Alić, Džemaludin

Naći ću ih, rekoh za sebe i bez cilja krenuh Grobljanskom, uvjeren da će se veoma brzo samo po sebi razjasniti šta se zapravo zbiva u V, koja se to neljudska sila u njemu nastanila i zašto je Halil Ledina, iako odavno mrtav, bio onako blijed i uplašen. Pa i taj gospodin Beg, koji se izgleda bavi švercom antikviteta, nije ravnodušan, kao ni moja rođaka Nora. Još nije ni dvanaest sati a događaji me nose, sklapa se u meni jedna posve nova, nestvarna slika V, kakvim ga ni u snu nisam zamišljao. Moja moć da proniknem u srž svega, da vidim izgubljenu sliku vremena, čujem mrtvi glas, ovdje kao da je splasnula ili potpuno iščezla. Nisam zbog toga osobito zabrinut. Vjerujem da će uskoro narasti moja unutarnja moć, da će premostiti zapreku koja je onemogućuje, ukoliko ona nije takve prirode da je nadnaravna i nesavladiva kao što je smrt. U svemu ovome ima nešto što je veoma čudno, na ivici farse. Čini mi se da svi mi ovdje u V. jedni drugima vrlo dobro i umješno čitamo misli tako da jedni o drugima dovoljno znamo i zbog toga je nemoguć nepredviđen pokret, nepredviđena misao. Ovdje je zbog toga nemoguć napor duha da se odlijepi iz prosječnosti i vine u dubine svemira. Nešto nas ovdje prizemljuje, čini jadnim, jednodimenzionalnim, nemoćnim, ovisnim o mnogo čemu banalnom, a to je neka mračna sila, ili sile, koja se ovdje iznenada ili jednom davno nastanila, našavši utočište tu pokraj nas i u svima nama. Šta je to? Ili ko je to? Je li to neko ili nešto? Biće, živo ili neživo, ili sila, zemaljska ili kosmička? Mogućne su takve pojave i takve sile. One su uništile Atlantidu, one potapaju brodove, uništavaju avione, izazivaju zemljotrese, donose kugu i, koleru. Ali, za ovakvu silu još nisam u nauci čuo.

S takvim mislima prošao sam Grobljanskom. Bio sam gotovo zabasao na periferiju kad se sjetih da mi je Nora kazala da oko dvanaest dođem u pozorišni bife gdje me neki viđeniji ljudi žele upoznati. Znam što znači u podne ići u pozorišni bife, znam to iz Evrope, iz Ženeve, Beča i Berlina. Tu dolaze zaista i vrhunski umjetnici, pjesnici i intelektualci, književni i pozorišni kritičari, ali i oni koji su za umjetnost vezani marginalno, a često i snobovski, slobodnozidarski, masonski, ložno, gdje svidaju kojekakve poslove, često i one mafijaške. Razmišljao sam često o tom fenomenu, o podnevu kao vremenu, kao nekom svetom trenutku, kao što je siesta u Španiji. Nikad ga nisam uspio temeljitije razjasniti, baveći se mnogim drugim naručenim naučnim pitanjima, posebno vezom modernog duha Zapada i Istoka, što me opsjedalo i dovodilo do očajanja. Jedno vrijeme, obilazeći pozorišta u Ženevi, zatim u Parizu, bio sam na putu da uđem u trag jednoj zagonetnoj individui, koja se rodila u Dubrovniku i koja je baštinila lukavost i prepredenost starih Mletaka, i koju je put vodio u V, ali nisam stigao da saslušam kolegu parapsihologa iz Jerivana, koji je slučajno naišao na to zagonetno biće i htio mi predati podatke o njemu, ali su me tog časa zvali na telefon, jer me neko hitno zvao iz Beograda. Kasnije sam saznao da je kolega iz Jerivana poginuo u avionskoj katastrofi nad Sibirom. Ali, šta je tu je. Nisam gubio nadu da ću opet negdje naići na trag tom biću. Možda je Halil naišao na njeg, možda ga ono uznemirilo kad se pojavilo u V?

Uskoro sam se našao pred novosagrađenom zgradom pozorišta. Nije me oduševio njegov secesionistički stil, jer me sa pročelja podsjećalo na mnoge vile u Ženevi i Beču. Ti visoki stubovi, zlatnolažni ornamenti, nisu se razlikovali od onog što je u Evropi već bila stvar prošlosti, ali je za V. svakako predstavljalo napredak u arhitektonskom oblikovanju prostora.

