Alić, Džemaludin

Devetog avgusta 1938. godine vratio sam se u rodno V. nakon dvanaest godina mukotrpnog školovanja. Sve sam bio smislio, bio sam pun znanja, poleta i žara i želje da sve što sam naučio u bijelom svijetu podijelim s ljudima svoje zemlje, svoga zavičaja. I nije mi se bilo čuditi: u to vrijeme svak je živio s nekom vizijom, željom da se bilo kako istakne i dokaže. Znao sam dosta, vidio unaprijed i unatrag. Imao sam moć da dokučim nečiju misao, da dozovem nečiji lik i glas, bio on živ ili mrtav. Mogao sam da povratim davno nestalu sliku, da naslutim opasnost, vidim prohujalo vrijeme i nađem za sve rješenje. Moja parapsihološka moć već je bila poznata širom svijeta.

U rodno V. bio sam pozvan.

Živio sam u Ženevi, u Bruchsalerstrasse 6. Jedne olujne noći ugledah u prozoru čovjeka. Gledao me ravno u oči i nijemo molio da ga se sjetim, da ga shvatim i da mu na neki način pomognem. Sutradan sam napregao sve svoje moći da odgonetnem zagonetnu sliku. Brzo sam dokučio ko je taj čovjek. Bio je to Halil Ledina, sin Muse, rođen 12. aprila 1858. godine u V. Obješen je 13. avgusta 1878. godine, nakon poraza domorodaca na Žepačkom polju. Austrijanci su ga uhvatili u V. a akt o njegovom vješanju potpisao je lično general Filipović. Bio je ljut zbog otpora koji je na svakom koraku pružan njegovoj okupatorskoj vojsci. Sarajevo je bilo daleko a njemu se žurilo. Nije mu išlo u glavu da nenaoružani i vojnički neobrazovani domoroci umiju tako srčano da se bore. I što je nevjerovatno: drže se superiorno, kao da dobijaju bitke a ne gube.

Nisam jedino shvatio šta je Halil od mene tražio. Naslutio sam da zlo je, da me zove upomoć, ali zašto, nisam mogao odmah da otkrijem. Izveo sam sve moguće pretpostavke. Ili mu je grob oskrnavljen, ili ga je uhvatila čežnja za onim V. kog više nema, ili je nešto dublje, strašnije? Nešto zlo nanovo se nadvilo nad V. koje je on branio životom, i ne samo on već i mnogi drugi. Neki se zloduh pojavio i neće da ga ostavi na miru? Pokušao sam Halila dozvati još jednom, ali nije išlo. Sjedio sam satima pred prozorom i upregao svu svoju unutarnju energiju, usmjerio je u prohujale prostore vremena. Gledao sam poznate i drage likove umrlih, vidio njihove radosne oči, ali Halila među njima nije bilo. On je ponovo u V. zaključih, ni među živim ni među mrtvim. Valja ga naći, pomoći mu da se skrasi. Tako se odlučih na povratak. Bio sam vidno uznemiren i obradovan. Pred sebe sam postavio težak zadatak, golem i za iskusnijeg parapsihologa. Ali, htio sam, nošen snagom i voljom, ući jednom u tu zagonetnu i tamnu šumu vlastitog postojanja. Htio sam umom i znanjem razbiti vjekovni mrak, unijeti tračak svjetla u pustoš vlastite egzistencije utemeljene na poznavanju drugih, drugosti, općeg a nimalo ili nikako vlastitog, onog što jesi i iz čega si. A jesam iz mraka, iz duboke praiskonske šume, iz tamne strane povijesti koju ne poznajem, tek slutim, nosim kao moru, kao pečat, kao praznu sliku u koju treba smjestiti vrijeme i njegove događaje. Idem u Evropu, u znanje i moć a vuče me nešto natrag, u tamu, u čudnu zemlju Bosnu, koju slave i snuju sanjari, a proklinju pjesnici i znalci. Vraćam se frojdovski svojemu domu od koga sam bio na trenutak pobjegao da bih oslobođen njegove čudne tišine i more, nesvijesti i zaumlja, dokučio i našao znake koje su mnogi drugi umni ljudi utabali i ostavili i nama nenaviklim na znanje, poštovanje, umijeće i mudrost. Išao sam ispred svoga vremena da bih se vratio u njega, u njegovu skrivenu istinu. I nisam se pokajao. Našao sam mnogo onog što su mi zavještali stari, oni koji su se ponadali da će neko uman i pošten sabrati njihov uzaludni vapaj.

Stigavši u V. upitah se: odakle da počnem istragu? Kako da je vodim a da ne pretjeram u svom ličnom viđenju stvari i događaja? I kako da se iskobeljam iz mraka u koji sam bio upao?

Nije tome davno da sam stigao u V. Bilježim u svoju svesku: dan je ponedjeljak, 10. avgusta. Mračno je. Ležim u prljavoj sobici konačišta pored Bosne. Svoju rodnu kuću nisam zatekao na mjestu na kojem je bila. Preko nje je prešla pruga, na drugo mjesto nije premještena. Nema je kao da je nikad nije ni bilo. V. je malo mjesto. U njemu živi svakakav svijet koji se ne da opisati. Ima tu ljudi svih nacija, svih rasa i boja, sa svih strana svijeta. Postoje i starosjedioci, među kojima su i Ledine, ali to u V. od pojave rudarstva i industrijalizacije ništa ne znači.

