Ključanin, Zilhad

Veliki željezni most preko rijeke srušen je. Njegova konstrukcija sada liči na skelet prahistorijskog dinosaura kome su slomili kičmu.

Sišao sam niz obalu prema rijeci. Vodeni sam čovjek, mislio sam, rađani smo uz riječne obale, u vrbacima, na lađama, po skelama, u vrijeme velikih poplava. Zagazio sam, zato, u rijeku, kao u djetinjstvo. Ali, Allahova su čuda velika, i On ponekad od čovjeka napravi lađu u kojoj se preveze taj čovjek! Noge mi nisu potonule u vodu, niti sam osjećao njenu mokrinu. Išao sam površinom rijeke kao površinom vodenog stakla. Prenio sam svoju glavu pod pazuhom poput lađe koja prevozi putnika-namjernika.

Pred očima se rasprostrlo polje, ili su se oči rasprostrle pred poljem, nisam bio siguran. Uglavnom, mada je nebo bilo bliže nego drugdje, polje je bilo pusto, nigdje čovjeka ni biljke koju bi čovjek mogao ubrati. Sve je bilo pusto, kao bezvjernikova duša. Sasušena trava, koja bi radije da se uvuče u zemlju nego u nebesa; stabljike kukuruza, slomljene i rijetke, kao ruke što su ih nekada zasadile; međe, koje su nas spajale, zarasle u korov i vinjagu; između svega, jara, za koju se ne zna da li povezuje tu pustoš ili je samo čini većom.

Odjednom, kao da je neka nebeska šaka poželjela da razbije tu pustu sliku, sa dna polja pojavi se nekoliko tačkica, za koje sam se ponadao da pripadaju mome dinu i adetu. Međutim, ubrzo ugledah stado konja, koje se sve brže približavalo. Primijetio sam da u tom njihovom približavanju ima neke pravilnosti, mada odmah nisam mogao odrediti u čemu se sastoji. Kada su prišli još bliže, shvatio sam. Svi konji su bili pastuhi, samo je jedan, na čelu, bio kobila. Zatrkivali su se, čas jedan čas drugi, i njušili je, grizli za grivu, frktali. Kobila je jedne i sama grizla i njušila, druge pak bijesno udarala nogama. Dugo je trajala njihova igra i borba, sve dok ženka nije rastjerala većinu đuvegija, i ostala sa jednim. Tada je stala, zakopala kopita u zemlju, i raskoračila se... Zamakao sam drugom stranom. Gledao sam mnogo takvih scena u djetinjstvu, dapače, te scene su bile moja prva iskustva o ljubavi. Ipak sam se nasmiješio, bilo mi je drago da vidim nešto blisko u ovoj pustopoljini. Sjetih se rečenice koju sam nekad negdje pročitao: "Kršćani su u raju aseksualni, dok će muslimani doživjeti beskonačni orgazam."

Na ulazu u selo, znao sam, postoji mostić, sedamdesetih godina betoniran i ograđen, kao neposredna naša veza sa socijalizmom. Sada sam ga jedva pronašao. Rječica se smanjila, gotovo progutana šibljem i šljunkom, koji su u svojoj halapljivosti dobrahno nagrizli i most. Na mostiću nije bilo ograde, i to me je začudilo. Znao sam da su troprsti šejtani nosili sve za što bi zapeo njihov krvavi nokat, ali za ogradu mostića, debelu i ubetoniranu, trebali su imati satanske kandže.

Prešao sam preko mostića, sagnuo se, i koljenima poljubio zemlju. Da ima svjedoka, potvrdili bi da se između koljena i zemlje pomolila svjetlost, slična dvoma malim kandiljima.

