Alić, Džemaludin

Nisam otišao na Selimovu sahranu. Sjedio sam u Norinoj kući potpuno ošamućen. Činilo mi se da sam izgubio bitku, da je vrijeme da priznam da sam poražen i da odem što prije iz V. Ležao sam na krevetu i zurio u strop. Gledao sam muhu kako oblijeće oko žarulje. Nisam uspijevao dozvati bilo čiju sliku, bilo čiji duh, niti bilo čiji glas. Čak ni Halilov. Uzalud sam gledao u tamna stakla prozora, uzalud sam polutiho izgovarao njegovo ime. Prostor više nije moj medij, vrijeme mi se nije pokoravalo. Demijurga nisam našao, iako svi o njemu šapuću, iako sam osjetio njegove moći i njegovu blizinu. On nije otjelotvoren, nije ljudsko biće već nešto više, nepojamnije, nešto iz povijesti, iz vremena što se slilo u tačku, spustilo u jedan topos, leglo nad njega, poklopilo ga kao taman oblak. On je u V. samo zastao da predahne, da bi ponovo krenuo ka drugim ljudima u drugim mjestima, da bi tamo nastavio igru koju vijekovima uvijek iznova obnavlja. U V. se čak malo i opustio, jer je naišao na opštu ravnodušnost za prošlo, na tihe, mirne i radine ljude koji gledaju svoja posla, osim onih rijetkih, koji su navikli da vladaju i da se dodvoravaju od sebe moćnijem. I te je prezirao uživajući samo u igri glumaca, u predstavama koje je skoro sam režirao. Dopustio je čak da mu za trenutak iz pažnje izmakne lik Halilov i da njegov krik iz vremena dopre do mene u Ženevu, da njegov napaćeni lik dospije do mog prozora i pokrene me da zaigram igru. Trebalo je da se kao i on zabavljam, da prihvatim njegovu ruku i pridružim se onima koji se ničega ne sjećaju i kojima je svejedno hoće li ih iko pominjati nakon smrti. Uistinu, u V. je smrt jednodušno skoro zaboravljena, odagnana je kao nedostojna pojava. Na Selimovoj sahrani biće malo ljudi, tek oni koji to ne budu mogli da izbjegnu. Brzo će biti zaboravljen. I on i njegov nauk o smrti i jednakosti pred njom.

Možda je i mene uhvatilo. Možda sam i sam prišao onima koji se unaprijed predaju i ne žele da se sjećaju ničeg što bi ih izvelo iz ravnoteže, iz mukle samotnosti, bježanja u sebe sama. Ta pomisao ostavila mi je tračak nade da se sila o koju se neprestano spotičem možda umorila, zaustavila, čim uspijevam da se trgnem iz beznađa i nađem novi poticaj akciji, nadanju. Ta sila živi od nečega, nešto je održava, mora da postoji njen energetski centar iz kog crpi vjeru u svoju moć i izuzetnost. U naučnoj literaturi nisam naišao na sličnu pojavu. Sve materijalizacije koje su ostvarivane putem medija bile su dječja igra naspram ove koja se igrala u V. Naslutio sam da bi otvoreni izazov toj sili rezultirao nečim strašnim, nekom katastrofom, ako nije već počela. Možda su stvaraoci novog svijeta već tu, a mi ih ne vidimo, ne čujemo njihove slavljeničke marševe, ne znamo šta spremaju svijetu i šta potajno u svojim fabrikama grade, kakva strašna oružja u vidu plamenih pečurki. Zar je on tako mudar i lukav da se njegovo stvaralaštvo zaista ne vidi? Zar su ljudi zaista toliko pospani i naivni?

U mene se ponovo uvukao nemir. Uzeo sam kaput i pohitao u zvjezdanu noć. Soba mi je bila tijesna i morao sam da izađem. Nisam znao kud idem, nešto me je neosjetno vuklo ka rijeci. Prešao sam preko zida na mjestu gdje sam prvi put s Kemalom gledao rijeku. Pošao sam prema mjestu gdje se ona djevojka utopila. Najednom začuh glasove. Ubrzo ugledah svjetla mnogih baklji. Preda mnom se ukaza prava srednjovjekovna procesija. Ljudi s crnim kukuljicama na glavi nosili su kip na gredama i išli prema rijeci. Kad ga baciše u rijeku svi digoše ruke nebu i povikaše: "Demijurže, bože naš! Kad će doći čas rastanka?! Kad će nebo reći svoju riječ? Kad će zora posvećenih zvjezdanoj putanji?!"