Večer je. Ne kanim da izlazim, hoću da prestane drndanje voza, da se smirim, odmorim svijest i živce, dozovem se sebi, saberem.

Strah me je. Osjećam da moj dolazak nije nezapažen. Bojim se da se sada ne pojavi Halil, moj predak, za kog nisam spreman. U ovom trenutku nedostaje mi plan, želja da ustanem i krenem, vidim najzad to zbog čega sam došao ovako iznenada, upao u svoje rodno mjesto, frojdovski nemiran, bojeći se da mi sve to ne preraste u trajniji kompleks.

Žarulja na stropu lagano se ljulja. Vjetrić pirka. Otvorio sam prozor da bi se promijenio zrak u sobi. Čujem žamor s ulice. Čujem glasove mojih mještana. Njihov osoben govor. Oni su izišli i žive svoj život. Oni to izvode na svoj tihi, pritajeni način. Da, baš pritajeni. Legao sam i sklopio oči. Bojim se da ne dozovem slike i glasove ljudi kojih se plašim i koje ne želim da vidim. Bojim se da će iznenada nahrupiti u moju samotničku sobu sve ono što sam podsvjesno potisnuo u mrak neznanja, u magmu povijesti, u eter vijekova. Nešto se zbilo u V, davno, i to još stoji nerasvijetljeno, kao mora, pritišće ovo mjesto, ne da mu da dahne veselije i slobodnije.

Zazvonio je telefon. Trgoh se, skočih i digoh slušalicu. S druge strane žice čuo sam cvrkut ptica. Slušao sam i čudio se. Otkud cvrkut ptica i čemu to. Kome je to palo na pamet? Ili je u pitanju osoba koja je ljubitelj ptica? Pokušao sam da je dozovem, da ugledam njenu sliku, ali nisam imao moći. Osoba na drugoj strani žice imala je moć veću od moje. Prenerazih se i istinski uplaših. Spustio sam slušalicu. Telefon je ponovo zazvonio. Nisam se javljao. Telefon je uporno zvonio. Išlo bi to tako cijelu noć da nisam digao slušalicu.

- Halo - čuo sam prijatan ženski glas. - Ja sam Nora. Vaša rođaka. Čula sam, doktore, da ste stigli iz Ženeve, pa hoću da vam zaželim dobrodošlicu. Čitala sam vašu studiju o egzorcizmu. Vrlo zanimljivo i dragocijeno djelo. Nisam mogla da povjerujem da neko iz našeg mjesta može doseći takve naučne visine. Toliko sam se uzbudila i obradovala kad sam čula da ste tu da nisam odoljela a da se ne javim.
- Ali, rođako, ja nikom nisam kazao da sam stigao. U ovom hotelu, konačištu, prijavljen sam pod drugim imenom. Kako ste me našli?
- Ah, dragi rođače, nek vas ništa ne čudi. Upamtite: ovdje se sve zna. Niko nije neprimijećen. Ne postoji mogućnost za tajnu. Svi vide sve i znaju sve. Razumije se, ovo treba shvatiti uslovno. Znanje ovdje ima posve drugo značenje. Značenja opet mogu biti bez sadržaja. Ima ovdje vrlo zanimljivih ljudi koji žele da vas upoznaju. Zanima ih, razumije se, i vaše djelo, ali prije svega zanimate ih vi kao osoba. Pitaju se, između ostalog, zašto ste se vratili. Htjela bih vam dati i jedan savjet: budite oprezni u izjavama. Ne recite nikom da želite ostati, ako zaista želite ostati, već kažite da ste tu kraćim poslom. Ne recite ni da vas ovdje nešto posebno zanima. To može biti opasno za vas. To je vrlo važno u vašem slučaju. Čekam vas sutra u devet u kafani pod bagremom. Jedva čekam da vam stisnem ruku. I još nešto: ako vam neko pomene čovjeka pod imenom Dem...

Veza se najednom prekinula. Kao da je to neko učinio u onom trenutku kad je moja rođaka Nora htjela da mi kaže jedno ime. Ime čovjeka koji bi mi se mogao javiti. Nisam odmah bio svjestan svega što mi je ona, govoreći vrlo brzo, kao da govori s tuđeg telefona, pa očekuje da neko bane u sobu i prekine razgovor, kazala. Tek sat-dva kasnije skočih iz polusna i rekoh glasno: Moj slučaj! Ona je upravo tako kazala: "U vašem slučaju". Eto, Halile, u šta si me doveo. Zašto nisi ćutao kad si me već pozvao? Ili ste na sva zvona oglasili da u V. dolazi doktor Ishak Ledina, parapsiholog iz Ženeve, da vam pomogne? U čemu treba da vam pomognem, preci, mrtvi druzi moji, i šta vam to ne da mira, ko je ugrozio vaš stoljetnji spokoj? Kad vi ne znate, vi koji ste me zvali, kako ću ja znati, čovjek iz bijela svijeta koji je zaboravio kako miriše pokošena trava i kakvog je okusa ovčiji sir. Eh, ljudi iz V. Nikad, nikad u vama neće biti mira. Prokleto ste sjeme prokletih ljudi, nemirni dusi vremena ovog i svih drugih vremena.

