Alić, Džemaludin

Iz pozorišta sam izišao istim stepeništem, ali ovaj put nisam vidio nikakav natpis na zidovima. Ni Halila nisam ugledao na dnu stepeništa, ondje gdje je ono bilo ispod nivoa zemlje i gdje su zaista postojala željezna vrata s rešetkastim prozorčićem i koja su ko zna kuda vodila, možda u neko skrovito gnijezdo. Ne, nisam sve to sanjao, nije mi se ništa pričinilo, jer sam na ovom mjestu uspio povratiti svoju moć, dozvati ono što sam tražio i što me pozvalo da iz svoje lagode u Ženevi dođem u zavičaj. Ali i pored činjenice da sam konačno osjetio pravi problem i da sam na tragu jednoj sili, koja i mrtve onespokojava, diktirajući zaborav, ne priznajući minule žrtve, nastojeći da nametne svoj neljudski pogled na svijet u kom dominira lukavstvo, kukavičluk, dodvoravanje, beskrupulozno blaćenje poštenih ljudi, koji vole svoj zavičaj i sve druge ljude i koji su spremni dati i život za slobodu, istinu i poštenje. Nepoznati smutljivac vješto je nametnuo svoje uzuse a da mnogi ljudi ukletog V. nisu toga ni svjesni niti žele da o tome misle. On je nametnuo svoj nihilizam moći, rasprostiranje duha opakosti u duhu svih, zahtjev da se svaka pjesnička samosvijest uguši, a svako naučno mišljenje dovede na stub srama kao đordanobrunovska, galilejevska, kopernikanska jeres o Zemlji koja se vrti oko Sunca.

Tako sam nekako mislio zabrinut zbog činjenice da neću lako iznijeti pobjedu ili da ću čak morati da odem potpuno poražen. Prvi put moja parapsihološka moć mnogostrukog sagledavanja prošlih i budućih zbivanja nije djelovala onako kako sam to bio navikao i prvi put neka jača sila i mene je obuhvatala kao da je željela da me ovdje namami i da me uništi kao svog najopasnijeg protivnika. Možda je Halil Ledina vješto stvorena maskarada, mamac za lakovjernog. Možda nikad nije ni postojao taj Halil Ledina, moj predak i možda niko nije 1878. obješen u V. Sigurnih podataka, osim mojih vizija, nema. Kada bih kome iz naroda to ispričao nasmijao bi mi se, rekao bi da sam lud i da mi se samo priviđa kao mnogima lažnim vidovnjacima zemlje Bosne, kakvih je u njoj oduvijek bilo dovoljno. Neki od njih bili su vjerovatno pravi vidovnjaci, minijaturni Nostradamusi, ali to niko nije ni znao, pa ni oni sami, jer su bili nepismeni ili polupismeni, neuki derviši, popovi ili fratri, sulude žene koje su spaljivali kao vještice i babe vračare, ili zavedeni mladići i djevojke koje su stariji i prepredeniji brzo i vješto, bez svjedoka, likvidirali u raznim tvrđavama, kulama i kazamatima. O tome nema nikakvih egzaktnih podataka, ali je činjenica da su iza tih ljudi ostajale priče u narodu, legende i bajalice, da se i dan danas zna šta se može a šta ne može raditi, kad se nešto dopušta a kad ne dopušta. Sve to obično je povezano s danom ili noći, sa zorom ili vremenom iza ponoći, sa kretanjem planeta, a posebno Mjeseca od čijeg je položaja u sudbini ljudi mnogo toga ovisilo.

