živjela u kućici pored Bosne, uz mlin, a bila je pokrivena posrebrenom šindrom. Snijeg cjelac. Idem preko polja a iza mene ostaje krivudav trag. Igram se. Prvi put vidim da moje stope nešto znače u V. Svi spavaju a ja nosim toplo mlijeko, ptice pjevaju, iza mene jasan trag. Ulazim u ženinu kuću, ona je skuhala bijelu kafu, čeka da donesem mlijeko za njenu crnu, obradovala se što sam poranio, posadila me pored sebe i ponudila šoljom kafe i hljeba s kajmakom. Kocku šećera stavi mi u džep kaputa, jer je u V. bio običaj da se djeci koja nešto dobro učine dade kocka šećera, ako nema sitnog novca. Ona je zatim pila svoju crnu kafu a kad ju je popila prevrnula je fildžan da vidi šta u njemu piše. Bićeš velik čovjek, rekla je, put će ti biti prav i svijetao sve dok se ne vratiš iz bijela svijeta u V., ali ni tu dušmani ti ništa nauditi neće. Ali, znaj, oni te već od malih nogu ne vole. Čuva te neka sila, ne znam koja, čuva te neki predak koji bdi nad tobom, jer hoće da odeš iz V. i svršiš nauke da bi mu mogao pomoći. On je nepravedno ubijen u cvijetu mladosti, šehit je, junak za dobro naroda, mezar mu se ne zna, ali tu je, uz tebe, nad tobom bdije svaku noć, ne da dušmaninu da ti priđe i da ti zlo nanese. Čuvaj se žena u bijelom svijetu, čovjeka kojemu ne raste brada, iz Foče je rodom, on će pokušati da te smakne, ali ostaćeš živ, neće mu uspjeti, neće dati oni koji te vole i cijene. Pazi da te ne prevare, namame u kakav kazamat, puste na tebe bijesne pse ili ludake. Pazi šta govoriš i s kim se sastaješ, dolaze zla vremena, prema ovoj zemlji idu horde ubica koje će proklinjati mnoga i mnoga pokoljenja. Ne daj se zavesti, ne druži se s onima koji će nositi kukast krst, kao ni s onima koji će se tajno sastajati kao slobodni zidari, poludjela braća, izdajnici svoga naroda.

Vratio sam se po svome tragu kući, bio radostan što sam bio predmet Ajšine pažnje, legao u još toplu postelju i slatko zaspao i ne znajući da su mi se njene riječi zauvijek urezale u pamćenje.

Prenuo sam se iz kratkog sna. Osjetio sam nečije prisustvo u sobi. Polako sam otvarao oči sluteći da je moralo da bude onako kako sam pretpostavljao. Nada mnom je stajala Džamila. Gledao sam i njen ponositi stas, kukove, grudi, vrat, oči, kosu. Bila je digla ruku da me pomiluje a onda je tako zastala kad sam otvorio oči. Ta ruka bila je djelo nekog veoma talentovanog vajara. Sve na njoj bilo je gotovo savršeno. Prsti dugački, lakat sa jedva vidijivom rupicom, sve do ramena bijaše u nekom čudnom skladu. Uhvatio sam tu pruženu ruku i povukao je prema sebi. Ona se trže i povuče.

- Doručak vas čeka, doktore - reče i iziđe iz sobe.

Ustao sam, otišao da se obrijem i brzo se obukao. Sišao sam u prizemlje. Ona je već postavila stol na kojemu se pušila bijela kafa onog istog mirisa kao u mom snu. Gledala me prodorno svojim svijetlim očima. U njima je bljeskalo nešto između ljubavi i mržnje.

- Na časak sam pomislila da gore spava Kemal - reče žena gotovo tužno.
- Zašto šejh s nama ne jede?
- On jede samo s Malikom. Druge ljude ne trpi u blizini. Sinoć mu nije bilo dobro. Jutros nije ustao iz postelje. Bojim se da neće dočekati da se Kemal vrati.

Ova žena bila je jaka, vidjelo se, mnogo toga u ovoj kući bilo je samo u njenim rukama.

- Želio bih da posjetim neke ljude u V. - rekoh da otpočnem bilo kakav razgovor. - Ne znam od koga da počnem.
- Već ste pozvani, doktore, kod Ahmeda Mušana. On živi u onoj usamljenoj kući pored Bosne, na kraju grada. Vidi se odavde s prozora. On je svet čovjek i usamljenik. Poznavao je vašeg oca a čini mi se da ima nešto važno da vam saopšti. Mudar je to i dobronamjeran čovjek. Malo je danas takvih. Kao mladić i svijeta je vidio. Možda vam on kaže kuda dalje da idete i treba li uopšte da išta ovdje radite. O njegovu glavu dosta se toga razbilo. Iskustvo mu je golemo, u mnogim poslovima. Bio je prvo pisar, zatim činovnik, pa sudija. Kasnije je i tamnice dopao, jer je primao neki novac. Učen je iznad svega. Mnogo i dan danas čita. Iznad svega voli knjigu. Vjerujem da je i vaše već pročitao.

Žena je govorila s nekim ciljem, shvatio sam. Ona je bila usredsređena na ono što je u svojoj glavi bila zamislila. Možda želi da kontroliše svaki moj korak u V. Ni ovdje nisam siguran, pomislih, moraću naći neko bolje utočište. Ali, za to je dosta rano.

- Prije toga posjetiću Noru - rekoh a žena se malo trgnu.

Nije je voljela.

Prešutjela je moj odgovor.