Tako sam se mučio i prevrtao u krevetu svu noć, dok nije ciknula zora. Zora je sveto mjesto dana u V, u njoj se najlakše umire i najsrećnije rađa, u njoj je čovjeku paćeniku i umniku dopušteno i da zaspi. Kad se jave prvi pijetli, đavoli i šejtani se povlače, demoni liježu a dobri duh čovjekov osjeti smiraj i mogućno je bez brige zaspati, jer u zoru neće ni razbojnik, ni lopov, ni ubica.

Zaspao sam na trenutak. To je trajalo kao vrijeme između dva treptaja oka a ipak sam usnio dugačak i svijetao, jasan san, koji mi je dosta toga nagovijestio. Bio sam dijete. Bilo je žarko ljeto. Igrao sam se pred našom kućom u V. i ne primijetivši da je u našu avliju ušao nepoznat čovjek, poderan, krvavih ruku, na smrt blijed. Stajao je kod bunara i ljuljao se kao da će pasti. Gledao sam ga iznenađen, ne uplašen, vjerujući da je u pitanju neko koga su napali bijesni psi i ko se sklonio u našu avliju dok oni ne projure. Nisam odmah uočio da on i nema očiju već dvije krvave rane i da me i ne vidi ili da me slijep samo osjeća. Kad je koraknuo vidio sam da ide prema meni kao da me vidi i tek tada se uplaših. Kriknuh, ali glasa nisam imao. Pao sam onesviješćen na kaldrmu, udario glavom o kamen, nešto se tamno nadvilo nada mnom i dugo sam, čini se, ležao bez svijesti, sve dok se nisam probudio u kući, u donjoj sobi do mutvaka. Ugledah zabrinuta lica iznad sebe, ugledah majčino lice, i lica nekih žena koje sam znao a kojih se nisam mogao sjetiti.

- Probudio se - reče žena tamna izborana lica. - Sada ćemo mu razliti stravu.
- Nečeg se uplašio. Krvav trag je po kaldrmi - govorila je druga žena koja je sjedila malo dalje i pila kafu.
- Šejtan ga napao - govorila je majka. - Udario na nešto teško i krvavo. Ko mu to učini? I zašto?

To majčino pitanje ostalo je da visi u vazduhu, zauvijek, bez odgovora. Uzalud sam godinama pokušavao dozvati sliku tog stranca, ali nije išlo. On, njegova sjena, bili su jači od moje moći. Ni glas mu nikad nisam čuo, ni oči vidio. Samo krvave brazde po licu i nogama. Čudilo me da postoji neko ljudsko ili neljudsko biće koje ne mogu dozvati, kog ne mogu osjetiti, o kome ne mogu ništa doznati. Svi moji i eksperimentalni pokušaji pali su u vodu. Duh te nakaze, tog demona, bio je izuzetno jak i opasan, znao sam. Ali, s tim se nisam mirio i zbog toga je nastalo moje ludačko predavanje saznanjima, nauci.

Čuo sam cvrčanje vrelog olova u vodi. Pio sam tu vodu u kojoj je olovo napravilo neke čudne figure. Žena što je bacila olovo u vodu gledala je u te figure i govorila ocu i majci:

- Vidim jednog krupnog čovjeka. Stoji u vašoj avliji, oči su mu iskopane. Ruke i noge su mu krvave. On hoće da vam nešto uzme, ali ne može. Nema snage. Nešto ga je omelo, zaustavilo. Na ulasku u V. napali su ga psi. I izujedali ga. Bijesan je. Pun je gorčine i zla. Htio je uzeti vaše dijete, ali nije mogao. Nešto ga je omelo, zaustavilo, nešto njemu ravno. Otišao je neobavljena posla. Čuvajte se dušmana. Čuvajte se i omanjeg starijeg čovjeka koji izigrava dobroćudnog starca. Neko je dozvao ovog stranca. On će se vratiti. Teško vama ako njegova bude zadnja. Treba ići u Travnik i u šehitovo turbe ubaciti novac, jer samo njegova sablja ima moć da zaustavi nepoznatog. Čuvajte se žene u crvenim dimijama koja jaše na metli. Čuvajte se insana koji zimi svraća da se ogrije. Čuvajte se ljudi koji u srcu nose mržnju i nemaju milosti ni prema kome. Čuvajte se tuđe hrane i otrova u njoj. Neko je veliko zlo navalilo na ovu kuću, sa svih strana.

Kad sam otvorio oči sunčeva zraka prodirala je kroz zastor i padala na lavor s vodom. Bio je to povoljan znak. Sunce je uvijek bilo jedini povoljan znak životu. Sve drugo radilo je na njegovom satiranju.