On je već pomenut. On me već izvolio upozoriti na svoju prisutnost. Tri su lica već indirektno pomenula njegovu pojavu. "Dem...", htjela je reći Nora, ali se uplašila ili ju je neko prekinuo. Demijurg, iznenada mi je sinulo. To mu je ime. Ili ga tako zovu, a pravo mu se ime i ne zna. Da, on je taj nevidljivi demon koji u ovom ukletom V. sve određuje i zakulisno režira. Samo takav može imati izrazit smisao za jezu i njegovo je ovdje najstarije. Našao je pravi način kako da nametne svoja pravila igre, a ona nikome nisu poznata. Ljubomorno čuva svoju moć uz pomoć ljudi koje okuplja oko svoje lože i koji su mu obećali duboku vjernost. Ispod žita sije sumnju i strah, napada ljude i u snu, u mraku, kad su sami, nemoćni, traži ih kad su nesigurni, napušteni, kad snuju nešto veliko, kad pišu svoje najbolje djelo, roman, hroniku ili pjesmu. Posebno ne voli sanjare, pjesnike i učenjake, jer ih se boji, jer ga plaši i sjenka njihove vidovitosti u koju sumnja da bi mogla ugroziti njegovu moć i vilenjačku nevidljivost. Opasan je taj i takav duh, iz boce ga je neko greškom pustio i sada se vije kroz V. uvukavši se u sve pore života. Nagriza dostojanstvo, korozira sreću, smije se svakoj hrabrosti, sve odvažne, poštene i umne tiho sabija u zemlju. Opredmetio je strah u moć, a moć u strah. Pritisnuo je sve i ne da nikom da se ni mrtav uspravi. Mrtvih se također plaši, njihove sanjarske prisutnosti u svijestima živih, a posebno onih koji su junački izgubili život. Ne dopušta da ih se iko sjeća, da ih se pominje, jer predstavljaju klicu hrabrosti, onog čega se Demijurg najviše plaši. Boji se svakog pjesničkog usklika, svake poetske misli i ne dopušta da se ona iznova rađa u glavama nerođenih. Čudna je njegova moć, mislio sam koračajući prema hotelu, čudna neka sila kakvu nikada nisam ni mogao zamisliti. Ima u njoj nečeg srednjevjekovnog, nečeg sibirski hladnog, jer hoće svakog čovjeka kao jednog, po svome zamišljenom uzoru, hoće ih krive i vječno pognute a ne slobodne, raspjevane i srećne. Otkuda je došla, šta ju je stvorilo, koji nevjerovatni princip kosmičkog kretanja? Nisam znao odgovoriti na ovo pitanje.

On se skriva u nekom svom brlogu, u nekoj maisonskoj loži, tih i prepreden, nevidljiv a moćan. S tog mjesta on šalje svoje signale, sapinje duhove, zapovijeda, tjera poslušne da čine ono što on želi. Ja mu se ne dopadam, ali je svjestan moje moći. Dovoljno je inteligentan da zna ko mu je najopasniji protivnik. Sve će poduzeti da me uništi. Neće se libiti ni da me javno ismije. Njegova upozorenja shvatio sam veoma ozbiljno. Ne potcjenjujem ga. Naprotiv, veoma cijenim njegovu inteligenciju, snagu, koja je nadnaravna, kosmička, vanzemaljska, suštinski svevremena. Ipak, moram joj se suprotstaviti, moram je uništiti ili zaustaviti. Borba je beskompromisna, nema pogađanja, mi smo dva pola koja se isključuju, kao zlo i dobro.

Zapravo, domišljao sam ulazeći u sobu, zagonetka je zašto se baš on uselio u V. i otkuda je došao, iz kog vremena i kraja svijeta? Zagonetka je i zašto mu smeta žrtva Halila Ledine i zašto po svaku cijenu nastoji da sapne ili uništi moju moć, moju vidovitu i snažnu inteligenciju koja proniče i obuhvata, sažima i razlaže, bez dileme, bez dvojbe, a u isto vrijeme služi pobjedi dobra. Njegova moć je s negativnim predznakom a moja s pozitivnim. On se bori za sebe, za samo vlastitu moć nad ljudima, a ja za moć ljudi. On želi da ih oslijepi a ja želim da progledaju, da vide šta im se u budućnosti sprema, šta čeka njihovu djecu i unuke. On stvara privid vrijednosti a ja želim da otkrivam skrivene vrijednosti, da im pružim priznanje. On na prvo mjesto stavlja zamišljeno a ja stvarno i postojeće. U njegovoj igri više je glume i laži, opsjene i predstavljanja, domišljanja i stvaranja pretpostavljenog, a u mojoj je igri povijesna zbilja i njene vrijednosti. Borba je to opsjene i stvarnosti, dobra i zla. Dobro uvijek ne pobjeđuje, znam, ali uvijek je dolazilo vrijeme kad zlo biva razgolićeno, čak i uništeno. Mnogo ovisi o tome koliko su ljudi željni laži a koliko istine, koliko lažno ili istinski žive, je li njihov duh obasjan lažnim predstavama o stvarnom ili stvarnim predstavama povijesti.