Prvi pogled može da vara, sjetio sam se, i vidno raspoložen prošao pored livrejisanog vratara idući za strelicom koja je pokazivala put ka bifeu. Jasno, u jednom sam trenutku mislio da sam zalutao idući beskrajnim pustim hodnicima pozorišnog labirinta, našavši se u potpunom mraku, ali se na vrijeme upalila žarulja koja je osvijetlila tablu iznad koje je pisalo: "Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu!" Dante, gotovo viknuh. Duhovito. Ovdje neko vraški poznaje svoj posao. Dobar početak. I opet sam bio gotovo zalutao. I ponovo upadoh u mrak na novom stepeništu, kad se upali nova žarulja i osvijetli natpis na zidu:

"Ich wünschte sehr der Menge zu behagen, Besonders weil sie lebt und leben läst."

Izvanredno, viknuo sam tako jako da je svjetio žarulje zadrhtalo. Gete! Faust! Nečuveno! Ko su ti ljudi koji su sve ovo sagradili i čija je bila zamisao da svako ulazeći u pozorište mora da osjeti dramsku jezu Danteovog "Pakla" ili Geteovog "Fausta". Bio sam uzbuđen i koračao sam dalje niz bezbrojne stepenice spuštajući se sve dublje u utrobu pozorišta, ne videći kraja tom putu. Opet me zaustavi osvijetljena ploča i počeh sricati:

"Spiritus veni... advent..."

I glas začuh, posve jasan: "Dođi, duše... dođi..."

Više nije bilo šale. Vrag ju je odnio. Moje oduševljenje nečijim duhom naglo je splasnulo kad mi niz kičmu prođe hladna jeza i kad me obli znoj. Potrčao sam labirintom tražeći spas, vjerujući da su mi se sve te slike napisa samo učinile i da su nakaradna projekcija moje moći koja se, ovdje pod zemljom, iznenada probudila htijući me odvesti u pravcu koji sam tražio. Borio sam se sad sa samim sobom da ne potonem u dubinu zemlje i da se nikada više ne vratim na svjetio dana.

Iznenada, u uglu stepeništa, iza debelih metalnih vrata ugledah svog pretka Halila Ledinu. Otvorio je prozorče na tim vratima i gledao me zabrinuto, kao u Ženevi kad se njegova slika pojavila na prozoru moga stana u Bruchsalerstrasse. Prišao sam mu, vidio sam ga posve jasno, bio je to zaista on, očigledno utamničen u ovom mračnom podrumu. Lice mu je bilo voštanobijelo, oči demonski krvave, kao da već čitavo stoljeće ne spava, kosa sijeda i duga do ramena, a vrat modar s jasnim ožiljkom koji je ostavio konopac o koji su ga objesili Austrijanci uz pomoć domaćih izdajnika. Sada su me jasno gledale njegove krvave oči. Zjene su mu se raširile u znak pozdrava. Usne je rastegao u nerazgovjetan osmijeh.

- Konačno si stigao, rođače moj, iz daleka svijeta. Dugo te ovdje čekam - poče Halil dubokim, grobnim glasom od kog me gotovo uhvati nesvjestica. - Zovem te neprestano, iz dana u dan, iz noći u noć, zovem te na svim jezicima svijeta a ti me nisi čuo sve dok nisi ušao u ovu veliku kuću, u njene mračne podrume gdje čami moja sjenka i moj namučeni duh. Ni za mezar mi se više ne zna, ni za ime. Niko me ne pominje, ni po dobru ni po zlu. A borio sam se jedini iz V. protiv okupacione sile. U boju sam bio cio dan i ostah živ. I kad stigoh kući nakon našeg poraza, kad pomislih da sam izmakao, izdade me neko, i ščepaše me, izvukoše iz plasta sijena u koji se bijah skrio i objesiše bez suda i zakona, kao psa. Gledahu me oči onih što me izdadoše. Oči njihove jasno osjetih iz gomile što se okupila, oči kukavica i svih prodanih duša, podanika carskih i cesarskih, beskičmenjaka i ulizica, trgovaca i nakupaca čaršijskih i palanačkih, oči onih istih koji se i dan danas spremaju da izdaju zemlju, da djecu svoju prodaju novom okupatoru što se sprema da dođe u naše krajeve, istim putem i na isti način. Uplašen sam ponovo, uznemiren, nema nikog ime da mi pomene, u mezar kolac da udari da ne lutam u mraku, ne vapim, ne zovem upomoć. Zašto je to tako, najvidovitiji učenjače naših krajeva, zašto zlo uvijek nanovo iskrsava, hoće svoje, i ne bira vrijeme i žrtve? Hoće li ikad biti kraja toj mori što nas vijekovima proganja?
- Kraja biti neće - začuh svoj gotovo nezemaljski glas - ali tvoje ime neće više biti kaljano i mirno ćeš počivati u svome mezaru. Bićeš svima znan i svak će na spomen imena tvog dušu očistit mišlju o veličini žrtve tvoje.
- Oh, hoće li biti kraja nepravdi... Kada... kada ću moći mirno usnuti, potrčati našim poljanama punim mirisnoga cvijeća...
- Doći ću povremeno. Sad znam gdje si, rođače. Sad mogu da ti kažem dokle sam stigao i šta sam učinio protiv zla koje ti ne da mira.
- Dođi... Ali, čuvaj se. Osjećam nečiju moć nad sobom. Neko mi ne da u smiraj. Neko jak i zao. On hoda ovuda. Njegove čizme gaze po mojemu miru, unižavaju moj nezemaljski san. On sve za sebe uzima. I ima neke moćne saveznike. Bojim se...
- Ne, bojati se ne treba. Konačno, našao se neko jak da ga duhom pobijedi. Sazreli smo, rođače, nismo više tako slabi. U nama je nikla snaga koju smo stekli patnjama.
- Umoran sam. Odoh da se odmorim. Hladno je na mojoj strani i neprestano duva neki leden vjetar. Kao da dolazi iz Sibira. I psi me progone. Laju dan i noć.
- Ne kloni duhom, duše moj. Tebe radost smrti čeka.

