Alić, Džemaludin


 

 

10.

 

Nore nije bilo kod kuće. Na dogovorenom mjestu, ispod kamena, nađoh ključ i uđoh da se odmorim i pripremim za premijeru. Legao sam na postelju i odmah zaspao. Bio sam umorniji nego sam mislio. Sanjao sam čudne, košmarne snove. Vidio sam čovjeka s maskom na licu kako me zove da krenem za njim. Čim bih mu se približio on bi nestao. A tad bih osjetio da korača za mnom, da me slijedi, te bih počeo da bježim. Nikada ne bih uspio pobjeći. On bi za tren bio ispred mene i zvao bi me da ga slijedim.

Probudio sam se u sumrak. Posljednji zraci sunca nestajali su iza brda. Skočio sam na noge da bih se što prije obrijao i obukao. Na stoliću ugledah koverat adresiran na moje ime. Nervozno ga pocijepah. U njemu je bila karta za premijeru. Balkon, desno, drugi red broj trinaest. Nije bilo loše mjesto. Doduše, da bih vidio Demijurga moraću se okretati nazad, a to nije zgodno u slučaju da predstava bude dobra.

Na predstavu sam zakasnio nekoliko minuta, ali sam sjeo na svoje mjesto u trenutku kad se dizala zavjesa. Predstava "Magbeta" bila je izvrsna. Neko je imao istančan osjećaj za jezu i smrt. Nisam ni osjetio da su protekla dva sata. Tek kad je publika počela aplaudirati, okrenuh se da ga vidim. Ali, njega više nije bilo. Glavna loža bila je prazna. Nije podnosio da se pljeska nekom drugom. Moja žalost bila je velika. Glumci su me opčinili igrom tako da ni jednog trenutka nisam pomislio na Demijurga. On je imao priliku da me pažljivo promatra.

Pomalo razočaran svojom nesmotrenošću krenuh ka izlazu.