Malo sam iskomplicirao, znam, ali moram da nađem razložniju podlogu mome boravku u V. i naporu da razobličim i suzbijem zarazni Demijurgov duh koji blati i uništava vrijednosti. Njegovi ljudi su bolesni i beskrupulozni, ljudi bez časti, spremni u svakom trenutku izdati čast i slobodu. Oni su objesili Halila a ne Austrijanci. Objesili su ga iz mržnje prema drzniku, borcu, koji je po njihovom mišljenju nerazumno ugrozio i njih same, njihovu imovinu i sve ono što su narodu prevarom oteli. Kad su hrabri i pošteni ljudi smogli snage da im se koliko toliko odupru i da ih privremeno razjure, okupili su se ponovo na jednom mjestu da bi uzgajali svoj mračni duh od kog umiru pjesnici a djeca u snu vrište osjećajući šta se u budućnosti sprema. Ni komuniste ne ostavljaju na miru, znajući da su i oni sanjari i da žele da narod vlada a ne neke tajne masonske sile, puštene iz mraka povijesti.

Sada se pritajio. Čeka nešto, neki znak iz vremena, osluškuje bat fašističkih čizama, gleda kako da što uspješnije očuva svoju oazu. Gamiže od čovjeka do čovjeka i savladava ga. Hoće svoju zlu, nadnaravnu moć da vječno očuva i brine ga sve što sanja, nosi viziju sreće i jednakosti svih, hvata ga groznica od ljudi koji vršljaju po svijetu, sastaju se sa sebi sličnim, čitaju neke socijalističke knjige, ili bilo koje druge pjesničke knjige u kojima nema mraka i zla, onog neljudskog ravnovjesja koje Demijurg u sebi nosi. Zbog toga je okupio svoje sile i ljude da kleveću pjesnike i sanjare, da prokazuju komuniste žandarima, da ih tuku i ubijaju u tamnicama, da unižavaju sve one koji tiho sanjaju, tiho pjevuše svoju sreću koja je uvijek bila kratkotrajna.

Tako je to sa V. Teško je bilo šta učiniti, koračati prema suncu a da te neko ne uprlja, gurne u blato iz kog se teško izvući. On to hoće. Da se propada, trne bez nade, bez svijesti, bez puta koji bi nekud dalje vodio. Ne vidi žrtve. Ne gleda ih. Ne čita pjesme, nema smisla za šalu, ne zanimaju ga nikakve igre. Ćutljiv, skeptičan, taman, hirovit i nepredvidiv sije sumnju u svaku individualnost, u svako vidovito i pjesničko snoviđenje koje opšti sa poviješću. Čudna neka sila, čudno energetsko stanje vremena koje se može zbiti samo jednom u hiljadu godina na jednoj tački Zemlje. Moćan je to individuum, mislio sam pakujući stvari u kofer. Ne smijem više ostati u hotelu. Tu sam mu kao na dlanu. Treba se povući među ljude i živjeti s njima, ako želim da mi povjeruju. I on je među njima, tih i strpljiv, osvaja ih na svoj lukavi ezoterični način. Moram ga savladati iznutra, iz njegove kule, umišljene ljušture, u kojoj davi pjesnike i sve tihe sanjare.

Stajao sam jedno vrijeme pred hotelom ne misleći više ni na šta, sretan što ću krenuti među ljude i što ću imati priliku da živim jednostavno i skrušeno, tiho i povučeno, onako kako većina u V. živi. Udisao sam svježi večernji vazduh, oslobođen straha od sutrašnjice, svake primisli na gubitak jer u suštini ništa nisam ni imao niti sam nešto posebno želio osim jednog: da razobličim Demijurga. U tome će mi on najviše pomoći, slutio sam, jer će se odati, izgubiće strpljenje, neće smoći snage da kao ja čeka i ne želi ništa. Odabrao sam najbolji način borbe: za saveznika sam uzeo vrijeme, strpljenje i čekanje. U tome sam donekle bio isuviše optimist, ali, nadao sam se, nema tog čovjeka koji može, imajući moć u rukama, odoljeti a da ne nasrne na otkrivenog protivnika. Moje je od sada da se povlačim što dublje u život, što više među ljude, da oni vide i osjete moj nauk borbe, moj primjer patništva, moj način sučeljavanja s nepoznatim.