Procesija je pošla niz rijeku i nestala u mraku. Sjedio sam iza topole i drhtao od iznenađenja. Nešto se, ipak, ovdje događa. Nije sve mrtvo, u sebi usahlo. Ovim ljudima nešto je obećano, oni vjeruju i čekaju neki zvjezdani put u mrak ili u smrt. Postoji, dakle, vjerovanje, sekta, postoje propovjednici, postoje kretanja masa i što je najgore postoje fanatici koji su se potpuno predali u ruke moćnome demonu. A kuda ih on vodi? Šta im je to obećao i zašto su postali nestrpljivi? Kod njih kao da se pojavila sumnja, kao da im se vraća sjećanje uz nevjericu da će se zvjezdano uznesenje ikad ostvariti. Možda su shvatili da ih Demijurg ili neko drugi obmanjuje, žrtvuje. Ko zna?

Počeh shvatati Kemala koji neće da vidi ni ženu ni sina. Počeh shvatati Selima koji nije htio da izlazi. Počeh shvatati i Džamilu koja ništa nije tražila niti je koga čekala. I oni ljudi uz Kemala, u obalu rijeke, nisu ništa drugo čekali do li neko obećano putovanje.

- Ne shvataš - začuh Halilov glas iza sebe.

Pretrnuh. Oprezno se okrenuh. Stajao je pod drvetom sa omčom oko vrata. Čekao je vješanje.

- Ne shvatam - rekoh tiho. - Kaži mi, šta se događa?
- Vječno zlo - reče i osmjehnu se. - Luta svijetom i nastanjuje se ondje gdje mu je najpogodnije. A najpogodnije mu je ondje gdje nema hrabrosti. Hrabrosti nema ondje gdje nema sjećanja. Ono nije stvorilo onu sektu kukavica. Samo ju je naslijedilo. Ta sekta u V. već vijekovima postoji. Osnovao ju je neki Ignacije od Lojole, preko legata kad je dolazio na Bilino polje da kazni ili pridobije Kulina bana. Ona me je odvela na vješala. Ne dobri Bošnjani, bogumili, jeretici, patareni, već oni - inkvizitori, tragaoci za dušama koje u sebi nose jeres, novo učenje, knjigu i hrabrost. Ta sekta nije htjela moj podvig, moju samosvijest, kao što nije htjela ni djela Stjepana Drugog Kotromanića.
- Zašto se to zlo ovdje zaustavilo? Zašto nije pošlo dalje, u neke bogatije krajeve?
- Davno, davno, u prastara vremena, ovuda je išao vječni ratnik. Vraćao se iz boja sa paganima, branio je ovu zemlju, borio se čak tamo na Dnjepru protiv Skita, protiv zlih sila i barbara, i nakon pobjede vratio se u V. gdje je rođen, da predahne, odmori se. Legao je na hladnu zemlju, onako umoran, žedan i zaspao. Opio ga mir zavičaja, ljepota šume, žubor vrela, zujanje pčela, pjev ptica. I neka vila sjela je uz njeg i milovala mu bujnu plavu kosu. Spavao je slatkim snom i iz njeg se nije probudio. Ubila ga ljepota. Ubio ga san za zavičajem. Ostao je na tom mjestu vijekovima nesahranjen, a zle sile upirale su prstom u V. i likovale. Silazile su s neba da gledaju kosti vječnog junaka koji im više ništa na može. Nije bilo čovjeka u V. da ga sahrani, jer u to vrijeme tu nikoga nije bilo. Tek kasnije, došli su Iliri, pa Rimljani i njihovi psi raznijeli su kosti vječnog junaka. Dok se te kosti ne sahrane zlo neće otići iz V. Jednu sam kost našao onog jutra kad sam bio pošao u boj protiv Austrijanaca. Moj konj stao je pred Ardubom, sadašnjim Vrandukom, i nije htio dalje dok ne uzmem tu podlakticu. Na njoj je zlatna halka na kojoj piše: "Demijurg, Satana, podlo prokletstvo."

Uzeo sam tu kost od Halila nepostojećeg da bih sahranio barem dio nepostojećeg. Materijalizacije su moguće. Evo jedne. Nestalo se kad tad javi. Ono pouzdano postoji. I hoće da govori, da ga ljudi ne zaborave, da shvate poruke davnih istina i davnih ljudi. To je ta mudrost drevnih naroda. Postojanost njihove strpljivosti. Snagu riječi njihovih pjesnika. I sve u meni dobi novi sjaj. Vrati mi se moć. Shvatih šta se u V. događa, šta se krije.