- Gospodine Ledina! - začuh nepoznat glas iza sebe i osjetih nečiju ruku na ramenu.
- Izvolite - rekoh pažljivo osmatrajući nepoznatog tovjeka u tamnom odijelu.
- Za mnom, molim lijepo - reče neznanac i krenu niz hodnik. - Pozvani ste na koktel - reče odsječno.
- A ko je imao tu čast?
- On - reče čovjek i stavi tamne naočari na oči. - Zainteresovala su ga vaša naučna istraživanja i dostignuća. Uman je to čovjek. I bogat duhom.
- Vi ste njegov sekretar?
- Tajnik. Bolji je izraz tajnik. Ne pričam puno. Gotovo ni sa kim iz puka. Samo sa gospodom. On je strog i pedantan. I iznad svega tačan i oprezan. Ne voli iznenađenja. Vi ste ga, izgleda, iznenadili.
- Pretpostavljam zbog čega.
- Više vam, doktore, ne mogu ništa reći. Nije uputno. I strogo je zabranjeno.
; - On, izgleda, posjeduje veliku moć? Otkuda ona dolazi?
- Ne znam. Moje nije da mislim. Moje je da izvršavam.
- Gdje ste bili tokom rata? Na solunskom frontu?
- Daleko. Samo toliko mogu da kažem. Možda u Galiciji.
- On je demokrata?
- Gotovo da jest. Prognan je iz jedne zemlje. Porodica mu je pobijena u Odesi.
- Da. Mogućno. Odmah sam naslutio da nije iz ovih krajeva. A ima li veze sa žrtvama u Sibiru?
- Nema. Ne voli krv i ubijanje. Njegov posao je posve druge prirode. Zanimaju ga okultne nauke. I nauka sama. Sve čime se podstiče napredak, moć. Puno je moći u njegovim rukama.
- I puno zlata, novca.
- Tako nekako. Ali varate se ako mislite da je samo zlato moć. Ima i drugih moći. Uostalom, on tvrdi da te moći vi najbolje poznajete.
- Da. To je istina. Nema razloga da nešto krijem. Sve je to u mojim knjigama objavljeno. Sva moja naučna istraživanja.
- Večeras ga nećete upoznati, ali biće još prilika. Rekao je da nije tako okrutan kako mislite. Da one žrtve nisu njegove žrtve, oni nestali, utučeni ili poludjeli ljudi. To čine podli da bi mu se dodvorili.
- Zanimljivo. Veoma zanimljivo. A zašto ga zanima moć?
- Nema želju da pokori svijet kao Hitler. Mrzi fašiste i sve njihove ulizice. Doduše, ne voli ni pretjerano dobro, jer vodi dekadenciji, opuštanju, neznanju. Ne voli ni prošlost, žrtve, mitove, nacionalne i sve druge. On je internacionalist. Ne voli ni staljinizam, azijatsku okrutnost. Nije dogmata. Nije ni anarhist. Ima svoj svijet, svoje ljude, svoju moć, svoje sile. Želi da živi u miru, da uživa i da mu se niko ne suprotstavlja.
- Ne voli on mnogo šta. Posebno ne voli sjećanje, spoznaju, osjećanje vlastitosti. Dobro, mrzi fašizam, nije staljinist, ali da je na svoj način okrutan - to ne može da prikrije.
- Mora postojati neki red, barem u okrugu u kom on vlada. Inače bi zavladala anarhija. Pojavili bi se neki srednjevjekovni vitezovi, ale i aždaje. Pojavila bi se i inkvizicija. I sve ostalo što sputava njegovu volju.
- Ipak, najviše mrzi prošlost. Zašto?
- On se preobratio. Nekad je bio loš. Tamo, u drugoj zemiji, na drugom kontinentu. Shvatio je da je svaka prošlost puna krvi i da podstiče samo ubijanja. Prestao je da se bavi ratovima i posvetio se miru. Nema lične imovine, nikakav dvorac, samo jedno skromno i skrovito mjesto. Ali, ne voli da ga neko uznemirava, uništava mu spokoj, neki smutljivci, pjesnici, sanjari i ostali nesvjesni ljudi. Sve svoje moći posvetio je opštem dobru.
- Dobro izgrađuje zlim putem.
- Doktore, znamo da ste parapsiholog, uman, vidovit čovjek i da vam se gotovo ništa ne može sakriti. Puno me pitate i puno sam vam govorio, mimo njegove volje. On neće sukob s vama. Zna da su vaše moći ravne njegovim. Želi mir u svom okrugu. Zaboravite Halila, poručuje vam. Taj žrtvovani mladić mogao bi povesti ljude pogrešnim putem. Putem iluzija. Ne treba im nuditi sliku već izgubljenog, davno prohujalog. Ta su vremena zauvijek prošla. Austrijsko carstvo donijelo je u ove krajeve mnogo toga evropejskog. On se tome priklonio. Prišao je nekim od tih ljudi. Oni su zajedno i ne daju se. Nisu nimalo naivni. Žele poslušne, praktične, radine ljude, neopterećene prošlošću. Budućnost, po njima, pripada praktičnim, tehnici okrenutim ljudima.
- Ljudima koji će postati i ostati robovi strojeva?
- To nije toliko bitno. Po njegovoj viziji za ljude budućnosti radiće samo strojevi.
- Da. On i njegovi masoni hoće ljude za strojeve, poslušnost, red i rad, hoće da svoj kapital što više i što brže umnožavaju. Zbog toga mrze fašiste, ali i staljiniste. Ne vole iznad svega komuniste. Šuruju sa anarhistima. Da remete red i mir onima koji im se ne dopadaju.
- Čovjek mora da gleda naprijed, ne nazad.
- A ako zaboravi da je čovjek?
- Neće zaboraviti. Njegovo znanje se pažljivo skuplja, pohranjuje i proučava. I njegova prošlost, sve što bi mu moglo smetati da krene u fantastičnu budućnost.
- Lijepa budućnost. V. je, dakle, jedna vrsta pokusne laboratorije. Ja sam u njoj uljez. Nepredviđen. Mogao bih sve da pokvarim. U pitanju je eksperiment nad živim ljudima a da oni toga nisu ni svjesni. I sve se zasniva na tome da se ljudi pokore a da oni to ne osjete. Zar ne?
- Ne, doktore. Griješite. Niste ovdje uljez. Mi smo vas pozvali. Halilovu sliku mi smo projicirali u Ženevi. To je bio naš eksperiment. Ali nismo se nadali da ćete pokušavati da uđete u bit tog problema. On želi da preduhitri fašiste, ali i staljiniste. On predviđa njihov sukob. Hoće iz njeg da izvuče korist za čovječanstvo.
- Zašto ga zovete Demijurgom? Stvaraocem.
- On to i jeste. Stvorio je jedan svoj svijet. U malom, doduše. On vlada svim ljudima V. Oni mu se bez izuzetka pokoravaju. Čak i Kemal. I Selim. Ali, s vama, doktore, ima muke. Vama jedino ne može da ovlada. A dok postoji i jedan koji se opire postoji mogućnost da mu sve zamisli propadnu. On se plaši vaših elektromagnetnih sila. Raduje ga da je u Ameriku otišao Nikola Tesla.
- Da. To je to. Pretpostavljao sam. Slutio. Odnekud dokučio. I da mi niste kazali znao sam. U V. se događa nešto ozbiljno, krupno.
- Suviše znate, doktore. Izvolite na koktel. A onda idite otkuda ste došli.

