Alić, Džemaludin

Na postaji prognani ćute. Čekaju svanuće.
Mrak se nečujno uvlači u doline.
Samo je muk ispod neba i podmukla magla.
Tako, svi u sebi sami
čekamo da svane dan
a on je zarobljen,
talac u rukama vampira.
Uhvaćen je na prevaru, iza ponoći.
Odveli ga u Manjaču i toljagama ubili.
Pošto nije puštao glasa od sebe,
zaklali su pijetla.
Otad, noć je vječna a svi čekamo svanuće
na postaji uz rijeku
koja više ne huči
da je zlo ne čuje.
Jer, otkako caruje mrak
mogući su vazdušni udari
na upaljene svijeće u rukama prognanika,
ili na žar cigarete zlosretnih pjesnika,
kao i na osvijetljene kuće beskućnika.
Svi čekamo svanuće
a vječan je mrak.