Kad sam se sagnuo da podignem svoj kofer jedna ruka je bila brža i ona ga ponese. Bio je to onaj dječak što je pjevao i svirao harmoniku. Shvatio sam. Krenuo sam za njim. Demijurg je imao mnogo više protivnika nego što sam mislio i bilo je još ljudi koji su mu se suprotstavljali i koji su možda onim istim načinom na koji sam to ja htio da činim vodili bitku s protivnikom koji nije bio milostiv ni prema kome. Išli smo mračnim sokacima pored rijeke koja je krivudala tragajući za sobom samom, za svojim vječnim, neuništivim tokom. Ova rijeka, što dolje huči, vječno govori o istini svijeta, o suštini borbe. I nema te sile koja je može spriječiti da teče onako kako ona želi, cilju kojem ide.

Dječak je zastao pred kapijom u dnu mahale koju su zvali Ploča. Pokucao je na stara drvena dvorišna vrata i ona su se uz škripu otvorila.

- Jesi li ga doveo, Maliče? - začuh glas sa čardaka.
- Stigao je! - povika dječak i krenu noseći moj kofer uz basamake. U prolazu spazih ženu, stasitu, lijepu, koja me je gledala stojeći na dovratku u prizemlju. Ona mi se blago nasmiješi.
- Ovamo, doktore - reče dječak pokazujući mi sobu. - Sve smo pripremili. Bićete gost šejha Selima koji već godinama ne izlazi. Do njega mogu samo ja i ona žena, udovica Džamila. I niko više.
- Je li u ovoj kući nekad živio student Kemal i njegova ljubav Kanita? Je li ovo njena kuća? Ona se, koliko sam doslutio, ubila a Kemal je oženio Džamilu, kćer Širhanovu, kog je ubio Selim, ovaj isti koji je sada mene ugostio. Ako je Džamila udovica, onda student Kemal nije živ.
- I nije i jeste - reče dječak. - Nestao je. Niko ga više nije vidio. Kažu da je u ludilu skočio u Bosnu. Neki govore da je živ, a među njih spadam i ja. Kažu da će se jednog dana vratiti među nas koji ga tražimo. Mi živimo povučeno čekajući njegov povratak. Selim ga voli. Okrivljuje neke ljude da su ga oteli, zaveli na krivi put i neće među svijet dok ga ne nađu i ne vrate. Ima tu mnogo toga mutnog oko Kemalovog nestanka i teško je reći šta se zapravo dogodilo. Tako ovdje govore. I neki drugi ljudi tako misle, ali ne smiju da kažu. Boje se.
- Zanimljivo. Vrlo zanimljivo - mrmljao sam spremajući svoje stvari u stari ormar. U dnu jedne ladice ugledah sliku žene. Mlada, obla lica, tamnih užarenih očiju, prodorna pogleda koji je u sebi skrivao i nešto mračno, zagonetno, nešto što je baštinila od pokoljenja nesretnika koji su prije nje živjeli. To je Kanita, Kemalova ljubav, ona što se ubila. Sjetih se da bih ovdje mogao naći i Kemalove zabilješke koje bi mi dosta pomogle u razotkrivanju Demijurga, ali u sobi ništa ne nađoh osim jedne prazne sveske. Neko je sve sklonio na sigurnije mjesto, sve što je Kemalova nesretna ruka zapisivala. Osjetio sam da je on čovjek od pera, gotovo pjesnik, i da ga je snašlo neko teško prokletstvo, i njega i njegovu ljubav. Oni nisu ni bili svjesni šta je drmalo njima, šta ih je zauvijek rastavilo. Samo to mudri Selim zna.

Sve se vrti u krugu, pomislih. Tragajući za Demijurgom naići ću na mnoge skrivene stvari. Htijući da pomognem Halilu moraću da nađem i Kemala koji je sigurno živ i vjerovatno služi Demijurgu, nemajući snage da ga se oslobodi. Ili je sam Selim Demijurg koji me ovako fino ugostio. Biću vrlo oprezan u ovoj kući. Legao sam na udobno kanabe da se odmorim i priberem za susret sa Selimom, čovjekom o kom se dosta i malo znalo u V. i koji je jedno vrijeme bio vani odakle se vratio pun novca koji je utrošio kupivši kafanu. Izgubio ju je kasnije na kocki. Kad je ostao bez igdje ičega primio ga je u ovu kuću Kemal a kad je Kemal nestao tu se doselila i Džamila, koja se također povukla, napustivši posao u Bolu. Misterija V. polako me uvlačila u svoje skrivene pore. Znao sam da kao kamen tonem prema dnu, ali to sam i htio, jer samo dolje gdje huči matica života čovjek može nešto da shvati, može naći odgovore na pitanja koja ga muče. Najopasnije je u mojem sadašnjem položaju, znao sam, sve ono čime bih se izdvajao, izdizao iznad ostalih, jer bi to bilo u suprotnosti s njihovim načinom života, shvatanjima svega. Treba se opustiti, ovdje nikakva logika ne važi, nikakav naučeni smisao borbe, ništa što je splet shvatljivih znakova. Kroz ovu kuću struji nešto tajno, vječno i posebno, zaumno i strasno. Ona je srž zagonetke, kao i onaj podrum u kojem je zatočen Halil Ledina, kao oni natpisi u pozorištu, kao onaj dugi hodnik i vijugave stepenice. Čovjek njima ide a ne zna kuda ide, vraća se a ne zna gdje je bio. Brzo se izlazi iz jednog svijeta u drugi, iz jedne povijesti u drugu, brzo se mijenjaju slike a svijet je vječan i nepokretan.