Čovjek me uvede u veliku salu. U njoj je bilo najmanje stotinjak duša. I on je tu, znao sam, ali kako ga naći.

Uzalud sam ga tražio. Ljudi su vodili glupe, obične razgovore. Ni naslutiti nisu mogli da su u laboratoriju, da njima neko nevidljiv upravlja i da iz njihovih glava prošlost polako iščezava. Pokušao sam s nekim mladim ljudima zapodjenuti razgovor o prvom svjetskom ratu, ali oni su to glatko zaobišli. Pričali su neke stvari iz života. I smijali se veoma zadovoljni. Nisam se dalje htio pačati u njihove dogodovštine znajući da neko od Demijurgovih ljudi sigurno sluša šta to hoću od ovog svijeta što se okupio.

- Lijepo se provodite, rođače, - iznenadi me Nora. Nije imala vremena za mene već je odlepršala dalje sretna da je ponovo među svijetom na koji je bila navikla.

Pošao sam dublje u salu bojeći se da me Nora ponovo ne nađe. Nisam želio da znaju kod koga sam odsjeo.

- Ipak vas nađoh - šapnu mi na uho Trkač koji se odnekud stvorio pored mene. - Umro je Selim. Džamila vas poziva da dođete.
- Da nije kasno?
- Želi nešto da vam važno povjeri. Niko još ne zna da je izdahnuo. Ne zna ni Kemal.

Pošao sam za Trkačem, iako mi se ostajalo na prijemu. Htio sam malo da popričam s nekim od glumaca, ali nisam uspio. Oni su se okupili oko nekog omanjeg čovjeka sijede kose koji im je nešto govorio. Samo na tren ugledao sam njegovo rošavo lice. Učinilo mi se da je jednim dijelom bilo podvrgnuto operaciji. Uši su mu bile ušiljene, kao u vanzemaljca. Glumci su ga pomno slušali i snishodljivo klimali glavama.

- Ko je onaj čovjek među glumcima? - upitah Trkača u hodniku.
- Onaj sijedi?
- Da. Onaj rošava lica. I krupna glasa.
- Liči na njega, ali nisam siguran. On uvijek nosi tamne naočari. I malo je poguren od godina.
- Neko ko je nosio tamne naočari predstavio mi se kao njegov tajnik. Ali nije imao sijedu kosu i nije bio poguren.
- U svašta se on izmeće, doktore. Ne dajte da vas prevari. Otvorite oči i pazite kuda idete, šta pijete i s kim u kafani sjedite. Zamke su mnogobrojne, a život samo jedan.
- Hvala na savjetu. Ne bojim se. Ne mislim da mi se mogu dogoditi iznenadno glupe stvari. Barem ja umijem da predviđam, osjetim opasnost.
- Hvala bogu, doktore. Dobro je dok ima takvih ljudi. A mi uplašeni treba da se uvijek čuvamo. Zar ne?
- To nije loše. Žali li Džamila Selima?
- Ne. Kao da joj je laknulo.
- Zna li da si sada sa mnom?
- Zna. Ali ne zna da smo bili sa Kemalom. To bi je strašno pogodilo.
- Kemal pripada Demijurgovom društvu?
- Ko zna. Ni nama nije jasno. Čudan je. Veseo i tužan istovremeno. Mnogo zna, a onda najednom ode u neke daleke prostore gdje se izgubi. Tada ga ne razumijemo. Govori nam nešto a ne znamo šta govori.
- Rekao si da te Demijurg unesrećio. I ženu ti Katku.
- Nisam posve siguran. Noću mi se tako čini. Čim svane ja trčim da nosim Begove poruke. Ni ja nisam ja. I ja sam se u sebi izgubio. Zli dusi me ponijeli.
- Eh, šta ću ja s vama. Danas govorite jedno, sutra drugo. Sad je zao, sutra će biti dobar. Na kraju ću ja ispasti najgori. Možda se ovdje ni u šta ne treba petljati već pustiti vas da živite u svome zaboravu.
- Tako je, doktore. Ovdje se ne može ništa promijeniti. Ljudi to ne žele. Dobro im je i ovako. Otkako je on tu više je posla, više se šuti. Svijet je nekako tiši, ozbiljniji, praktičniji. Svi nešto vazdan rade a niko im ne naređuje.
- Ne boli ih glava od prošlosti?
- Tako je. Čak i ja pomalo zaboravljam svoju nesreću. Čini mi se da je to dobro.