Skočio sam iz postelje radostan što ću konačno moći da prošetam mojim V. poslije toliko godina. Istuširao sam se, obrijao, namirisao. Iz kofera sam izvukao novo bijelo odijelo. Kad sam se obukao i pogledao u ogledalu gotovo da se nisam mogao prepoznati. Bio sam zadovoljan. Ispavan, uredan i čist mogao sam ući u najtežu bitku, bez bojazni da ću se uplašiti. Naučio sam u svijetu kako treba izlaziti na kraj sa sobom i drugima. Pod uslovom, razumije se, da su mi poznata pravila igre i da se igra fer. Ovdje u V. još nisam poznavao pravila igre, ali vjerujem da će biti fer. Apelovao sam na one koji sve znaju da čuju moje misli, da ih imaju na umu. Odaslao sam ih iz sebe i sada znaju šta od njih očekujem. Nije to mnogo. To je ono minimalno koje je uslov civilizovanosti i čovječnosti. Razumije se, od ljudi koji nisu puno ili ništa čitali ne mogu očekivati bog zna koliko, ali život u sjenci mašina morao bi učiniti svoje. Ili se varam kad je u pitanju moje rodno V. Da li su i u njemu elektromagnetni talasi takve jačine da mogu postati impulsi iz jedne svijesti u drugu. Razgovarao sam tim putem s nekim ljudima a nakon toga sam dobio enormno velik telefonski račun. Po tome sam zaključio da nešto nije u redu i da treba biti oprezan prilikom bilo kakvih komunikacija s ljudima iz V. Zbog toga sam i prestao sa svojim eksperimentima. Nisam više ni putem medija uznemiravao nemirne svijesti i savjesti mojih rođaka. Sve dok mi se sami nisu javili.

Nora me zaista čekala u kafani pod bagremom. Idući do kafane gledao sam ljude što sam ih sretao i na moje veliko iznenađenje niko mi nije bio poznat. Pred samom kafanom ugledah dvojicu školskih drugova, ali i oni prođoše pored mene bez pozdrava. Bilo mi je sve to čudno, ali tome nisam pridavao neki značaj. Možda su me zaboravili ili nisu očekivali da će me vidjeti, pa nisu znali kako da postupe i je li dobro pozdraviti se s nekim ko je došao iz bijela svijeta.

Moje rodno V. gotovo potpuno se izmijenilo. Ulice su bile šire, nove kafane, restorani, hoteli, trgovine, a opazio sam da je otvorena i jedna knjižara pored fudbalskog stadiona. Već sam čitao u novinama da je otvorena i tek sagrađena zgrada pozorišta, što me veoma obradovalo. Više nije bilo lokvi vode po ulicama, blata, šindrom pokrivenih kuća. Idući kroz novi park vidio sam i jednu stariju ženu kako plijevi travu oko cvijeća. Park je bio nevelik, ali je u njegovom centru dominirao vodoskok. Voda je padala po visokoj figuri ratnika s mačem i štitom u rukama. Njegov pogled bio je uprt negdje u daljinu. Iz njeg je izbijala snaga i odlučnost, kao da je tek ispratio neprijatelja koji bježi.

Sve to vidio sam u mimohodu, misleći da ne zakasnim Nori na sastanak. Kad sam je ugledao digla se i zagrlila me. Bila je neobično, gotovo evropski lijepa. Lice joj je imalo prozračno rumenilo, što joj je jako pristajalo. Prosto nisam vjerovao da imam tako lijepu produhovljenu rođaku. Nosila je i naočari, ali to je samo dodavalo inteligenciju njenoj pojavi.

- Dvanaest godina nisam bio u V. Sada je to posve drugo mjesto. Ne mogu da se nadivim. Imam osjećaj da ovdje cvjeta zanatstvo, trgovina, industrija. Ponosan sam na ove vrijedne ljude. Čini mi se da su svi obuzeti poslom i da ne misle ni na šta drugo. Da nemaju vremena za besposlice.
- Oh, rođače, počeli ste s komplimentima. Malo je rano za to. Prvi utisak može i te kako da vara. Ali, ima ovdje i drugih vrijednosti. Kad upoznate naše umjetnike, kreatore svih vrsta, shvatićete da se tu nešto posve novo događa. Jeste, istina je da nas je nešto obuzelo i da smo svi usmjereni ka poslu. Ali, to nije loše, to je ono evropsko što je do nas doprlo. Ima tu vrlo zanimljivih ličnosti koje prate sve što se u svijetu nauke i umjetnosti događa.
- Rado bih upoznao te ljude. A možda sam preuranio s tim.
- Znači, duže ćete biti naš gost? Baš lijepo. Nemate pojma koliko sam obradovana.
- Ako nije diskretno, Nora, šta je vaše zanimanje?
- Ja sam dramaturg u našem novom i tek otvorenom pozorištu. Studirala sam u Beogradu. Htjela sam da budem glumica, ali su mi dali posao dramaturga. Nisam se tome nadala. Studirala sam domaću književnost i jezik. Ali, šta ja tu mogu. Ovdje ima puno talentovanih glumaca iz cijele zemlje. Složni su, žive kao jedan kolektiv.
- Lijepo, rođako. Rado ću pogledati neke vaše predstave. Nadam se da je repertoar raznovrstan. Da niste zapostavili evropske klasike.
- Na scenu postavljamo djela uglavnom domaćih klasika. Publika to želi. Ali, razumije se, igramo i Šekspira, Ibzena, Aristofana, Sofokla i druge.

Posmatrao sam njeno blago nepravilno lice. Imala je nježnu kožu. Nije joj bilo više od trideset godina. Pokušavao sam se sjetiti po kojoj smo vezi rođaci, ali nisam uspio. U očima je imala nešto od mojih pronicljivih i inteligentnih predaka.