Digao sam se od stola, pružio ruku lijepoj hladnoj ženi, poklonio se i izišao u topli dan. Boje su blistale, sve je nekako čisto i umiveno. Kao da je svijet odjenuo najljepše ruho. Bio sam radostan što sam ponovo u zavičaju. Bez zavičaja nema čovjeka. Ni jedno nebo kao zavičajno nije izdašno ljepotom i tako blisko i drago. Ni jedan obris kao zavičajni nije tako poznat, značajan i bogat. Postojala je opasnost da se izgubim u razgledanju mjesta, da nestanem u vrevi, da postanem trgovac stokom, hamal, preprodavač ili pjevač. Malik je nekud protrčao noseć u džepu Džamilinu ili Selimovu poruku. Arijel sjedi u jednoj od kafana i motri kuda se krećem. Beg je na svome vidikovcu i smišlja plan današnje bitke za novac. Nora me očekuje u kafani pod bagremom. Demijurg se zadovoljno smješka. Konačno me ima. Ne znam kud idem. Ne znam šta hoću. Možda nađem Kemala koji sve zna o Demijurgu. Sve se zapliće u nerazmrsivo klupko. Svaki korak, beznačajni potez, uzdah, gesta na nevidljivoj vagi ima svoju mjeru i značenje.

Ulicom je išao čovjek koji je govorio glasno. Čulo se sve što je mislio. To što je mislio i što bi trebalo da bude njegovo lično iskustvo izgovarao je tako da svi čuju. Bio je tupast, nizak, zdepast. Zastajkivao je svakih desetak metara, zamišljeno buljio u zemlju, a zatim dizao glavu prema svijetu i izgovarao svoje duboke misli.

- Jeste - govorio je veoma glasno - on je zaista značajan čovjek. Nije to opsjena, izmišljotina, laž kakvih ima dosta u svijetu i kod nas. Velik je to učenjak, čitao sam njegove jedinstvene radove. Za njegovo ime zna cio civilizovani svijet. Ali, reći ću vam, vrli sugrađani, nešto što upotpunjuje sliku o njemu. To je vrlo čudan, neuravnotežen i opasan čovjek. Opsjenar. Treba ga se čuvati. On zavodi na krivi put. Sve će učiniti da dokaže svoju vizionarsku i opsjenarsku moć. To je mag, Mefisto, nečastivi, ne doktor Faustus kog je Mefisto zaveo, obmanuo. Takvi kao on nikad nemaju mira. Na sve su spremni. Sve žele da unize, unište, samo da bi dokazali da kod nas nešto ne valja. A kod nas je sve čisto, sve napreduje. I zna se šta je šta, a ko je ko. A ovi, kao naša uvažena ličnost, sumnjaju u sve, svugdje vide trulež, opasnost, skrivanje časnih djela. I izmišljaju da bi podrivali temelje ove naše sloge. Izmislili su nekog šehita, nekog mladića Halila kog su navodno izdali ljudi iz V. a Austrijanci ga nevinog objesili. I sad im se taj Halil priviđa, zove ih, a vodi ih u toj raboti naš učenjak iz bijela svijeta koji ne zna ni gdje mu je rodna kuća. I nove žrtve oni izmišljaju. Tako je nestanak studenta Kemala za njih sudbinski znak protiv tajnih sila koje su se navodno urotile i povezale s crnim đavolom samo da bi vladale iz svoje masonske lože. A u toj loži sjedi neki demon, koji ima sve u svojim rukama. Ha, ha, ha, ha... Šta tom učenjaku neće pasti na pamet. Čovjek da pukne od smijeha. Metafizika. Čista metafizika, bapske priče. A ne nauka. Parapsihologija. Zazivanje mrtvih. Predviđanje događaja. Druže se s baba-vračarama i gledaju u karte. Tarot. Evropska moda. Fantaziraju, sanjaju, zazivaju nečastivog, pišu pjesme. Među njima nema ničeg svijetlog, zdravog, kao arijevski čovjek, jakog, stamenog kao čelik. Oni su meki, snovni, sanjari, oni misle da je sav svijet lud i da će poći za njima, za tim njihovim učenjakom. Bože, bože moj! - vikao je kratki, zdepasti čovjek, debelih usana, grlat kao telal, podozriv prema svakome ko bi mu se približio.

Kad me ugleda, a bio sam mu prišao iza leđa da ga bolje osmotrim, sav se prenerazi u licu koje razvuče u širok osmijeh, te ugledah njegove trule pušačke zube. Poklonio mi se i odjurio niz ulicu. Išao je kao da ga goni zla savjest. Povremeno bi se rukama hvatao za glavu, kao da je time htio naglasiti svoju preveliku brigu za opšte stanje u mjestu.

Šta sve trpi V, rekoh u sebi. Odmah sam shvatio da je riječ o velikom prepredenjaku, lukavcu koji vrlo vješto glumi. On stvara javno mnjenje. Zadužen je da govori ono što govori. Njegova je pozornica ulica i u njoj on je svoj na svome. Ljudi ga već znaju i čekaju šta će reći. Osjetio sam njegovo zlo. Da ništa ne radi slučajno. Govori tako da izgleda da sve zna. I upozorava, naređuje, diktira ponašanje običnih ljudi. Govori Demijurgovim, ne svojim glasom. Mora se čuti i Demijurgova skrivena misao. A ovaj kratki čovjek jaka glasa podesan je medij.