Nestao je iza onih vrata. Stajao sam tako nekoliko trenutaka i najednom ugledah da više nisam u mraku podrumskog stepeništa već u svijetlom hodniku, pred vratima na kojima je pisalo: BUFFET. Ušao sam spreman na svaku moguću borbu sa svakim protivnikom, otvorenim ili prikrivenim.

Bife je bio ispunjen gustim dimom tako da mi je trebalo oko desetak sekundi da počnem razaznavati prilike koje su tu sjedjele. Atmosfera je bila familijarna, dalo se primijetiti na prvi pogled. Baršunastotiha, pospana. Svi su izgledali udubljeni jedni u druge, pažljivi, nježni, osupnuti davanjem značaja ličnosti sagovornika. Žamor je bio prigušen, kao da se tu očitavala neka svečeana, zagrobna misao. Poluodjevene žene bile su očigledno glumice koje nisu razlikovale pozornicu od ovog da tako kažem civilnog života. Bilo je tu i nekih individua koje očigledno nisu pripadale ovom svijetu a koje su se u njemu kretale vrlo sigurno, odomaćeno. Bili su to saputnici umjetnosti, kako smo ih u šali u Ženevi zvali prilikom jednog istraživanja o uticaju umjetnosti na različite socijalne slojeve. Opazili smo da ih se umjetnost uopšte ne tiče i ne dotiče, iako žive od nje, bilo da su posrednici između umjetnosti i publike, ili su tzv. ljubitelji umjetnosti smatrajući da su ispunili svoju misiju ako su popili po koje piće s umjetnicima, razmijenili pokoju riječ ili direktno uplivisali u njihov život kao trgovci ogovarači, potkazivači ili menadžeri. Bojao sam se da ću na ovom mjestu doživjeti samo neugodnosti, ali nije se moglo nazad, tim prije što sam ovdje našao Halilovu sjenku i čuo njegov glas.

Sjeo sam za jedan od praznih stolića izbjegavši šank ili fotelje po uglovima gdje bih odmah došao u dodir s nekim. Međutim, nisam ostao nezapažen.

- Zar je moguće da ste to vi, doktore Ledina - začuh krupan muški glas iza leđa i ponovo se trgnuh, osjetivši nelagodu, iako sam već bio navikao da mi se u V. tako prilazi.

Nisam stigao ni da se okrenem a već osjetih da sam u nečijem zagrljaju i da mi obraze slini neka neobrijana ljudeskara koja je bazdila na alkohol i miris lulaškog duhana. Kad se čovjek odmače i sjede na stolicu pored mene ugledah debelo otromboljeno lice, blještave okrugle cvikere ispod kojih su mi se smijuljile zelene oči, prosijedu kosu sredovječna čovjeka, provincijskog dembelana koji je ovdje sigurno najpametniji, najnačitaniji i najinformisaniji. Htio je svima pokazati koliko je sa mnom intiman i da među nama nema nikakve razlike u nivou, obrazovanju i znanju. On je čak za pedalj viši od mene, jer mene bije prazna svjetska slava a on je može, ovdje u V, pretvoriti u prah i pepeo, ukinuti kad to zaželi i kad mu se za to pruži prilika. A prilika mu se, evo, na dlanu podastirala.

