Zvornik

Pisati o Zvorniku nije više ni stvar patriotizma ni ljubavi. Pisati o Zvorniku znaci Zvornik ozivljati; nedozvoljavati da Zvornik umre u nama, kao što su za nas umirali i umrli Krupanj, Uzice, Valjevo i nebrojeni drugi gradovi iz kojih su protjeravani i progonjeni Bošnjaci se naseljavali na podrucju Zvornika i njegove okoline.

Nama nije niko opisao ni objasnio kako su naše nene i djede glavom bez obzira bjezali pred cetnickim kama i dekretima Kravljske Jugoslavije. Nije bilo slike da ovjekovjeci tugu, da uokviri bol i sjecanje na naše postojanje tamo, pa zaboravismo sve, a vrijeme izbrisa tragove našeg postojanja, ljudi izobliciše naše mahale. Nas su na eskurzijama vodali po Krupnju i Stolicama tumaceci nam historiju i herojstva partizana. Uzice nam prikazivali kao grad heroj vodajuci nas po Kadinjaci, a ni jednom rijecju ne spominjuci našu prošlost. Nikada nam niko, ukljucujuci i naše roditelje nije znao ili htio, ne vjerujem da nije smio, objasniti i reci da je Uzice imalo više minareta nego što danas cijelo Sarajevo ima. Niko nam ne rece da su naši preci sa zavezljajima u rukama, bosih nogu i cistih ahmedija, gazili plahu i studenu Drinu trazeci nafaku i spas. Niko nam ne rece kakva sudbina nas ne bi trebala nikada snaci, a snadje nas.

Pa hocemo li i mi, da šutimo? Smijemo li više šutiti? Nije li naša šutnja, naša nijema ljubav prema našem gradu samo još jedna rana, još samo jedan korak u zaborav; u isti onaj zaborav u koji smo i naše stare kasabe gurnuli.

Ma koliko bili mahniti, mi ne smijemo više da šutimo! Mi moramo Zvornik opisati, sacuvati ga u našim glavama, jer kada ga tamo nestane, tek tada ce biti u kaburu hladnom iz kojeg mu nikada više povratka nece biti.

To što naš pogled više ne doseze do Hrida, Fetije, Beksuje; što su naše dzamije srušene, naša turbeta i mezarja oskrvnavljena treba samo da jaca našu svijest da je zaborav jedini i najveci neprijatelj naš kojega po vazda nosimo sa sobom.