Zalihić, Almir

Budim se. Vani je jezero i mrak tuđe zemlje.
Nerazgovjetan plač ptica u grmlju,
kao da kolju nekog.

Do pojasa goli vojnici
trčali su za mnom u mom snu.
Za klanje neoštrenim noževima
pretresali su snijegom pokriveni park.

Mene su tražili. Mene, iskusnog prebjega.
Više se ne sjećam. Na jednoj se skulpturi
tamnila mrlja krvi. Oboren do nje ležao je
fenjer za maglu.

Zaspao bih rad osvete: da zaboravim
svoj bosanski san, strijepnju onih što hodaju
pognute glave.

Spavam. Putujem noćnim brzim.
Negdje između Mostara i Bradine pratim
nijemog putnika historije

što prolazi kroz kraj koji je smrt počešljala:
šta piše, kakav plan crta za novu patnju.
Dugo ga gledam i stišćem malu hamajliju.

Oslonjen na laktove, kao da nema voza, historije,
sna koji me proganja, povraćam tuđu tišinu.
Otvaram česmu, neka teče voda,
neka bdi sa mnom do jutra.