- Ko je ovaj čovjek? - upitah mladića do sebe.
- Ime mu je Ivan Gusar, a zovu ga Telal, jer viče kad govori. On govori svaki dan. Šta on kaže to se i dogodi. Odnekud sve unaprijed zna. Ako kaže da će sutra neko biti zatvoren, zatvore ga. Narod ga se boji. Zato ga svi slušaju.
- Otkud je došao u V?
- Niko ne zna. Kažu da je sin neke djevojke iz Komina koju su gusari prodali u Južnu Ameriku. Otuda je pobjegao. Došao je odmah poslije pada Austrije. Sad se vrti oko sportskih društava.
- A ko je Demijurg?
- Ima takav, kažu u potaji stariji ljudi. Drugi misle da je to priča. Ima ih što pozelene kad se izgovori to ime. Ja u tu prikazu ne vjerujem. Ako postoji, onda je on ovaj Gusar.
- Hvala - rekoh mladiću koji se nekako čudno smijuljio.
- Nema na čemu - reče ovaj. - Gusar je o vama govorio.
- Shvatio si?
- Jesam. Kome se on pokloni treba da se čuva. O njemu je bila riječ. To mi znamo.
- Znači, on me je javno prokazao?
- I te kako. Od danas se s vama ne treba sastajati. Zbogom.

Mladić je žurno krenuo niz ulicu. Ipak mi je puno kazao, više nego sam to očekivao.

Odlučih da nađem Noru. Trebalo bi ponovo da promijenim prebivalište. Selimova ili Kemalova kuća u Grobljanskoj suviše je mračna i zagonetna, kao ona kuća snova, kako je zovu, u kojoj stanuju najbogatiji ljudi V. a u kojoj je najviše smrti, samoubojstava, pljačke i razvoda brakova. Iz te kuće su mi slali prijeteća pisma zahtijevajući da prekinem rad na izučavanju njihovih porodičnih stabala. Svoje naučne nalaze o tim porodicama poslao sam zavičajnom muzeju, nekom Eliasu Štajneru, koji je zbog tih mojih papira pao u veliku nemilost. Neke tajne V. treba zauvijek da ostanu tajne, rekli su mi nepoznati ljudi koji su prevrnuli iz temelja sve u muzeju i odnijeli što se odnijeti dalo.

Nema slučajnosti, mislio sam idući prema kafani pod bagremom. Sve je mistično, ali objašnjivo. Naoko nevažne stvari, detalji, iskrsnu jednoga dana u nečijem životu kao teška optužba ili mora. Svaki neoprezni pokret, svaka izgovorena riječ ulazi u životni zapisnik koji neko vodi, vidljiv ili nevidljiv, svejedno i sutra, kao optužba o nedoličju dobija novo obasjanje, dolazi u vezu s nizom drugih u isto vrijeme ili kasnije izgovorenih riječi, uklapa se u sveukupnu sliku postupaka u vremenu, koji su bili uspješni ili lažni. Ovisi sve o tome ko vodi zapisnik, kako ga sastavlja, u kakav odnos ulaze postupci i riječi, u kakav se mozaik sklapaju. Pojma nisam imao da me i u Ženevi odavde gledaju. Da utičem na lokalna, zavičajna zbivanja. Ali, to su te silnice od kojih se ne može pobjeći, to je taj fatum s kojim se vječno sučeljavamo. S pravom ili ne, slijede te, nagrizaju intimu, uvlače u odnose, a da i ne znaš, idući nekim drugim, svjetskim drumovima po kojima tražis bliske, dobre, mudre i učene ljude. U zavičajnom mikrokozmosu to je tvoj poraz, tvoja uzaludnost, jer sve što si naučio i učinio tamo u svijetu nije se događalo ovdje, u palanci, u kojoj caruju vjekovna nepisana tamna pravila, puna skrivenih igara koje su smislili zli ljudi, naučeni da ih poštuju i da se njima služe. Palanka se raduje samo porazu smrti, prestanku novog, jer služi održanju starog, ovještalog, mračnog, ne želeći da se nešto kreće, događa izvan njenog skromnog, ograničenog uma. I kad se takav izopćeni čovjek vrati u zavičaj, makar i u kovčegu, palančani mu kao antički kor otpjevaju posljednji pean. Njihova je uvijek zadnja. Jer besmisao koji ih vodi nikad ne jenjava, ne posustaje. Bitku protiv njega nije dobio ni doktor Faustus koji je bio upregao u svoja kola i nečastive sile, magiju, zaumnu moć, samo da bi pokazao i dokazao stvarnu snagu ljudskog duha i uma. I ja basam njegovim stazama, vraćam se umjesto da bježim, upadam u zamku umjesto da učim i pronosim svijetom svoju moć i svoje znanje. Gubim se ovdje, trivijalno padam, dopuštam da me ismijavaju lokalni vrači, lokalni mazi, na njihov svojstven, podmukao način. I ništa ne poduzimam da se otrgnem, izvučem iz blata, nego tonem još dublje, u podzemlje samo, u had, gdje je puno mrtvih i ucviljenih. Žive gotovo da ne srećem. Hoću li imati snage da se vratim?