Halil je nestao u trenu. U ruci sam držao kost vječitog junaka. Krenuh kući da razmislim, da se priberem. Zorom ću niz rijeku, do onog mjesta gdje se Halil borio. Kosti su vječnog junaka razvejane, oko njih su se okupile zle sile kao pčele oko saća. Trebalo bi ih skupiti i sahraniti. Možda bi se na taj način umirio Halil i odagnao Demijurg. Ko zna. Ljudski putevi prostorom i vremenom suviše su zamršeni. A jasnoća je znak, slovo, poezija, igra koja traje bez želje da prestane. Promjene su potrebne, jer bez njih život gubi smisao.

Išao sam pustim ulicama V, pognut, s onom košću pod pazuhom, pomalo uplašen, više iznenađen, zapleten u sve što sam za kratko vrijeme u rodnome mjestu vidio i doživio. Bio sam više nego zatečen: ono što sam tražio nisam našao, ono što nisam tražio našao sam. Tražio sam Demijurga a nisam ga našao. Našao sam vječnog junaka a nisam ga tražio. Trzao sam se, bježao od svojih misli, gledao lijevo desno, bojao se da ne nabasam na nekog koga ne bih mogao da slušam. Nikog nisam želio da vidim. Ni Džamilu, ni Noru, ni Kemala, ni Bega, Trkača, kao ni sve one što su samo prividno pomogli u mome istraživanju istine.

Osjetih nečiji dah iza sebe. Naslutio sam nečiju sjenku u kapiji jedne kuće, vidio sam da se pomakla i uputila za mnom. Pošao sam brže uz rijeku, prema osvijetljenom trgu na kom su se isticali pozorište i kafane. Htio sam tu sjenku izvesti na svjetlo da je bolje osmotrim. Opazih da se sjenka cijepa na dvoje, da od dvoje postade četvoro. Ubrzali su, primicali mi se, opkoljavali me. Bio sam u zamci, shvatih, više nije bilo nikakvog izlaza. U zamci sam koju mi je neko vješto postavio. Stao sam leđima oslonjen o zid jedne kuće. Gledao sam rijeku i ubrzano razmišljao da li da skočim i pokušam plivati na drugu stranu. Osjetih onu kost pod miškom i hitnuh je prema vodi. Gonitelji oko mene kriknuše. Kao da ih je nešto zaslijepilo, podsjetilo na to ko su i šta su. Prilazili su mi sve bliže i bliže.

- Upozorili smo vas, doktore Ledina. Više puta na više načina. Očekivali smo da ćete stati, ali vidimo da ste uporan i zamoran čovjek. Vašoj izdaji nema kraja. Vrijeme je da svedemo račune, sklopimo knjigu starostavnu u kojoj je sve unaprijed i unazad zapisano. U toj knjizi zaista piše da će nas ovdje u V. uznemiravati potomak vječitog junaka, neki Halil, a kad njega smirimo, opet neki novi potomak, doktor Ishak Ledina, čije će moći biti ravne moćima vječitog junaka. I kost ste onu donijeli, onog prvog, pradavnog, da nas njome plašite. Sada je na dnu rijeke.

Čovjek što mi je govorio prišao je bliže i u tami, u odsjaju plinske svjetiljke s ulice, razabrah dugo suhonjavo lice, malene oči, kroz čiji su me kosi procjep gledale sjajne zjenice koje su kao u mačke svjetlucale u tami. Nije to bio onaj čovjek iz pozorišta, niti onaj promatrač s nasipa uz rijeku. Potpuno bezizražajno, nepoznato, voštano lice. Glas metalan, kao iz groba. Stas osrednji, hod gibak, noge malo povijene.

- Ti si Demijurg? - izustih.
- Da. Ja sam Demijurg - reče prilika i dade znak onoj trojici da me povedu. Pošli smo niz rijeku, došli do nekih metalnih vrata urezanih u samom nasipu, i oni ih otvoriše. Ulazili smo u neko podzemno sklonište. Silazili smo mračnim stepeništem u samo podzemlje V, u ono što sam u pozorištu, kad sam prvi put u njeg ušao, odmah ugledao i naslutio. Mislio sam da je ovo još od mojih materijalizacija, ali kad glavom udarih o nešto metalno i kad mi čelo prokrvari, shvatih da je sve zbilja i da je vrag odnio šalu. Odlučih da ne pravim nikakve nove izazove već da strpljivo podnosim njihovu volju. Bili su jači ovog trena, bili su brojniji, iako sam znao da nešto žele, da me nisu poveli da bi mi naudili već da bi možda sa mnom sklopili savez kao i sa mnogim drugim u V. koji su bili svjesniji, intelektom obdareniji.