Nisam mogao dugo da ležim. Digao sam se, razgrnuo zavjese i pogledao na sokak. Noćna vreva već se osjećala. Ljudi su ulazili i izlazili iz malih trgovina, urar preko puta popravljao je veliki zidni sat, mladići i djevojke stajali su na pločniku i gledali se. Žamor se pretvarao u skladan splet mladih glasova. V. je živjelo svoj pradavni san.

Prenulo me kucanje na vratima. Okrenuo sam se. U sobu je ušao dječak Malik.

- Čeka vas Selim - reče i propusti me da prođem. - U dnu hodnika, desno, njegova je soba.

Ušao sam u Selimovu polumračnu sobu. Bila je prostranija od moje, bogatije namještena, s bibliotekom koja je prekrivala skoro sve zidove. Živio je taj čovjek u carstvu knjige, u svijetu nauke i znanja.

- Gledaš knjige, doktore - začuh onaj isti glas koji je pitao jesam li stigao.

Trgoh se. Stajao je iza mene. Sijed starac, brada mu skoro do pojasa. Pogrbljen je, leđa su ga izdala, ali izgleda čilo, kao da odlično podnosi svoje pozne godine.

- Ja sam Selim, ovdašnji šejh, iako mi ne priznaju moju titulu, moje znanje i status. Sjedi, gostu moj. Sjedi na ovu stolicu s koje je Kemal s prozora godinama gledao svijet. Nalaktio bi se i gledao dolje na ulicu. Tako je sanjao ljepši i bolji svijet. I sricao svoje prve stihove. I druge, umnije stvari filozofske prirode. Imao je prefinjen duh, istančan sluh za skrivena značenja. Osjećao je bilo vanjskog bilom unutrašnjeg. Nije ga bilo lako obmanuti. Ali, eto, prevariše ga, namamiše u stupicu u jednoj kafani i od tada ga nema. Čak su ga okrivili da ih je napao, vrijeđao, a radili su mu o glavi. Željeli su da ga uklone, jer je već stršio znanjem i pameću. Izdvajao se. Bio osoben. A to ovdje u V. nije dobro, ne vole to razni snobovi i bjelosvjetska bagra. Da, bagra ga je udesila. Odvela. Uništila. Ubila. Ubili su naš senzibilitet, naše jedino moćno jezgro, našu odbranu, naš ponos, ono po čemu smo oduvijek i zauvijek. Kemal je mogao doseći neslućene misaone dubine. I krenuo je bio tim putem, ali neko ne dade da se dorekne. Ukloni ga vješto, prepredeno, baš kao što su se u stara vremena uklanjali jeretici. Da, Kemal je širio misaonu jeres, poticao mlade da misle, da vole i sanjaju. Eto, takvog nam ubiše, zlikovci. Zbog toga ne izlazim. Neću da ih vidim. Sve dok ga ne puste. Dok se ne vrati.

Po starčevom glasu osjetio sam da Kemal u njegovom životu znači veoma mnogo i da je njegovo ime sveto u ovoj kući.

Sjeo sam na udobno postavljenu sećiju. Selim sjede do mene i pljesnu rukama. Dječak Malik unese tepsiju s limunadom i tek skuhanom kafom.