Ušao sam u gusti dim kafane pod bagremom. Nekoliko trenutaka privikavao sam oči dok nisam počeo raspoznavati prilike. U nedjeljna jutra, kao što je ovo, kafana je uvijek puna. Običaj je u V. da se krajem nedjelje sumiraju poslovni uspjesi ili neuspjesi, razmijene novosti. Sjedio sam za stolom. Malo koga sam poznavao. Ni Nore nije bilo. Ipak se uplašila, pomislih smiješeći se zlovoljno. Upozorili su je na nesmotrenost. Rekli su joj da više ne kontaktira sa Ishakom Ledinom. Šteta. Uz moju pomoć mogla je nešto istinski postići. Ovako, palanka će je progutati, zatomiti u onome što je najviše voljela. Kad splasnu mladalačke snage od njenog talenta neće ništa ostati. Postaće bezvoljno izgubljeno biće, bez vlastitog mišljenja, činovnik što se plaši i vlastite sjenke. Iz nje sada bije vedrina i energija. Dokle?

- Je li slobodno? - upita čovjek s tamnim cvikerima. Sjede ne sačekavši moj odgovor.
- Slobodno je - rekoh obradovan da mi je neko smio prići.

Čovjek skide s glave tamnoplavu francusku kapu i spusti je na svoja koljena. Po tome zaključih da je neobično oprezan i uplašen.

- Kafu, molim! - viknu neznanac konobaru. - Hej, kelner! I doktoru jednu!

Uskoro konobar azijatski kosih očiju donese dvije kafe i spusti ih na stol mrko me gledajući. Da ovog neznanca nije bilo nikad me ne bi upitao šta želim da naručim.

- Ne pijem ništa od nepoznatih osoba - rekoh da bih neznanca prisilio da se predstavi.
- Oprostite. Zovem se Elias Štajner, kustos zavičajnog muzeja. U nemilosti sam. Neki su me ljudi optužili da se suviše bavim prošlošću. Zahtijevaju da istražujem samo sadašnjost. Prošlost treba što prije da nestane, da ljudi o njoj ne misle i da je potpuno zaborave, govorili su mi pretresajući papire u muzeju i odnoseći sve što je bilo značajno. Čak i neki ovdašnji ljudi koji se smatraju intelektualcima govore tim jezikom. Sa gnušanjem govore čak i o prvom svjetskom ratu, dalje da ne idem. Žele da se govori samo o njima, živima, i da se slave njihovi uspjesi. A na ovom terenu sve vrvi od prošlosti. Ako se kopa samo dva metra već smo u rimskom periodu. Ljudi ovdje kopajući rake izbacuju lobanje, kosti, narukvice, prstenje, mačeve, štitove stare i po hiljadu godina. Orući zemlju izvaljuju stećke, nadgrobne spomenike, sljemenjake i druge predmete od kamena. Ali, u V. nema prošlosti. Ukinuta je. Ima nešto, doktore Ledina, i za vas. Na jednom mjestu, dok sam sređivao vaše porodično stablo, pojavila se praznina. Riječ je o godini 1878. Neko je od vaših te godine upokojen; Ne znam o čemu je riječ, ali svi dokumenti o toj osobi brižljivo su uklonjeni. Spaljeni, istrgnuti iz knjiga, nestali. Ta osoba živjela je oko dvadesetak godina. Muško je. Tu mi je golema praznina. Htio sam vam pisati o tome, ali sam čekao priliku da vas lično upoznam. O tome nešto zna i Arijel, ali on šuti kao zaliven. Uplaši se kad mu spomenem tajanstvenog Ledinu. To su teške stvari, reče mi jednom. I ne čačkaj gdje ti nije mjesto. Ne vidim šta je u tome zazorno. Čovjek je mrtav. Ne može se povampiriti. Našao sam zabilježeno i jedno proročanstvo. Neki šejh Širhan umirući je rekao da će sve objasniti smrt jednog Ledine. Svu tajnu V. Svo zlo što se u njemu zaleglo. Izgleda da su se u njemu okupili svjetski vukodlaci. Tajno rade. Čekaju svoj trenutak. Hoće sav svijet da unište. Zbog toga ne daju da se istražuje povijest. Jer je najbolja učiteljica života. U njoj leži odgovor na goruća pitanja današnjice. Ponekad, doktore, pomislim da sam lud, da nisam pri čistoj. Bojim se. Osjećam jezu. Drhtim od nekog nepojamnog straha. Imam osjećaj da je to zlo svjetsko i da me neće poštedjeti. Da negdje ima svoj korijen, da nam se polako približava. Oni ovdje, njegovi saveznici, likuju, nadaju se. Vjerujem da me polako truju, da neću dugo živjeti. Ja se vidim mrtvim. Sanjam da se davim u Savi, kod mjesta Jasenovac. Čudan je to san. Tamo uz mene umiru hiljade i hiljade nevinih ljudi. Zvijeri što nas dave imaju crne uniforme i duge noževe u rukama. Bojim se tog sna. Ne mogu da ga se oslobodim. Nije mi ustvari žao što ću brzo umrijeti. Ali žao mi je ako vukodlaci ostanu neotkriveni. Vjerujem da su ovamo stigli iz neke prekomorske zemlje. I Kemal je to slutio. Čak javno govorio. Njegov nestanak također je zagonetan. Kao i tvog pretka 1878. I Kemal je dizao glavu, taj neoprezni, malerozni student. Dobro sam ga poznavao. Izuzetna ličnost. Možda je u ludnici. Htio sam ga tražiti, ali spriječila me bolest. Kod mene je njegovo posljednje pismo. Rekao je da ga smije pročitati samo doktor Ishak Ledina, ako dođe u V. Vrlo čudno pismo, doktore. Njegov smisao nisam uspio odgonetnuti. Polurečenice, simboli, znaci, crteži, sve nekako zakovrnuto, značenjsko, poetsko, zodijački pomjereno. On je slutio da će ga ta banda ukloniti, jer joj se cijelog života suprotstavljao, nastojeći da je izvede iz mraka, podzemlja. Nije uspio. Treba da obratite pažnju i na lažnog šejha Selima, koji je u Njemačkoj istraživao sve o doktoru Faustusu i bavio se alhemijom. Kemal i ja kasno smo to otkrili. Kemal je jedno vrijeme radio sa mnom, ali nije dugo izdržao. Htio se i objesiti, nije mu uspjelo. Zanimljiv je i Telal, i neki Vaso Trkač, i Beg, i ljepotica Džamila, Širhanova kći. Svi su oni, vjerujem, žrtve nekog kog niko ne poznaje. Vješt je, pronicljiv, prepreden. Ili ih ima više. Ili je u pitanju samo sila bez ljudskog obličja a neki ljudi su njeni mediji. Čudno, zar ne, doktore? Nisam li blizu smrti? Nisam li i ja poludio kao Kemal? On je živ, osjećam ga, ali ne može da se oglasi. U nekom je svijetu, u nekoj začaranoj kutiji. Otišao je u neku svoju daleku unutrašnjost, u pradavni san. Izgubio se u sebi. Za njeg više ne postoji vanjski svijet. On živi svoj drugi život. Jedan čovjek a dva života.