U svoju rođaku gotovo da sam se bio zaljubio. Nisam toga bio ni svjestan sve dok nije ustala i izvinjavajući se otišla.

- Rado bih, doktore, još ćaskala s vama, ali žurim na probu "Magbeta". Reditelj je iz Zagreba. Upoznaću vas, ako navratite u naš pozorišni bife. Dođite danas oko podne. Tamo dolaze i neki ugledniji ljudi. Oni žele da vas upoznaju.
- Da, svakako, doći ću - rekao sam zaboravivši je upitati za ono ime koje telefonom nije stigla da izrekne. Opazio sam ili doslutio da se plaši da je još nešto ne upitam, pa kao da skraćuje razgovor i bježi. Nije njen zadatak da prisustvuje probama, ali prihvatio sam njen izgovor. Nisam pokušavao da je zaustavljam, mogla je da to krivo protumači, mada je zanosno mirisala njena kosa i mada mi se dopalo njeno bujno tijelo, fine oble noge kojima je ponosno koračala. Takva se rođaka može samo poželjeti. Priroda ju je bogato obdarila i ona kao antička božica bira s kim će dijeliti ugodne trenutke. Samo u njenom glasu bilo je nečeg vanzemaljskog, od onog što je bilo i u glasu Halila Ledine, i po tome, parapsihološki, zaključih da i nju nešto tišti i da joj je potrebna pomoć. Ali, s obzirom da je bila žena, usto lijepa i ponosna, obrazovana, nadala se ili je vjerovala da za nju nema opasnosti u ovome sve nemirnijem svijetu i da i nju neće uhvatiti sile koje su sve više obuzimale svijet. Odupirala se nagonski, ženski, ali i inteligentno, i po tome sam zaključio da je u suštini čestita, ali pomalo lakomislena i da će upravo ona ovdje biti moj najvjerniji saveznik. A moguće da sam se i varao. Ljepota žene obično vara.

Otišla je ostavivši iza sebe veliku prazninu. Bez nje mi je najednom postalo pusto i činilo mi se da sam s tom neobičnom ženom proveo mnoge časove svog života. Osjećao sam da je odnekud poznajem, da mi je toliko bliska da i nije potrebno pitati je za neke detalje koji su uostalom potpuno nevažni. Njen glas, boja njegova, crte lica, osmijeh, dugi prozračni prsti ruku, sve, baš sve činjaše mi se savršenim, toplim, neshvatljivim.

Ne, ne smijem se zaljubiti, gotovo glasno sam rekao a nekoliko ljudi iza susjednog stola pogleda u mene kao da sam ludak.

Dok sam tako sjedio i pomalo sanjario nije mi palo u oči da nisam bio poslužen. Konobar se najzad pojavi, ali ne priđe mome stolu.

- Halo, kelner! - viknuh, ali uzalud.

Čekao sam tako još oko pola sata. Zatim sam tresnuo novine o pod i izišao iz kafane ljut kao nikad u životu.

Nešto nije u redu, govorio sam za sebe, nešto prokleto ne valja u ovom mjestu. Osjećao sam to na svakom koraku, u ljudima, po njihovim licima, pogledima koje skrivaju, čak i po pticama koje su bježale od mene.

Odlučio sam da malo prošećem i oslušnem šta ljudi govore da bih barem naslutio šta se ovdje događa. Ono u Evropi bilo mi je jasno, s tim se duboko nisam slagao, to me boljelo, ali ovdje u mom rodnom V. događalo se nešto posve novo, što još nisam upoznao, a možda ni naslutio. To me zabrinulo i donekle uplašilo, iako sam svakog časa mogao uzeti svoj kofer i vratiti se u mirnu Ženevu. Možda postoji neki nevidljivi razlog, uzrok mome strahu, strepnji, onom nijemom u pogledu moga rođaka Halila Ledine, kog su austrijski okupatori objesili kao pobunjenika.

Dan je bio divan. Sunce je obasjalo krovove, izloge, ulice i trgove. Ljudi su živnuli, sve je blistalo od reda i sreće. Jedan je dječak išao gradom i pjevao narodne pjesme prativši sama sebe harmonikom. Zastao bi kod grupice ljudi, otpjevao pjesmu, skinuo kapu s glave da bi primio sitan novac. Ubacio sam u tu njegovu kapu novčanicu od deset dinara. Nije se iznenadio, ali je kimnuo glavom u znak zahvalnosti dajući mi do znanja da cijeni moj gest. Učinilo mi se i da je mignuo okom kao da želi da me na nešto upozori. Okrenuo sam se da provjerim da li me neko pratio. I stvarno, iza mene, ali malo po strani, stajao je gospodin pognute sijede kose, gojazan, sa šeširom u ruci, i on me je netremice gledao. Zbunih se na trenutak, gotovo uplaših, a to se pojača kad njegov cviker sablasno bljesnu na suncu. Zaslijepih, pokrih oči rukama i kad opet pogledah vidjeh da onog gospodina nema. Nije bilo ni dječaka s harmonikom.