- Večeru, doktore, priprema Džamila. Uveče ne jedem. Samo ujutro. Dosta mi je zemaljske hrane. Otkako Kemala uništiše ne mogu da uživam u zemaljskom. Pokušavam ga dozvati. Ponekad začujem njegove korake u hodniku, vidim ga zorom kako prolazi sokakom, onako zamišljen i uplašen, ili mi se učini dok spavam da me dotiče njegova ruka. Dobar je to i velik čovjek bio. Od njeg se moglo učiti životu. On nas je mogao spasiti, voditi duhovnim, poetskim, filozofskim dubinama. Njegovo oko sve je vidjelo. Njegov smiješak je krijepio. Nije bilo u njemu ničeg lošeg. Liječio je pogledom. Osmijehom. Nosio je svoju žrtvu svijetom, ponosan i uspravan. Nije se dao ni u kakvo kolo. A, eto, uzeše ga, jer je vrijedio. Odvedoše ga ko zna kuda.
- On će doći? - postavih teško i iznenadno pitanje. - Vi ga očekujete kao spasioca?
- On dolazi. Svaki dan sve nam je bliže. Mi treba da pokajanjem zaslužimo da nam se vrati. On to od nas zahtijeva. Osjećam njegove poruke, tačno znam šta od nas traži. Živ je, sigurno je živ. To mi sve govori. Jutro, sunce, ptice, zvijezde na nebu koje sijaju sve zanosnije.
- Kad je nestao? Dugo sam u Ženevi i nisu mi poznate ovdašnje prilike.
- Ima tome više od deset godina. Živio je baš u ovoj sobi, pisao pjesme i čitao ih naglas, poučavao nas svetim i plemenitim stvarima. Bilježio je i neke svoje misli o tajni svemira, o čovjeku u povijesti, o dobru i zlu. Nekome je to zasmetalo i ukloni ga jedne večeri. Pozvaše ga u jednu kafanu van grada, u onaj stari kameni dvorac i više se nije vratio. Negdje su ga zatočili nevina, možda okovali, bacili u zindan, gdje trune i čami njegov duh i njegovo tijelo. Vratiće se, pustiće ga kad pomisle da više nije ni za šta, da je duhom i umom oronuo. Čekali smo nekog kao što ste vi, doktore, da ga nađe i oslobodi iz ruku zlih sila koje su skolile ovo mjesto. Ovdje je sve već desetak godina ukleto i nikud se mišlju ne može. Zbog toga ste naš gost. Vi ste, doktore, učeni i moćni, vi treba da nam pomognete da nađemo i oslobodimo Kemala. Želimo da nam se vrati, da ga još jednom vidimo.
- Ići će teško - rekoh. - Vrlo teško. Nije to tako jednostavno kao što mislite. Mnogo su to duboke i zamršene stvari. Ali, Kemala ću naći, to sigurno. Obećavam.

Malik je ponovo ušao.

- Čeka vas večera, doktore. Treba da siđete kod Džamile. Povešću vas.

Pošto se pozdravih sa Selimom, kome iz očiju potekoše suze, pođoh za dječakom. U hodniku mi dade znak da želi nešto važno da mi kaže, ali da to niko ne čuje.

- Ona ne voli da se spominje Kanita, njena rođaka. I ne zadržavajte se kod nje. Opasno je.
- Zašto?
- Kasnije ću vam reći. Sada nemam vremena.

Dječak me povede stepeništem u prizemlje. Ušli smo u dosta osvijetljenu, gotovo evropski namještenu sobu. U uglu, na mermernom stočiću, bila je Kemalova slika. Taj je student zaista ostavio dubok trag u ovoj kući. Bio je prisutan u ljudima mnogo više nego sam slutio.

Dočekala me stasita, lijepa žena, inteligentna izraza lica, s jedva primjetnim borama oko očiju koje su sijevale plavičastim sjajem. Bio je oštar i dubok njen pogled. Bilo je u njemu nečeg prkosnog i prodornog. Dobio sam dojam da je to žena koja je uvijek znala šta hoće i da za nju život nije bio nikakva misterija već splet povezanih, objašnjivih okolnosti koje je mogućno održati u vlastitim rukama. Za nju, vidjelo se, nisu postojale nerješive stvari. Bila je to postojana, strpljiva žena, koja umije čekati i slušati vrijeme i kojoj nisu nedostupni osnovni principi vrhovne mudrosti i vjerovanja. Kao protivnik jako je nezgodna, uporna, srčana, ali i lukava, razumna u onoj mjeri u kojoj su trezvene i razumne evropske žene. Takve žene mogu prirediti velika iznenađenja i učiniti i gotovo nemoguće stvari. Malik me je iskreno upozorio.