Slušao sam monolog ovog opsjednutog čovjeka i radovao se što sam na pravome putu i tugovao što je sve to što on priča, na žalost, istina. Vidim zna sve, i više od mene, ali nije u stanju da se bori. Predao se. Sada samo misli i priča. Ponire u sebe, odlazi, ne vjeruje ni samom sebi, svome otkriću, kao da i sama sebe ubjeđuje u to što govori. Stigao sam u posljednji trenutak. Večeras a možda već sutra ovo će biti bivši čovjek, onaj koji je iznenada u sebe otišao. Nestao u svome unutarnjem svijetu. Vidjelo se to po njegovim drhtavim prstima, po crnim noktima, žutim beonjačama očiju, po suženoj zjenici, unutarnjem pogledu, pohabanoj kragni košulje, umasćenoj kravati i izlizanom kaputu po laktovima. Odlazio je i Elias za mrtvima, za onima s kojima je živio i koje je iznad svega cijenio i volio.

- Kemalovo pismo veoma je važno za sve nas - rekoh Eliasu.
- Tu je - reče s ponosom, vadeći iz sebe posljednju snagu razuma - u postavi moga kaputa. Ušiveno. Evo, sad ću ga izvući. Ovaj kaput dugo nije pran zbog tog pisma. Niti sam ga skidao sa sebe.

Elias nožićem opori postavu na desnoj strani i izvuče požutjeli koverat. Zatim mi ga svečano predade.

Na kovertu bilo je ispisano sitnim, jedva vidljivim rukopisom:

"Eliasu Štajneru, kustosu, ili doktoru Ishaku Ledini."

Pismo sam strpao u džep. Znao sam da nije ostalo neprimijećeno da mi je Elias nešto predao i da možda neću uspjeti da pročitam pismo. Ali, vrijedjelo je pokušati. Konačno, zbog toga sam u V. Nisam došao na provod, već da pomognem ljudima. Nauka ima svoju moć, nezamjenjivu moć. Neuki ljudi lako postaju plijen prevaranata, lako nasjedaju izmišljotinama. Tako su povjerovali u Demijurgovu neograničenu moć. Možda te moći i nema. Možda su to samo sticajem okolnosti nastale moždane frekvencije koje se u svijestima podudaraju i uzrokuju određene posljedice, jedan oblik masovne psihologije straha i neizvjesnosti, ono isto stanje u ljudskim psihama kao pred prvi svjetski rat. Možda je Demijurg samo bolest, nestanak prošlosti, dubljeg sjećanja, zaborav toliko bolan da uništava svijesti i vodi pojedince u hordu, krdo, gdje se osjećaju sigurnije, bezbjednije a da nisu svjesni opasnosti koja im je zaprijetila. Svi znaci govorili su mi da se nešto slično rodilo i u civilizovanoj Evropi, samo je to pojavnije, otvorenije, jasnije. Rat samo što nije počeo, znao sam, ali to nikome nisam smio reći, jer bi se moj plan bitno promijenio.

Ostavio sam izgubljenog a dobrog Jevrejina Eliasa u kafani pod bagremom rekavši mu da ću sutra u isto vrijeme doći u kafanu i da ću do tada pročitati i dešifrovati Kemalovo pismo. Podilazila me jeza od pomisli da sam na pragu rješenja i da će V, možda već od sutra, moći mirno da živi, bez patnji, bez nerazumnih i neobjašnjivih strahova, i da će konačno ta tajanstvena sila biti poražena, ako do nje ne dopre rat iz Evrope i ako nove horde ne banu u ove krajeve i unište sve što sam poduzeo da se dobro i junačko djelo odbrane zemlje ne zaboravi. Ali, i tada, slutio sam, i jasno vidio, naći će se neko ko će ove narode povesti protiv tih novih barbarskih hordi koje prijete da unište cio civilizovani svijet.

O fašizmu mislio sam sve najgore. I o onome šta se s komunistima događalo u dalekom Sibiru i ostalim kazamatima. Ovo u V. nije fašizam, jer ima neku skriveniju, dublju predistoriju, neko mitsko-proročansko izvorište. Više mi je ličilo na djelo jedne sekte, slobodno zidarske lože koja nešto smjera i na izvjestan se način čuva od jačeg zla - fašizma, da mu se ne bi pokorila i time izgubila neovisnost. Ova oaza mitskih ili iskonskih sila možda ima vezu sa kosmičkim principima kretanja i ne da se iznenaditi. Zbog toga se krije, neće na svjetlo dana, vani, jer tu je već uparađeni i namrgođeni nacionalsocijalizam koji će uništiti ili cio svijet ili će biti poražen od slobodoljubivih naroda.