Dan mi je divno počeo. Znaci, sve sami znaci, a ja ili sam slijep ili sam toliko oduševljen rodnim krajem da gubim samokontrolu, oštroumnost, pronicljivost i moć jasnog razlučivanja stvari i pojava. Moja moć, ovdje, u zavičaju, kao da je splasnula, nestala. To me jako čudilo i zabrinjavalo. Halila, zbog kog sam i došao, nikako da dozovem, a našao sam rođaku u koju se gotovo zaljubih. Nađoh i onog nepoznatog dječaka, kog bih morao znati, i onog sijedog gospodina koji se pojavi i nestade kao Mefisto. Samo ne one ljude koji mi trebaju i koji su me i pozvali. Vrtio sam glavom, čudio se, išao dalje svojim V, pokušavao da proniknem kroz zidove njegovih kuća, ali nije išlo, od njih su se odbijali moji unutarnji talasi.

Drhtao sam. Pomislio sam na trenutak da sam izgubljen, namamljen u stupicu i da ću upravo ovdje, u rodnome V, izgubiti glavu. Najbolje bi bilo spakovati kofer i otputovati što prije iz V, jer u njemu nisam ono što sam bio u svijetu, kao što niko nije prorok u rodnome mjestu. Zapravo, čudio sam se samom sebi zbog lude ideje da se vratim među ljude koji me pamte samo kao dijete i koji nikada neće pristati na drugačijeg Ishaka, i njega i njegovog svijeta. I uopšte, to pitanje zavičajnog mithosa, taj Edipov kompleks sisanja majčinog mlijeka, otkud to u meni i čemu. Zašto moj napor da ovdje nekome pomognem. Šta ovdje ne valja kad očigledno sve napreduje i kad su ljudi potpuno zadovoljni. Ili su to, pak, neke moje projekcije, moja vlastita zabluda, moj lični kompleks koji hoću da riješim. Kud dalje? Da li se boriti? Ili poražen otići iz svoje zemlje?

- Oprostite, doktore - začuh hrapav glas iza leđa i štrecnuh se osjetivši da postaje pravilo da mi se prilazi iza leđa - oni vaš čekaju.
- Ko ste vi? Ko vas šalje?
- Ja sam Trkač. Tako me zovu. Ime mi je Vaso. Trčao sam na jednom teferiču, kad sam bio mladić, i pobijedio. Istog dana, u sumrak, gurnu me neko s voza i ostah bez stopala. Zato hramljem. Šalje me Beg. Hoće neizostavno da vas vidi. Ljut je što se prvo njemu niste javili. On hoće sve prvi da sazna, a ne posljednji. Za vaše je dobro, poručuje.
- Konačno jedna dobra vijest - obradovah se činjenici da je nešto s mojim dolaskom u V. krenulo i da ću od nekud moći poći.
- Hajde, vodite me tom vašem Begu, kog izgleda jako cijenite.
- Ne mogu vas povesti. Nije dobro da nas vide zajedno. Za desetak minuta siđite na dno ove ulice, do one dvospratnice sa krovom od crvenog crijepa na čijem dimnjaku stoji limeni pijetao. Uđite u dvorište a zatim otvorite vrata kuće i popnite se na prvi sprat. Gore će vas neko sačekati.
- Dobro, ali čemu takav oprez. Nije valjda sve tako ozbiljno i...

Nisam stigao reći ono što sam mislio da kažem, a Trkač je već odmaglio niz ulicu. Ništa drugo nije mi preostalo već da krenem prema dvospratnici sa crvenim crijepom i pijetlom na dimnjaku. Beg, mislio sam u sebi. Čudno, čudno. Hoće sve prvi da sazna. Ima tu nešto. Iza toga nešto se krije. Valja biti oprezan s tim Begom, kao i sa svim begovima. U pitanju je sigurno neki opasan čaršijski čovjek koji želi i koji sigurno jeste dobro obaviješten, iz prve ruke. Možda trguje nečim, pa me želi angažovati da ga povežem sa urarima u Švajcarskoj, možda je zastupnik Schafhausena, možda je ozbiljan poslovan čovjek koji ima naviku da kod njeg prvo navraćaju ljudi iz bijela svijeta, a biće najgore ako nije niko i ništa, ako je neka umišljena i primitivna protuha koja zove na razgovor iz znatiželje ili s namjerom da iz čovjeka nešto izvuče za svoju korist ili zbog toga što za nekog radi. Bojao sam se tih radoznalaca iz naših krajeva koji ništa i ne rade već uplivišu u tuđe sudbine, nevidljivi, opaki, zli, a među takve uvijek sam, poput svih socijalista, svrstavao ljude iz tzv. više klase, kao što su raznorazni begovi i begovici, navikli da otimaju, ubijaju, uzimaju ondje i onoliko gdje, kad i koliko hoće. Povod za to može biti činjenica da je u pitanju čovjek rođen u njegovom mjestu. To je dovoljan razlog da vodi brigu o tome gdje i šta radi, je li mu dobro, napreduje li u poslu, treba li ga napadati ili ga treba hvaliti. Svejedno, briga o njemu nikada ne prestaje. To je nepisani zakon kog se naš čovjek begovske sorte dosljedno drži.

Prišao sam kući i osmotrio je. Solidna građevina koja je odavala da je njen vlasnik imućan čovjek. Teška hrastova kapija na ulazu u dvorište govorila je da je u pitanju tvrd, predostrožan čovjek, zabrinut za svoj imetak, koji je ko zna kako stekao, i da vodi računa o njemu. Teško je nepozvanom ući u ovu kuću.