Nisam ga više ništa pitao. Bilo mi je već odavno jasno da ove ljude nešto čini ravnodušnim i da ih nikad ne boli glava zbog onog što se i u nedavnoj prošlosti dogodilo. Nisam puno vjerovao ni čovjeku s tamnim naočarima. Mogao je to biti i sam Demijurg. Iznenada pomislih da tog Demijurga i nema već da su više lica nečim sličnim povezani, da ih veže isti interes, isti stil života, isto ponašanje. Ali, to je za sada samo moja iznenadna pretpostavka, koja vjerovatno nije tačna. Puno ljudi u V. mnogo toga mistificira; stvorena je neka čudna masovna psihoza po kojoj su svi ravnodušni prema onom prošlom, ali i te kako zainteresovani za ono sadašnje. Nasuprot njima, tim ljudima koji misle i vladaju svim i svačim, običan narod ne misli ni o čemu, jer od pamtivijeka zna da neko mora da upravlja njihovim mišljenjem i voljom i da je nemogućno činiti bilo šta što je protiv tog ustaljenog palanačkog opšteg mišljenja. O tome nije dobro čak ni da se misli a kamo li javno govori. Među te ljude ušao je taj relativitet, to ravnodušje, kog i nisu svjesni, a koje je produkt povijesne more, ukupnog povijesnog iskustva. Svi nemiri, sve promjene dolazile su sa strane, donosili su ih njima strani i nepoznati ljudi, bilo da su došli samozvani, ili silom. Ovaj mirni i pasivni čovjek srednje Bosne, koji od pamtivijeka živi u svojoj plodnoj dolini uz obalu Bosne, navikao je da jedino pasivnim otporom, ćutnjom, zatupi oštricu, svake varvarske najezde, nasilništva, i da ga tako polako asimilira, pripitomi. To se u V. događa još od dolaska Rimljana, pa Slovena, od vremena kraljice Teute, Jelene Grube, Kulina Bana, Mehmeda el Fatiha, cara Franje Josifa, sve do dinastije Karađorđevića.

Nemiri nailaze kao oluje, dođu od Vranduka, kao val, i prođu, a iza njih ostanu ljudska trupla, odsječene glave, kosturi, lobanje, kao naplavine. Kad nadođe taj iznenadni a smrtonosni val, kad počne sječa glava, poput one što je bila u Travniku, ljudi ućute, povuku se duboko u sebe, žive danima, možda i godinama u strahu, jer ne zna se zašto i koliko dugo će potrajati najezda Mađara, dokle će doprijeti vojska princa Eugena Savojskog i hoće li zaista uništiti Sarajevo, da li će buna Husein kapetana Gradaščevića protiv moćnih okrutnih Turaka biti zaustavljena kod Sarajeva ili baš kod Vranduka i koliko će njegovih vojnika biti u Vranduku samljeveno svilenim gajtanima i tankom užadi, a koliko će glava odsjeći sam dželat. Zbog toga umuknu ljudi V., nestanu iz života, prestanu da dolaze u crkve i džamije, dok sve ne prođe, dok ponovo sunce ne zasija, dok ne padne glava i samom moćnome dželatu. Jedino na groblja dolaze gdje ispraćaju mrtve, ako ocijene da je i to poželjno. Tako je i Halila Ledinu, po njihovoj tankoj svijesti, progutao val vojske u modrim uniformama i nije mu bilo spasa. Trebalo je spasavati vlastita ognjišta, djecu, žene, starce, i žrtva jednog hrabrog mladića, koji je branio grudu zemlje. Mi prvi ni posljednji u istoriji ovog tla, nije bila velika. Zbog toga je nesjedanje postalo opšta bolest, a to je odgovaralo Demijurgu i ostalim iz njegove lože. Tim ljudima moglo se bez velikog napora upravljati a da to oni i ne znaju. Onako ćutljivi i radini prihvatali su sve, samo da ih se puno ne uznemirava. Samo Halil ne može da zaboravi izdaju, sramno vješanje, samo on nema mira, kao kukolj među žitom.