Krenuo sam izvan V, prešao stari drveni most preko mutne Bosne koja je te jeseni bila neobično duboka. Išao sam poljem prema Ahmedovoj kući znajući da će mi ovu večer on pružiti sigurno utočiste i da neće dopustiti da me iko omete u čitanju i razmišljanju. Bio sam radostan, prvi put me obuzeo taj osjećaj nakon nekoliko godina. Kao da sam išao u susret prvoj ljubavi, prvom osvjedočenju da sam zreo i da će život biti izdašan i milostiv. Zapravo, hvatao sam sebe kako vjerujem da je u pismu ključ mnogih zagonetki a u dnu srca nosio sam zebnju da od svega neće biti ništa, da su demijurske sile mnogo jače i prikrivenije i da ih neko poput studenta Kemala, koji se odao izopćenju i samotništvu, ne može tako lako otkriti. Svako otkriće zahtijeva potpuno predavanje predmetu, natprosječnu koncentraciju volje, gotovo apsolutni sklad fizičkih i psihičkih električnih frekvencija, potpuno uravnotežen bioritam organizma, unutarnji sklad kojim se otvara neslućeni prostor duha. Civilizovan čovjek suviše podliježe kretnji, zavaravanju mehaničkim, površnom doticanju tajni svijeta. U tome većini prolazi život a da nikada nisu osjetili veličinu slutnje, snagu tajne, moć ljudske volje i ljudskog duha. Ishaku je bilo žao što nema vremena da se posveti prosvjećenju civilizovanih, njihovom vraćanju ljudskosti, čovječnoj biti, jer su svakim danom sve dalji od sebe, sve samiji, sve tuđiji svom vlastitom biću. Gubitak duha snažna je i nenadoknadiva katastrofa čovječanstva. Nije slučajnost što gomilanjem tehničkih pronalazaka raste čovjekova rušilačka moć i što čovjek ne umije ovladati pronalascima u onom smislu koji bi ga vraćao njemu samom, njegovoj ljudskoj suštini. Čovjek srlja u propast, zli duh smrti uvlači se u čovjekovu praznu dušu, opsjeda je, ne da joj da se spozna i odredi. Fenomen smrti gotovo da niko i ne osjeća. Kada do nas dopre vijest da je negdje ubijeno više hiljada ljudi i kada u novinama vidimo te unakažene leševe, čovjek se osjeti još praznijim, izgubljenijim. Nema u tim leševima onog opjevanog pijeteta, jer su ili sagorjeli ili izginuli nenadano, možda prevarom, možda u snu. Uhvaćen u ono što je sam stvorio čovjek nestaje poput mrava, crva, i ne zna kako da se vrati s tog zlogukog ratnog pohoda. Ne nalazi načina da se uzdigne, obuzda. Ne vidi svoj lik, jasnije bivstvo u moćnim strujama budućnosti.

Tako razmišljajući stigao sam pred Ahmedovu kuću. Dugo sam kucao gvozdenom halkom dok se ulazna vrata nisu otvorila. Ovom čovjeku, izgleda, rijetko ko dolazi, zaključih gledajući njegovo blijedo, starački izborano lice. Na sebi je imao kućni ogrtač boje trule višnje i bijelu vezenu kapicu hodočasnika. U ruci mu je svjetlucao ćilibarski tespih. Gledao me svojim sitnim pronicljivim očima. Nisam se trebao predstavljati. Već zna ko sam. Smjesta me, tako gledajući, među moje, poredi s ocem Harunom. Trajalo je to nekoliko trenutaka.

- Uđi, dobri čovječe - reče starac i povede me kroz vrt u kuću.

Ušli smo u malu jednostavno namještenu sobu. Na podu vuneni ćilim, jastuci, stolić sa dvije stolice. Svuda su bile nemarno poredane knjige. Na stoliću jedna otvorena. Ovaj je čovjek našao svoje biće, zaključih, ali ga je još tražio. On je potpuno miran, sabran. Nema kod njeg nesnalaženja, tajni. Sve je jednostavno i čisto. Odrekao se mnogo toga, ali živi u svom skromnom svijetu. I putuje duhom i zemaljskim šarom, ispunjava najpotpunije svoje posljednje dane.

Sjeo sam na jednu od stolica. On na drugu.