Odlučio sam da budem oprezan. I on je sigurno jedan iz klana koji sve konce u V. drži u rukama. Jedan iz masonske lože. Njegove namjere nisu poštene i to se vidi na prvi pogled. Osjetio sam ga po mirisu, po glasu, po načinu odijevanja, po osmijehu koji drži u uglu usana, po oku na koje čkilji. Gesta mu je široka, svjetska. U pozorištu je varen i pečen. Glumci i svo osoblje boje ga se. Samo, postoji neko ko ga se ne boji i čija je on poslušna igračka, poslušno biće koje ispunjava zadatke. Vidi šta hoće ta ženevska protuha, taj doktor parapsihologije, rekao mu je neko meni zasad nepoznat. Mogao bi da nam ovdje pokvari račune, osujeti naše planove za budućnost, osvijesti ove ljude, da progledaju i ugledaju stvarnu opasnost. Pored komunista, koji se kriju, još nam je samo on trebao. Treba vidjeti dokle dopire ta njegova moć, šta njome može da postigne i može li ona ući u naše tajno jezgro.

- Eh, dragi doktore, kakva je čast upoznati takvo ime. Čitao sam sve, ama baš sve vaše tekstove. U mojoj biblioteci sve su vaše knjige, sve do jedne, razumijete li. Upravo dočitavam onaj vaš tekst o svjetskom duhu, hegelijanski pisan, razumije se, ali iz drugog aspekta. Vaša je teza o dodiru helenskog i istočnog duha, o potrebi svjetske civilizacijske uzajamnosti, dijalektike, prirodnih zakona i misticizma, o prožimanju duha i materije. To je sjajno, doktore, izvanredno, lucidno, maestralno, vjerujte mi. Pričao sam nekim ovdašnjim ljudima od nauke i duha, našim intelektualcima, o vama i svi su oduševljeni da u Evropi ima neko ko je odavde potekao. Eh, lako je vama u svijetu. Sve vam je otvoreno. Mi, ovdje na Orijentu, bijemo neke početne bitke što se tiče nauke i prosvjete. Treba da otvorimo i biblioteku, galeriju i još par knjižara. Nedostaje nam još mnogo toga. Ali, malo po malo, zrno po zrno i to će doći. Bogamu, zašto mi se odmah niste javili. Da ste tu saznajem od ljudi koji ne spadaju u cvijet naše inteligencije.

Konobarica je u pravom trenutku donijela kafe koje je naručio meni nepoznat prijatelj. Bio sam joj zahvalan. Prekinula je u pravo vrijeme njegovu tiradu.

- Dakle, doktore, šta vas dovede u zavičaj poslije toliko godina stranstvovanja?
- Čežnja, zavičajna čežnja, gospodine...
- Ah, pa nisam se ni predstavio. Arijel Anđelković, bivši glumac, sada veletrgovac. Putovao sam puno po svijetu i dosta toga vidio. Gdje god sam bio kupio bih po koju knjigu. Vaše sam svuda nalazio. Najviše u Beču. Čudo jedno, govorio sam za sebe, kad bih zastao pred izlogom neke strane knjižare i vidio na koricama knjige vaše ime. Svijet je tako mali i nesaglediv. I došli ste na kratko? Sigurno nekim važnim poslom?
- Da. Zapravo ne znam. Ovisi o mnogo čemu. Pozvan sam od jednog rođaka da dođem. Jedna privatna stvar parapsihološke prirode. Istorijski šok, tako nešto. Poremećaji unutar podzemnih sila. Time se mi bavimo, mi iz bijela svijeta. Ništa osobito.
- Raspitao sam se i o vašoj zaostavštini, o vašoj srušenoj kućici. Nema vas u evidenciji. Neka greška. Previd. Ali, ako biste htjeli ostati, nude vam jednu drugu, doduše trošnu kućicu. Ima ovdje dosta umjetnika bez stana. Vi ste, naime, prvi naučnik svjetskoga glasa koji ovdje ima takve probleme. Ali, obećali su da će brzo riješiti vaš stambeni slučaj. Samo se ne upuštajte ni u kakve avanture, ne družite se s prostim svijetom, s proleterima. Ima ih i opasnih. Na njih se u V. danonoćno motri. Okupljaju se u raznim tzv. kulturno-prosvjetnim društvima. To im je fasada. Ovo pozorište je nešto posve drugo. Ono je državno, pod direktnom banovom brigom. I ministra kulture i prosvjetiteljstva, razumije se. Ovo pozorište nastalo je zahvaljujući i njegovom veličanstvu kralju. Ali, eto, nije imao priliku da nas posjeti.
- Ne treba mi nikakva kućica. Imam svoj stan u Ženevi. Dajte je nekom kome je potrebnija, nekom siromašnom pjesniku. Želim samo da malo bolje upoznam ovdašnje ljude. Čuo sam da se ovdje nešto neobično događa i da to nije dobro za narod.
- Ha, ha, ha, doktore. Ma nemojte. To su bapske priče. Ogovaranja. Naš svijet ne može bez tih volšebnih slutnji. A koja je to sila? Je li je osjećate?
- Ne. Trenutno ne. Ali uskoro, dok riješim neke dileme, dok se malo bolje postavim, vjerujem da ću je demistificirati. Otkriti i prokazati. Veliko je to zlo. Ono prijeti, valja se odnekud. Neki su ljudi, i živi i mrtvi, uznemireni.
- Otkriti?