Nismo dugo išli kroz mrak. Uskoro se nađosmo u jednoj prostoriji čija nam je vrata otvorio čovjek bez desnog oka. Iz ove sobe stigosmo u veći salon u kom je dominirao veliki hrastov stol i slike po zidovima. Svaka od tih slika predstavljala je neko lice, jedno te isto ljudsko uplašeno lice, u grču, iza rešetaka. Demijurg je volio tu temu i neki je mjesni slikar slikao samo utamničenog Galileja, kako iza rešetaka čezne za slobodom, slobodnim mišljenjem, svojim ljudskim pravima. Gledao sam jedno vrijeme te monstruozne slike i sjetih se da nešto slično već postoji u Evropi i Sibiru, da se i tamo slikaju samo dva lica od kojih je jedno dizalo desnu a drugo lijevu ruku, u znak pozdrava svom voljenom narodu. Nisam prihvatao takvu umjetničku jednostranost, nisam volio nacističku a niti socrealističku umjetnost, pa ni ovu demonsku, mefistofelevsku, koja je zračila nekim čudnim povijesnim mrakom.

- Šta vas je, doktore Ledina, dovelo u V? - čuh ponovo metalni Demijurgov glas.

Pogledah oko sebe i shvatih da sam potpuno sam u salonu. Dok sam gledao slike on je iščezao. Nije mi bilo jasno otkud je dopirao taj glas, jer zvučnik nigdje ne ugledah.

- Ne bojte se. Govorićemo na ovaj način. Želimo da vas promatramo dok odgovarate na naša pitanja.

Shvatam da ću voditi medijalni dijalog i da je u pitanju zaista moćan čovjek.

- Zbog čega obožavate utamničeno Galilejovo lice? - postavih pitanje nevidljivom sagovorniku.
- Varate se. To nije lice utamničenog Galileja. On iz slobode gleda u neslobodu. Gleda one utamničene. To je osnovna ideja slikareva.
- Zašto je na toliko načina varira? Sloboda je bez varijantna, samo jedna.
- Do nje se dolazi na bezbroj načina. Vi to, doktore, vrlo dobro znate. Jedan od tih načina je i galilejevska nauka, koje se mi ne bojimo i zbog toga rado gledamo u to samo prakticizmom obdareno ljudsko djelovanje. Ono drugo, vaše, za nas je opasnije.
- Vaš ideal je zlo, dokidanje pamćenja, jednoobraznost, monolitnost pokornosti, koja, doduše, nije izrazito nasilna, već suptilna, nenametljiva, ali istrajna i vječna.
- Istina je što ste kazali, doktore. Nije li to bolje od dekadentnih i neupotrebljivih sanjara, bohema, pjesnika i sličnih sektaša ljudskog duha koji čovjeka samo unazađuje, ne odvaja radikalno od majmuna. Čovjek budućnosti treba da se podvrgne istrajnom učenju sputavanja individualnih osobina i uklapanju u kolektivno i jednoobrazno činjenje. Samo tako i time moć će postati istinski stanovnik kosmosa. Vrijeme je da se rješava ove prastare i tijesne majke zemljice.
- Futurizam. Vi ste čisti futurist. Ima u tome i nasilnog mračnjaštva, onog iz davnina. I stari mistici išli su tim vašim zvjezdanim putanjama kroz noć i neznanje.
- Opet ste pretjerali u ocjeni. Uz nas je većina ljudi V. Nema u našem nauku ničeg mističnog, lažnog i tamnog. To je samo put uznesenja u beskrajno kosmičko vrijeme. I prostor.
- Znači li to da i ja moram tim putem i da odavde više neću izići?
- Možete izići, kao i Halilov duh što se probio. Jedino vas i Halila ne možemo da kontrolišemo, vas što ste obdareni tim moćima. Oko vas je neki nama neshvatljiv omotač koji vas štiti. Nešto iz vas plaši nas. Vi sve prezirete. Pred vama je nemoguće skriti tajnu. Zbog toga vas upozoravamo da ne brbljate suviše, da ne zaluđujete ljude pričom o sjećanju i prošlosti, već da ih upućujete na red i rad, na ono što ih čeka u budućnosti. Prošlost ne postoji već samo budućnost. Najbolje je da što prije odete iz V, i nastavite s vašim naučnim istraživanjima od kojih će mnoga i nama koristiti. Zanima nas kako savladati te vaše individualne, pjesničko-naučne osobine. Ništa više. Idite što prije, jer već sutra u svijetu će se nešto užasno događati. Samo u Ženevi imaćete mir. Ovdje ne.
- Čudim se vašoj dobroj volji. Toliko ste me sprečavali a sada me jednostavno puštate.
- Želimo da nam koristite. Zanima nas to što istražujete. Ta vaša nauka. Možda ćemo njome još vještije uspavljivati ljude. Posebno one koji su umrli, nestali. Ne želimo da se više javljaju živim.
- Ako je tako, reći ću vam još ovo. Ja sam samo prokleti patriota kog je u zavičaj povukao zov jednog ojađenog patriote. Ne dam se nikome i ničim kupiti. Vratiću se ponovo, ako to bude potrebno, ako to od mene ovaj narod bude tražio. Svi ljudi koji se bore za slobodu. A oni ljudi koje sam sretao, svi oni, vaši su ljudi, to mi je tek sada postalo jasno.
- Savršeno opažanje. Kad biste nama prišli, ne bismo dirali u vaše individualne osobine.
- Da li mogu da pođem?
- Idite, doktore. Korisno smo popričali. I ne pačajte se u naše poslove. Ni mi vaše ne kvarimo. Bez nas ljudi bi u V. bili očajni. Do besvijesti bi se opijali, pričali o skorom ratu, ubijali se. Mi ipak činimo da se to ne događa, da budućnost ne čekaju sa strahom. Dakle, doviđenja, doktore Ledina. Viđaćemo se u Ženevi u jednoj od vaših omiljenih kafana.
- Biće mi drago - rekoh i krenuh ka vratima. Izlazeći više nikog nisam ugledao. Opet sam išao onim stepenicama i prošao kroz ona metalna vrata. Pažljivo sam ih za sobom zatvorio da metalni zvuk ne bi koga u blizini privukao. Prešao sam nasip, sišao na ulicu i krenuo prema trgu.