- Džamila je malo prije stigla - reče. - Kazala i je da ćete biti moj gost. Pa, dobro došli u moj svijet, doktore Ledina. Puno ličite na oca Haruna. Imate sve njegove najplemenitije crte. Tvoj otac i ja bili smo prijatelji. Volio je knjigu kao i ja. Mnogo smo časova proveli u raspravi o djelima Dostojevskog, Hajama, Getea, Ibzena i drugih. Malo je takvih ljudi bilo u V. Njegova biblioteka bila je vena bogata. Oni koji su naslijedili njegovu imovinu prodadoše je nekom trgovcu iz Beča. Ko zna gdje su sad one divne knjige.
- Kod mene u Ženevi - rekoh kratko a Ahmed se lagano, gotovo neprimjetno trgnu. Znao sam da ih je on prodao bečkom trgovcu Hebrangu, posredstvom Bega, a ovaj izvjesnom Singeru iz Ženeve, koji je jednog dana pokucao na moja vrata u Bruchsalerstrasse i rekao da se biblioteka mog oca Haruna Ledine, apotekara iz V. u Bosni, nalazi kod njega i da mogu doći po nju. Na margini "Fausta" našao je bilješku da mu se 1. maja 1919. godine treba da rodi sin kojemu će dati ime Ishak. Tog dana treba da ide konjem u obližnje selo P. da odnese melem koji je spravio nekom vidovitom starcu, a koji mu je također rekao da će mu se 1. maja roditi sin.
- Spreman sam da platim koliko god zatražite - rekao sam tom plemenitom čovjeku a on se samo nasmijao.
- Mi Jevreji Bosni ničim ne možemo platiti gostoprimstvo koje nam je pružila u jednom od najtežih perioda naše istorije. Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja nas je htjela kada smo prognani iz Španije. Moji preci su iz Bosne, iz Sarajeva. Ja sam rođen u Sarajevu. Čitajući knjige vašeg oca, doktore Ledina, dosta sam saznao o svome porijeklu, o sebi samom. I ne nudite mi novac, jer bi me to uvrijedilo.

Zahvalio sam se Singeru, knjižaru. Postali smo nerazdvojni prijatelji. Zvali smo se Bosancima i smijali. On je htio što više knjiga o Bosni. Bio je zaljubljen u tu zemlju.

Nije se više govorilo o knjigama. Ahmed se bio malo natuštio a onda poče da govori.

- Čuo sam za vašu misiju. Ludost, rekao sam odmah. Ništa se ovdje, doktore, ne može praktično učiniti. Može se izgubiti vrijeme, novac i mir. Ovdje narod niti želi niti ima volje da bolje živi. Kultura i uopšte prosvjeta su zapušteni. Ne vidim smisao borbe protiv zlih sila. Da one postoje, to je neosporno. Eto, Kemala nema. Ubio se. Noć ga progutala. I neki čestiti ljudi žale se da neko rovari protiv njih, remeti im mir. Nemaju spokojstva. Živi se zbog toga istrzano, od danas do sutra, gubi se volja, nestaje čestitosti, sve je više bluda, pljački, kocke, ubojstava. Vlasti čine što mogu, upozoravaju, tragaju, kažnjavaju, ali im ne ide. Ima doista nešto što kao bolest hara našim svijestima, životima. Nemamo mira ni u snu, trzamo se, govorimo sami sa sobom, tonemo. Iza toga nešto stoji, šta je, ne znam. I ne želim da znam. Moje je odbrojano. Za vratom mi je smrt. Ona je tu, u ovoj sobi. Kušamo se. Probamo jedno drugom snagu. Mada je njena mnogo jača i nesavladiva. Ne družimo se više, ne izlazimo među svijet, pokidale su se niti među ljudima. Džamili govorim da se ne nada, da Kemala više nema, da se neće vratiti. I ona više ne vjeruje u njegov povratak, ali se potajno nada. Ili mi se tako čini. Ona bi trebalo da to kaže onoj budali Selimu koji od toga pravi čudo i time prkosi svemu i svačemu, a zapravo izaziva đavola po svoje. Njegova savjest nije čista i zbog toga se uhvatio Kemala i njegove sudbine kao spasa, pročišćenja. A ubio je Džamilinog oca, svojom rukom, podmuklo, u sprezi s nekim, kad se čovjek tome najmanje nadao.

Džamila je ušla u sobu noseći kafu na tacni. Stavila ju je pred nas i bez riječi izišla. Kad se sagnula ugledah njene bujne okrugle grudi. Osjetih miris njene kože. Zanosna vještica, pomislih. Ona mnogo toga zna, ali se čini nevještom. Iza mnogih zbivanja u V. stoje i njeni prsti. Možda je povezana i sa Begom. Ipak, poželio sam je. Poželio sam zrelost i pritajenu mudrost ove žene. Ove noći, a možda već sljedeće spustiću ruku na njene grudi, pa šta bude.

- Da li bih mogao ovdje da prenoćim? - upitah Ahmeda koji je mrmljao sam sa sobom.
- Svakako. Samo izvolite, doktore. Ova je kuća i vaša. Sve što je moje pripada i Harunovom sinu - reče starac i poče da srče kafu iz fildžana.
- Danas sam puno kafe popio - rekoh. - Ona mi izaziva nervozu. Povukao bih se. Umoran sam.
- Idite u sobu preko puta moje. Tamo je namješten ležaj na kojem je često noćivao vaš otac. Opustite se, doktore, i ispavajte. Nije lako boraviti u zavičaju.
- Hvala vam velika - rekoh i izađoh. Odmah osjetih olakšanje. Kao da sam izašao iz nekog začaranog svijeta. Taj Ahmed, s kojim je prijateljevao moj otac, nije naivan čovjek. Sve ljude koristio je u svoje svrhe, koliko je mogao. Mene se pribojava, znao sam. Vidio sam to u njegovom pogledu. Ipak, to je nesretan čovjek, zaključio sam. Drži ga Džamila u čijim su rukama i Selim i Malik, a možda Beg i Trkač. Ona, kao matica, drži ove ljude oko sebe i nešto čeka, priprema, nečemu se nada, vodi svoju tihu, ustrajnu, upornu bitku protiv nevidljivog demona. Ni ona nije bez pameti, shvatih, možda je na istom putu kao i ja, samo nema znanja i moći već se služi onim šestim čulom koje imaju posebno obdarene i mudre žene kakvih je Bosna uvijek imala. Jedna vrsta Bahre Nurihadžić, čiji glas opija sve umne ljude Evrope, čak i samog Štrausa. Njena pojava u ciriškoj operi za mene i Singera, koji je insistirao da odemo da je slušamo, bio je nezaboravan doživljaj. Pljeskalo se toj opernoj pjevačici iz Bosne više od pola sata. Singer je bio oduševljen, suze su mu tekle dok je pljeskao. Ona je iz mog Sarajeva, gotovo u transu mi je govorio dok smo se vraćali u Ženevu.