- Dobro došli, doktore, u našu kuću - reče i pruži mi ruku.
- Hvala. Jedva sam čekao da vas upoznam. O vama su mi kazali sve najljepše. I o vašem mužu dosta sam čuo. Niste sami, vidim, u čekanju. To je dobar znak. Nikad ne treba gubiti nadu u pobjedu.
- Ni vi niste sami, doktore, u traganju za Demijurgom - reče žena da bi mi dala do znanja da ona zna mnogo više nego pretpostavljam i da se pred njom ništa ne da sakriti.
- Mislio sam da se njegovo ime ovdje ne pominje i da sam ga posve slučajno otkrio. Ustvari, ja sam ga tako nazvao više za sebe, da tajanstvena persona ili sila ima svoj znak raspoznavanja.
- Izvolite sjesti. Večera će se ohladiti. I ničemu se ovdje ne čudite. Sve je mogućno. I sve se zna. Ljudi nisu toliko naivni da ne znaju ko je ko i šta ko radi. Neki samo prikrivaju sve što znaju.
- Ne zna se gdje je Kemal. Ne zna se zašto se uznemirio izdani Halil. Ne zna se kako će sve ovo završiti.
- Halil? Prvi put čujem za njega. Ko ga je i kada izdao? On nikada nije živio u V.
- Jeste. Davno. Obješen je 1878. Borio se protiv Austrijanaca. Kad je boj bio izgubljen počeo je da bježi. Vranduk je sretno prošao, iako je i tu neko iz zasjede pucao na njega i ubio mu konja. On nije znao ko je pucao, ali ja sam dokučio da je to bio zaostao turski vojnik. Halil se skrio u svome V, ali ga neko prokaza. Objesili su ga javno, bez suđenja. On se sad uznemirio, nije mu dobro u mezaru za kog se i ne zna, osjeća da se sprema neko još veće zlo od onog koje je prošao, ili da je to zlo već tu, u tom Demijurgu. Njegov duh sad lebdi nad V. i nikom ne da mira. Otuda priviđenja, nebeski znaci, komete, meteori, najezda miševa i kukaca. Ni meni u Ženevi ne da mira. Vapio je da dođem i učinim nešto. Poznato mi je kakvo će zlo ovamo iz Evrope banuti, poznato mi je šta vas sve skupa čeka, ali da je to zlo sad tu u to ne mogu da povjerujem sve dok ne otkrijem tog Demijurga.
- Čudna priča. Ne mogu da povjerujem. Što se tog zla iz Evrope tiče ovdje će biti dostojno dočekano. Neće tek tako proći. To je i Kemal nagovijestio. Ima ovdje ljudi, i vrlo mladih, koji vole iznad svega svoju zemlju i koji će za nju i izginuti. Ali, nas muči Kemalov nestanak. I pomisao da ga je ugrabio taj demon zvani Demijurg.
- Vi ga poznajete?
- Da - reče žena. - Poznajem ga. Imala sam tu čast da ga samo jednom vidim.

Sledio sam se. Svaki zalogaj mi je stajao u grlu. Mislio sam da ću lako poraziti Demijurga, ali, izgleda, sjedim u njegovom gnijezdu. Ipak, mislio sam gledajući lijepu Džamilu kako smireno jede s druge strane stola, to njihovo čekanje Kemala ima svoj razlog, ni njima nije lako, ni oni ne mogu sve, i oni su u zamci. Nečeg se puno boje, neko ih drži u šaci, a Kemal im jejedini spas, jedina nada.

Sjetivši se Malikovog upozorenja da se dugo ne zadržavam kod Džamile, digoh se od stola i zahvalih na večeri, izgovarajući se da sam pun novih utisaka i da me boli glava, te ću malo ranije u postelju.

- Kada budete išli vani, u kafane i na javna mjesta, molim vas doktore, da nikome ništa ne govorite o nama. Mi skoro i ne postojimo u V. Ne izlazimo. Na nas su kao na mrtve već zaboravili. To nam odgovara. Niko nas ne uznemirava. Nikome nismo potrebni.
- Budite bez brige, lijepa ženo - rekoh ne otrpjevši a da joj ne udijelim kompliment - umijem ćutati i umijem se prilagođavati. Ovdje je to, izgleda, najvažnije.
- Selima ne uznemiravajte puno posjetama. Slabog je zdravlja. I veoma je osjetljiv. Čudim se da vas je primio. Odavna ne govori s ljudima. Kao da opšti samo s duhovima. Otkako Kemala nema promijenio se toliko da ga ne prepoznajem.
- Da. On je s mrtvima. To mi je poznato. Okrenuo se potpuno duhovnom životu. Možda i mene takvog vidi.
- Ne brinite, doktore. Očekuje od vas neku pomoć. Boji se Demijurga. Kao da ga je sreo negdje u svijetu, ili upoznao. Čini se da je sav život bježao od njega a nije uspio. Misli da je Kemal zatočen kod Demijurga. A želi još jednom da ga vidi.
- Kemal će doći, lijepa ženo. Sve ću učiniti da dođe. Sve što bude u mojoj moći.
- Bili bismo vam zahvalni, doktore. Čuvajte se. On je svuda, na svakom mjestu. Ima dosta ljudi uz sebe.
- Neke sam već imao čast da upoznam. Nisu tako strašni. Obični ljudi, s puno briga i straha u sebi.
- Možda. Vidjećete, doktore Ledina.