Vidio sam da se Arijel malo zabrinuo i uozbiljio. Nije više bio onako nadmen. Kao da je najednom postao svjestan da ga prozirem i da od mene nema šta da krije. Moj mu je pogled razbijao ljušturu po ljušturu i uskoro je pored mene sjedjela prazna ljudska mješina. Vidio je da od njega u mojim očima nije ništa ostalo, da se topi kao komad leda, da isparava. Hrpa atoma, bilioni atoma u lošem sastavu. I ništa više.

- Ah, da - a glas mu podrhtavaše - reče mi jedan prijatelj, moćan čovjek, da ga ne pokušavate tražiti, jer će poduzeti određene mjere da vas se hitno ukloni iz ove poštene sredine. Ne pokušavajte javno istupati i govoriti, poručuje vam. Ljut je na vas. Kaže da vi hoćete da ovdje uvedete nešto svoje, da poremetite ustaljeni način života i mišljenja. Posebno mišljenja.
- Ko je ta moćna individua?
- Ne mogu vam reći. Nije ni važno. Ovo je samo prijateljsko upozorenje. Ne pačajte se, doktore, u stvari koje ne poznajete. I šta ćete vi ovdje, u ovoj provinciji? Budite naš gost i idite otkuda ste došli.
- Otići ću kad raskrinkam tu individuu. Osjećam je za vratom. Iza leđa mi je, neprestano. Osjećam je na svakom koraku. Osjećam njen podzemni hod. U snu me napada, davi. Znam da se samo mene boji. Samo ja ne ovisim o njenoj moći. Svi vi ovdje dobro pazite da joj se ne zamjerite. Svi ste vi kukavice. Porobljeni. Beskičmenjaci.
- Žurim, doktore. Čuvajte se. Doviđenja - reče Arijel, diže se i ode iz bifea. Tek kad je izišao vidjeh da osim konobarice i mene u bifeu više nikog nema. Ni primijetio nisam da se bife ispraznio. Pozvah mladu konobaricu nasmijana lica da platim piće, ali ona reče da je već plaćeno. Arijel ih nije platio.
- Ko je imao čast?
- On - reče konobarica i ode u kuhinju.
- Ko je on? - viknuh za njom.

Sačekao sam da se vrati. Pogledala me i rekla:

- Gospodine, zatvaramo. I ne možete se ovdje više zadržavati. Red je strog i mora se poštovati.
- Ko je on? - ponovih pitanje.

Ona kao da nije čula. Poče prati čaše.

Bez nade da ću od nje nešto saznati pođoh prema vratima.

- On je svugdje - reče ona kad sam već izlazio. Zastao sam i pogledao je. Nisam vjerovao da taj demon toliko utiče na ove ljude. Nema ga a svuda je. Zar je mogućno? Nije li on davno nestao i sada se pojavio, ili je ovdje oduvijek, od mezozotka, neolita?

Nisam bio zabrinut. Počela me zabavljati igra s nepoznatim protivnikom koji je bio u velikoj prednosti u odnosu na mene. On drži sve konce u svojim rukama, ima me uvijek pred očima, zna za svaki moj korak, a ipak me se boji. Njegova je mreža odavna razapeta i njene su niti u svakoj pori ovog mjesta, u svijestima ljudi, u svemu što je ljudska ruka dotakla. Odlučio sam da se puno ne uzbuđujem, da se malo pritajim i da ga tako navedem da učini neki značajniji potez ne bi li se odao ill oglasio. Najbolje je početi živjeti ovdje kao da više nemam namjeru otići. To će ga izbezumiti, pojaviće se, saznaću za njegovu moć i urotu.