Soba preko puta Ahmedove bila je prijatnija od one u kojoj boravi starac. Na stolici je bilo i cvijeća. To je Džamila postavila. Znala je da ću večeras ovdje odsjesti.

Tek što se spustih na kauč da odmorim leđa, ona uđe u sobu. Donijela je posteljinu. Ustao sam dok je ne prostre. Kad je to obavila uhvatih je oko struka i privukoh sebi. Zanosno je mirisala. Njeno bujno tijelo isijavalo je vrelinu.

- Ne sada. Večeras - reče teško i duboko dišući. - Doći ću kad on zaspi.
- U redu - rekoh osjetivši da me probija znoj. Bio sam okorjeli neženja, ali prvi put osjetih da me ova žena nekako drugačije, snažnije privlači od onih koje sam do sada sretao. Muške potrebe zadovoljavao sam povremeno s djevojkama koje su vješto vodile ljubav, ali su bile hladne, s jasnim ciljem da dođu do novca.

Izišla je. Osjetih neku duboku prazninu u sobi. Ležao sam i prevrtao se u postelji misleći o njoj. Činilo mi se da ona nije zla, kao što sam nešto ranije mislio, već naprotiv da u sebi nosi neku duboku skrivenu dobrotu iz koje crpi snagu da u svijetu u kojem živi ne klone duhom, ne preda se očajanju. Mnoge su je nevolje skolile, od smrti oca do nestanka muža, pa, ipak, opstaje u tom užasnom svijetu, među oceubicama i mnogim drugim sličnim, nadnaravno mirna, sračunata, opsjednuta željom da nekog spasi, možda dijete Malika, od onih koji ne pošteđuju ni djecu, ni starce, ni žene. Ona ih sve vara svojom dobrotom i skrušenim pomirenjem, a zapravo vlada njihovim svijetom koji su uredili protiv volje ljudi, protiv onih koji rade i pošteno misle. Misleći o njoj zaboravio sam na Kemalovo pismo.

Bio je sumrak kad sam se probudio. U prvi mah nisam znao gdje sam. Čudno, pomislih. Poslije ko zna koliko vremena nisam sanjao. Spavao sam oslobođen straha, mora, kovitlaca, sebe sama. Tijelo se jednostavno iskonski odmaralo od svih mojih svjetskih zavrzlama. Brzo sam se digao i obukao. Upalio sam lampu iznad stola, izvadio iz kaputa Kemalovo pismo i otvorio ga.

Rukopis je bio nečitak, sitan, gotovo ludački. Nosio sam uvijek sa sobom malu lupu i tek uz pomoć te napravice počelo mi se otvarati Kemalovo stradanje.

Evo što je doslovce napisao:

"Poštovani prijatelju!

Ja odlazim. Nije važno kuda idem i ko me vodi. Ne opirem se. Predao sam se njegovoj moći, bez nade u povratak. Moj život tekao je u znaku magline. One što se za avgustovskih noći vidi na nebu.

Živeći život samo sam rekao: tamo, tada i utoliko.

Promakli smo vremenu, svemu, izmetnuli se u Ništa, u koprenu od duha zlih. Umrli smo u beznađu, u bjesnilu, sivih orlova, u algama, pretpotopnoj paprati, prašini vremena. Pseća ruža naš je znak i od nje ne možemo da umaknemo. Tri životna kruga naša su povijest: bijeli kao kamen, zeleni kao alge i crveni kao vatra, oganj što sve sažiže. Ni jedan nas ne spasi pomora a svaki bje vo vjeki vjekov zatvoren. Sad ulazim u labirint bez nade i povratka u kom sjedi On, hladan, moćan, surov i uman, pun demonske energije. On ravna svijetom koji je sam izgradio. On ima tri lica, tri životna kruga u tri različita povijesna vremena. Zato mu se nije moguće odupirati. Vlada vatrom, zemljom i vodom.

Tebi Eliasu:

Ovo pismo predaj samo doktoru Ishaku Ledini. On ima znanje i moć koji su Njemu ravni. On se jedino doktora Ledine boji, jer svojim podzemnim silama ne može sapeti samo njegove iskonske sile. On je pod zemljom. Dolje sjedi i nešto snuje. Dolje je u gvožđu sapet i Halil. I njega je uspio orobiti. Iz njegovog svijeta nema povratka. Ne znam je li to živi stvor ili pradavna sila, prokletstvo vremena. Ne znam kom se klanja znaku, u kom logičkom sistemu živi. Kao da je vanvremen i svuda. Čuvaj naš svijet, naša pismena, naše riječi. Jedino to iza nas ostaje. A sad, ostaj mi zbogom i čuvaj se. Ne govori ni s kim. Ne izlazi u kafane, na ulicu... Ostani to što si. Mene nestaje, ja isparavam, idem pod zemlju. Dolje će me tješiti jedino mrtvi Halil.

Vaš Kemal"