Žena je pružila ruku u znak oproštaja. Sagnuo sam se i poljubio je u evropskom maniru. Osjetio sam toplotu njene ruke i drhtaj u njenom zrelom, prekrasnom tijelu. Poželio sam je i već bio uz nju, ali se naglo udaljih sjetivši se Malikovog upozorenja. I to dijete bilo je na svoj način vidovito, zrelo prije vremena.

U pećici u mojoj sobi već je pucketala vatra. Malik je sjedio i gledao u plamen. Oči su mu čudno sijale.

- Dugo ostadoste, doktore - reče mi kad sjedoh pored njega.

Gledali smo se kao stari prijatelji. Nešto posve ljudsko živjelo je u tom djetetu koje je rano ostalo bez roditelja.

- Oni nešto snuju protiv vas. Jučer sam načuo. Ona je željela da vas ovamo dovedem. I njega, šejha, ubijedila je da je bolje da budete kod nas. A možda samo želi da vas spasi.
- Kako su saznali da sam stigao?
- Nora je bila kod šejha. Ona je Kanitina kći.
- Po čemu je ona moja rođaka?
- Kanitin prvi muž, Norin otac, po majci je Ledina. A njegova majka i vaš otac bliski su rod.
- Oni su brat i sestra - rekoh i uhvatih se za glavu. Prvi put stvarno mi se zavrtjelo u glavi. Ja svoga oca Haruna nikad nisam ni vidio. Rodio sam se u polju, pored rijeke Bosne, dok je majka plijevila povrće. Istog časa kad sam ugledao svijet otac je pao s konja i na mjestu ostao mrtav. Ubila ga kesa zlata pod koporanom. U kuću su nas istovremeno donijeli. Jednog tek rođenog a drugog tek umrlog. Nije bilo veće žalosti u V. od pamtivijeka. Moje rođenje tu je žalost do neba podiglo. Oca su sahranjivali a mene kupali. Majka je umrla nakon četiri godine. Odrastao sam kod očevog brata Zaima koji je bio rudar. Imao je osmoro djece. Gdje jede desetoro može i jedanaesto, rekao je. I nije me razlikovao.
- Ni ja ne pamtim roditelje - reče Malik i zagleda se u vatru.
- Kako si dospio u ovu kuću? - upitah ga odjednom se sjetivši da i dječak ima svoju sudbinu, možda sličnu mojoj. Niko u ovoj kući nije bio sretan, znao sam, osim Kemala koji je uživao u svom ludilu.
- Rekli su mi šejh i Džamila da me neko ostavio pred vratima. Ona me posvojila. On se ponaša kao da mi je otac. Znam da mi nisu kazali istinu, da nešto kriju od mene. Kemal je moj otac a Kanita majka. Nora je moja polusestra, ali me se zbog nečeg stidi i odriče.
- Maliče, nisi li ti Halil, duh njegov?
- Ne znam - reče dječak i ode iz sobe.

Iza njeg osta nešto tužno i onespokojavajuće u meni. Činilo mi se da sam to ja iz djetinjstva, da je to Halil, da smo to svi mi i naša opšta sudbina. Da smo bez roditelja, sami, da se život samo nama poigrava, pun okrutnosti i nasilja. Ne dopušta nam da predahnemo, da se opustimo, već nas uvijek iznova kuša kao krivce, kao ljude nemirne savjesti koji se vazda susreću sa svojom mukom od koje uzalud bježe. Možda sam pobjegao od sebe dječaka a, evo, život me samom meni predstavlja u onom svjetlu u kom sam odrastao. Je li i tad ovdje živio Demijurg, je li i on oteo mog oca i moju majku, odveo ih prerano u vječno okrilje smrti?