Išao sam polako usnulim V, uživajući u šetnji. Najednom sam osjetio da je to zaista moje rodno mjesto, da ga volim, da u njemu žive meni bliski ljudi koji sada mirno spavaju i ne sluteći šta se pod zemljom odigralo. Noć je disala prozračnom tišinom. Samo ponekad začuo bi se pisak ptice iznad rijeke. Osjetio sam dah južne topline, miris mora, neku čudnu promjenu u vazduhu. Kao da su zle sile iz zemlje ulazile u nebo i letjele u neke druge, daleke krajeve. Kao da su nečim ovdje poražene i više nemaju snage da se održe. Pogledao sam u nebo i ugledah sjajan trag meteorita. Neko je umro, kazali bi stari ljudi. Duša mu ode u nebo. Meni se učini da čuh posljednji Demijurgov dah. To je on proletio nebom. Pošao u druge krajeve, u drugo vrijeme, svojim zvjezdanim uznesenjem. Nisam se tome protivio.

Proveo sam potpuno mirnu noć u Norinoj kući. Spavao sam kao nikad u životu. Iz ormara je dopirao miris dunja. On me i uspavao.

Nora je pripremila doručak i čekala me. Bila je veoma blijeda i nervozna. Nije više bila sigurna u sebe. Kao da je nešto izgubila, neku tajnu unutarnju moć. Kao da je prvi put bila svjesna svoje smrtnosti. Gledala me tužno, gotovo sa stidom.

- Sve je prošlo - rekoh. - Možeš ponovo početi život. On je konačno otišao svojim kosmičkim stazama. U V. više nema izdaje. Sada treba biti samo čovjek od krvi i mesa.
- Tako sam im vjerovala - reče ona i briznu u plač. - Mislila sam da me neće nikad ostaviti ovako samu.
- Uskoro će se u V. roditi jedan pjesnik, Behram po imenu. On i njegova poezija nadomjestiće ti svu prazninu.
- Onda vrijedi živjeti i čekati - reče djevojka i osmjehnu se prvi put.

Popili smo našu posljednju jutarnju kafu. Spakovao sam svoje stvari u kofer i krenuo na željezničku stanicu. Ušao sam u voz i krenuo ka Bosanskom Brodu. Iz njeg ću u Zagreb a iz Zagreba u Beč gdje treba da održim predavanje. Nakon toga čeka me moj stan u Ženevi, rad, eksperimenti, pisanje novih djela. I jedna dama, Berta po imenu, koja mi donosi nove knjige i svoj široki osmijeh.