Brzo smo stigli u Grobljansku. Džamila je bila uplakana. Ni Malik nije bio ravnodušan. Volio je starog Selima. Šejh je ležao na divanu širom otvorenih očiju. Njime je vladao nezemaljski spokoj. Vidio se da je radosno umro, da je spreman dočekao kraj svoga života. On je posljednje svoje godine posvetio skorom kraju, spoznaji da je vrijeme da ode i da je čovjekov zadatak i da se suoči sa smrću što dostojanstvenije i hrabrije. Takve ljude u V. niko nije volio, jer su se odveć izdvajali, tjerali nešto svoje, ma to bila i misterija odlaska, rastanka sa životom, suočenja sa krajnjim koje svakog čovjeka neumitno čeka. Bio je to možda i atak na apatiju i slatki zaborav, poticaj ljudima da misle, da se trgnu iz slatkog opoja i počnu sjećati barem očeva i djedova, ili djetinjstva. Ni to se, vjerujem, Demijurgu nije dopadalo.

- Zašto ste me zvali? - obratih se Džamili koja je stajala pored pokojnikove postelje.
- Ostavio vam je ove papire. Želi da ih ponesete sa sobom. Napisao je jednu vrstu ispovijedi, pokajanje što je ubio prijatelja i time odagnao Kemala iz ove kuće.
- On nije bio uz Demijurga?
- Ne. On ga je otrovao.
- Ne vjerujem. To bi bilo previše.
- Čim je popio ovaj sok izdahnuo je. Ni ja ni Malik nismo mu ga donijeli. Nismo ni vidjeli čovjeka koji je ulazio. Trkač je vas tražio. Možda je znao šta ispija. Popio je to kao Sokrat svoju čašu otrova.
- Odveć je znao. I stršio je izdvojenošću, samoćom, sviješću šta se vani događa.
- I više. Govorio je da se ne treba plašiti smrti. Da je bolje ljudski umrijeti nego neljudski živjeti. Govorio je o potrebi da ne zaboravljamo, da gajimo uspomene na naše heroje, na sve one što su pali u borbi za slobodu. Govorio je da su svi ljudi jednaki i braća i da među njima nema razlike ni nacionalne, vjerske niti bilo koje druge. Dijelio ih je samo na dobre i zle.
- Čudan neki šejh - rekoh i pokajah se što sam povremeno o njemu loše mislio.
- Bio je dobar čovjek. Preobratio se u dobrog čovjeka.
- Ubio je svog prijatelja, tvoga oca, i Kemala donekle.
- Moj otac je vodio narod u propast i neznanje. Dijelio je ljude, vodio ih putem vjerske mržnje, u ono što su u V. donosili inkvizitori ili turski špijuni. To je V. već bilo i zaboravilo, prevazišlo. Selim to nije mogao da podnese. Možda je to učinio i po nečijoj naredbi, ali to ne iznosi u ovoj ispovijedi koju vam, doktore, predajem na čuvanje.
- Pročitala si ove papire?
- S postelje mi je diktirao. Nije imao snage da sam uzme pero. Savjest ga je ipak grizla. Bilo mu je teško u životu. Jedva se skrasio.
- Malik će s vama ostati?
- Da. Tako treba da bude. Sudbina nas je trajno vezala.
- Idem. Odveć sam se zadržao. Ne volim smrt.
- Nadam se da ćete ponekad svratiti na čaj.
- Svakako. Čim završim neke započete stvari. Izišao sam iz ove neobične, mračne kuće sa željom da se u nju više nikada ne vratim. Selim je završio misiju na ovome svijetu ne dočekavši kraj ljudi koji su bili jači od njega. Ni ja neću nešto više postići, shvatio sam. Želio sam da što prije zaspim. Da zaboravim ovo veče, da napustim V. Život je u njemu začaran, zatvoren u vječnu igru. I Demijurg je u njoj uhvaćen, ni on neće uspjeti da je prekine ma kolike bile njegove moći. Ni sam još nije svjestan da mu je jedino preostalo da što manje toga pamti i da se što bolje pripremi za odlazak. U meni su još živjele moje parapsihološke moći koje su mi govorile da je V. život nedokučivi beskraj i da tu nikakva sila nema smisla i da će svaki ljudski pokušaj da se uzvisi, nadnese nad tamnu stranu povijesti, biti osuđen na propast.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net