- Uđite, doktore - začuh nečiji glas s gornjeg kata i to pojača moju sumnju i predostrožnost. Znači, čekao me je.

Vrata su bila otključana. Ušao sam u dvorište puno ruža. Prošao sam stazom do drugih vrata koja su također bila otvorena. Ušao sam i prema Trkačevoj uputi krenuo stepenicama na prvi sprat. Gore je stajao Trkač. Pokazao mi je rukom na koja ću od četvorih vrata ući. Značajno me pogledao. Kao i dječak s harmonikom. Nešto je htio da mi kaže, ali nisam shvatao.

Ušao sam. Ugledao sam za radnim stolom debela čovjeka pedesetih godina. Ispitivao je nešto lupom, neki pocrnjeli papir. Kad me ugleda čilo se diže iza radnog stola i pruži mi svoju malu ruku govoreći svojim dubokim bas-baritonom:

- Dragi doktore, konačno da i vas upoznam. Mogao sam umrijeti a da ne doživim tu čast. Rekli su mi sinoć da ste stigli u V, ali nisam dao da vas noću bude. Nije red dirati čovjeka koji je tako dugo putovao. Nek se odmori, kazao sam. Ima vremena za upoznavanje i razgovore. Izvolite sjesti, doktore. Šta pijete? Čaj ili kafu? Kod nas se alkohol ne toči iz zdravstvenih razloga.
- Čaj - rekoh tek da nešto kažem, osmatrajući tog nadmenog i nametljivog čovjeka koji je izigravao svjetsku personu. Odmah sam osjetio da iz njeg bije otomansko lukavstvo, prepredenost, koje se treba uvijek čuvati. To sam naučio još u djetinjstvu kada su ovakvi ponižavali čak i djecu siromašnih, radnika i rudara.
- Trkač! - viknu Beg i pozvani se pojavi.
- Da, gospodine Beže.
- Dva gruzijska čaja. Brzo.
- Trčim - odgovori čovjek i nestade.
- Eh, moj doktore. Teška su vremena. Sve gore i gore. Živi se od danas do sutra. Rad više niko ne cijeni. I niko neće pošteno da zapne i radi za opšti napredak. Svak hoće da leži a novac sam da dolazi. Ne mogu to da shvatim. Mladi ljudi sve više ljenčare i gube vrijeme po kafanama.
- Nisam upućen u te stvari - rekoh. - Ovdje sam iz posve drugih razloga. Pozvan sam da dođem i pomognem. Samo ne znam zbog čega. U čemu je taj razlog i kako da pomognem, ja koji sam gotovo i zaboravio rodni kraj. To hoću da istražim. Naučno, razumije se.
- Vrlo zanimljivo - Beg će i uze olovku i papir da pribilježi. - Znači, parapsihološki posao. I ne znate ko vas je pozvao?
- Ne. Zapravo da. On, doduše, već dugo nije živ, ali pozvao me. Moj predak Halil Ledina. Bio je smrtno preplašen. Vapio je. Bio je blijed, unezvijeren, izgubljen. Nešto ga uznemirilo, diglo iz mrtvih, nagnalo da me potraži čak u Ženevi. Eto, to je uzrok mome dolasku. Ništa drugo. Čisto parapsihološki posao. Posao za znalce, ne za laike.
- Nije dobro - na to će Beg. - Neće vam ići od ruke. Naići ćete na otpor. Neki ljudi ovdje ne vole da po njihovom terenu vršlja neko iz bijela svijeta. Ja ne spadam u te. Ne bih ovako otvoreno s vama razgovarao. Mene zanima samo moj posao a u njeg mi se niko ne petlja. Istražujem starine. Radim za ovdašnji muzej i za neke institucije u svijetu. Imam poslove u Istambulu i Beču. Nije mi loše. Naš svijet nastoji da se što prije otarasi starih stvari i papira. A u njima ima dosta toga zanimljivog što ti ljudi ne žele da saznaju ili, ako znaju, nastoje da nešto što prije zaborave. Vaša loza, doktore, vrlo je zanimljiva. Ali u njoj nema tog Halila.
- Ima. Obješen je 1878., prilikom okupacije Bosne. Borio se na Žepačkom polju. Nije poginuo u borbi, spasao se, možda bijegom, ali je uhvaćen i obješen. Zagonetno je to njegovo vješanje. Možda me pozvao da rasvijetlim njegovu mučeničku smrt. Ako je preživio boj, ako je stigao čak do rodnog V, kako je uhvaćen? Zašto se dalje nije povlačio? Možda ga je neko izdao, možda je žrtvovan od onih koji su htjeli da se dodvore novoj sili? Bila je to zgodna prilika da se žrtvovanjem hrabrog mladića spasi vlastiti interes. Ako se V. nije borio protiv Austrijanaca, ako je ta vojska nesmetano pregazila Bosnu i nesmetano umarširala u V, gdje su je dočekali njeni prvaci i predali joj uz fanfare ključeve grada, zašto je obješen Halil i kome je bila potrebna njegova žrtva? Mogao se skriti jedan borac. Niko ga nije ni tražio. A, ipak, obješen je po hitnome postupku.
- Dragi doktore, u mojim papirima o tome nema ni traga. Tačno je da je u V. ta vojska tako dočekana. Ali, ništa nije zapisano o tom Halilu, ako je uopšte postojao. Vi me iznenađujete, doktore, to je za mene značajno otkriće preko kog se ne može tek tako preći. Ovo V. nikad do kraja nije bilo lojalno okupatoru, uvijek je jedan njegov dio bio u borbi. Iz V. je dosta mladića poginulo na solunskom frontu, boreći se upravo protiv Austrijanaca. Neke su na silu pokupili u svoju vojsku, ali je baš iz V. bilo dosta dobrovoljaca. A taj Halil, to je zanimljiv slučaj, doktore. To i mene sada zanima. Još su neki ljudi ovdje nestali, a ne zna se kada i kako. I neki mladići što su tajno čitali neke komunističke knjige nestali su. Nema ih. Kao u zemlju propali. Čudno? Zar ne, doktore? Ko nas to, doktore, ne voli? Kome smo trn u oku? Ja imam velike muke s ovim starinama, a posebno sa starim papirima. Neko mi ih krade. Nestaju. Umalo ne ubiše vjernog Trkača, kad im se suprotstavio. Mislio sam, doktore, da ste i vi jedan od tih koji zgledaju starine, pa ih rasprodaju budzašto vani. Ja to ne dam. Ja samo sarađujem na naučnoj osnovi. Trgovina je isključena. Od njih više uzmem nego što dam. Austrijanci su odvukli u Beč sve što su stigli. Blago rečeno, pokrali su nas. I ponovo prijete da će doći. Priželjkuju onog ludaka Hitlera. Ni Turci nisu ništa bolji. Oni su, opet, sve što je naše zaturili, zagubili. Ne zanimaju ih bosanski papiri. Eto, novi motiv, taj Halil. Mladić. Žrtva. A pošteno dijete. Mučki ubijeno. Da bi se spasila vlastita koža. Doktore, čuvajte se. Mene se ovdje toleriše, ali vas... Bojim se za vas... Odozgo, iz Njemačke, grmi onaj ludak Hitler... Iz Italije prijeti još luđi Musolini... Imaju oni ovdje svoje ljude... Nije to jednostavno pitanje, taj ubijeni dječak Halil, njegova prosuta krv, na očigled puka. Ne, nije dobro. On mrtav, izgleda, zlo je naslutio. Zlo po ovo mjesto, ali i zlo po njega i sve vas što ste njemu slični.

