Sarajlić, Biserka

Mnogo je godina prošlo
otkada ostavih rodni dom
i otada jedna suza mala
skrivena leži u oku mom.

Živjeh u zemljama raznim
vidjeh mnoge rijeke i mora,
ali još uvijek često poželim
da me kroz moj djetinjski prozor
iz sna probudi rumena zora.

Često se tamo u snu vratim
vidim poznata lica prijatelja,
a onda se iz sna trgnem i shvatim
da sve je bilo samo pusta želja.

Ali ono što preboljeti neću
su suze na licu starih roditelja.
Rekli su, idite djeco tražite svoju sreću
a srce im se lomilo od bola.

To je bio zadnji put
da gledah njihovo lice
i roditeljsku suzu dragu.
O Bože, oprosta tražim
što ostadoše sami na kućnom pragu.

Tuga njihovih lica
još mi i danas steže grudi,
a mili glas moje majke
iz sna me još ponekad budi.

Ah, valjda je tako moralo biti
valjda je tako sudba htjela,
da će u ovu tuđu zemlju
spustiti naša mtrva tijela.

Ali dogod u grudima naše srce kuca
živjeće u njemu draga rodna kuća.