Reći ću vam, doktore, i to vrlo pošteno. Ima ovdje neko ko ne dopušta da se u bilo čemu ide daleko. Čak ni u sjećanju. Taj neko drži sve konce u svojim rukama i smjera nešto, čeka neke svoje saveznike. Ko zna ko su oni? On ne dopušta da se ide daleko nazad, a posebno naprijed. Treba ga se čuvati. I što prije otići, dok se može.

- Ko je taj! - viknuh. - Moja ga moć ne hvata. To mi je čudno.

Beg me je gledao svojim plavovodnjikavim očima. Gledao me značajno kao da ispituje smije li mi reći. Vidio sam da nije načisto da li da mi se do kraja otvori. Puno zna, mnogo više nego sam i pretpostavljao, zaključih. Zna i za Halila i njegovu sudbinu, i za mnoge druge poslije njegove. Ako i sam nije umiješan, jedan od tih koji nanose zlo i rade za njega.

- Dobro - rekoh - imam da vidim još neke ljude. Doviđenja. Hvala na pomoći i prijateljskom savjetu. Ostajem u V. još neko vrijeme. Definitivno sam se uvjerio da se tu nešto zbiva i da ovim ljudima treba pomoći onoliko koliko se može. Koliko je u mojoj moći.
- Ne bih vam savjetovao, doktore. Vratite se dok je vrijeme - reče mi Beg gotovo ljutito i pruži ruku. Osjetih njen mek stisak.

Tek tad shvatih da je i on uplašen, da se nečeg boji. Taj strah, pomiješan sa mržnjom, iznenada bljesnu u njegovim očima. Shvatih ponovo da je i on u nešto krupno upleten, da je član neke masonske lože koja ne dopušta da se stranac upliće u njegove dobro organizovane poslove, ma to bila i prodaja bijelog roblja, najvećih narodnih dragocjenosti. Nije sitna riba, zaključih odlazeći i pazeći da me ko s leđa ne udari po glavi.

- E, pa navratite, doktore - začuh njegov glas iza sebe. - Ova vam je kuća uvijek otvorena. Ipak, razmislite o onome što sam vam kazao. Bolje da u miru živite u Ženevi.
- Šta? - okrenuh se prema njemu. Pogledah ga ravno u oči. - Zar da bježim kao kukavica dok neko ovdje zavrće šiju narodu i prodaje ga za sitan novac?!
- Oni su jaki. Drže sve u svojim rukama - tihim će glasom Beg a strah je iz njeg još jače izbijao.
- Ko su oni? Ko ih vodi? Jesu li fašisti? Ili neka slična sila?
- Srest ćete ih tokom dana - izusti Beg i nestade u sobi.

Izišao sam na ulicu i sam ošamućen onim što sam čuo. I uplašen, svakako, ali ne onoliko koliko sam bio uzdrman kad se iza mene pojavio onaj sijedi Mefisto.