* * *

- Ako hoćeš da ti poraste, mazi ga zmijskom travom. - rekao je Rašid, i stavljao ga u roru.
- Hoće li biti koliki i tvoj, Rašide?
- Ne vjerujem. Meni je osim zmijske trave, pomogo, izgleda, i šejtan. - rekao je Rašid.
- Zar šejtan ima veliku ćunu?
- Ne znam ima li on lično, ali sigurno unesrećuje čovjeka sa velikom ćunom. - rekao je Rašid.
- Jesi li ti nesretan, Rašide?
- Jesam. - rekao je Rašid, tužan ko daždevnjak, i gurao ga dalje u roru.
- Cure vole velike, Rašide.
- To nisam primijetio. Da vole valjda bi jedna i meni dala. - rekao je tužni Rašid.
- Možda ne znaju.
- Ma, svi znaju da Rašid ima harbiju ko Smajin putalj! - rekao je razočarano Rašid.

Stajali smo na jednom od mostova koji su te godine napravljeni. Ograda mosta još je bila svježe ofarbana, most je bio nov, ali je neko greškom zaboravio da začepi rore na ogradi mosta. Na to, naravno, niko i nije obratio pažnju - osim Rašida. Kada je to otkrio, rekao je: "Taman za mene, baš taman!"

- Zašto guraš u roru ćunu, Rašide?
- Kako to misliš?
- Pa, zar nema nešto drugo u što bi se moglo gurnuti?
- Ima, ali sve sam to prevaziš'o. Misirača je dobra, dok si mali. A sa kobilama je zahmetno... Evo, diže se.
- Jesi li ikad pokušao sa curama, Rašide?
- Jesi li ti lud, koja bi dozvolila da joj stavim ovoliku grdosiju. Jednom je pristala Bilka ciganka, ali kad sam ga isukao, razrogačila je oči i viknula: "Eke! Hoće li to sve u mene!?" Pobjegla je.
- Kako onda Hamša Mustina voli Ferizov? Ona kaže da joj Feriz sa njim bubrege razdvaja.
- Znaš li ti, čovječe, koliko je Ferizov manji od moga! Ihaj!
- Morala bi se naći neka i za tvoga, Rašide, nemoguće je da na cijelom dunjaluku nema takva koja bi anpasovala. Bog je dragi odredio za svaku ćunu na ovom dunjaluku rupu koja će mu anpasovati. Sjećaš se šta je govorio Hamo Medić: kad ga pogledam u njoj, kao da je izrasto iz nje, a ne urasto u nju!
- Lahko je Hami. On je umro.

Tužan je Rašid. Zato sam mu pomagao. Ja sam mu bio stražar, gledao sam da neko ne naiđe, i vidi Rašida i roru. A morao je, očito, u roru. Tužan je Rašid.

- I, kako je u rori, Rašide?
- Neš mi vjerovati. Bolje nego i u misirači i u kobili. Kao da su baš za njega obložili unutra kakvim pamukom.

Tužan je Rašid. Tužno prevrće očima, prema tužnom nebu. A i stražnjica mu se tako tužno kreće. Tamo-vamo. Tamo-vamo... Na kraju, zaskiči tužno, ko štene.

- Ne mogu da ga izvadim.
- Kako ne moreš, pobogu?
- Neće da spane.
- Dobro, sačekat ćemo.
- Ne vrijedi čekati. Znam ja njega. On se tako pokatkad uzjoguni, i džaba!
- Pa, nećemo biti ovdje do noći, pobogu! On tako more do kijametskog dana!

Bio sam bijesan. Toliko sam mu pomogao, a on odugovlači. A moram da idem. Da nađem Tanana i Iku. Najradije bih mu ga otfikario. Doista sam bio bijesan.

- Sjetio sam se: donesi vode, i pospi ga.

Strčao sam na potok. Zagrabio u šake vode, trčao gore, i polivao ga. Opet trčao dolje, pa gore. Dolje, pa gore. Dok nije izašao: tužan kao crknuta zmija, sa tužnim zelenim krugom, od farbe sa rore, sa našega novoga mosta.

* * *

Zmijska trava je zelena, sa crvenim pjegama po stabljici. Kada se prelomi stabljika, pojavi se gusta, bijela tečnost, nalik mlijeku. Jedna stabljika pušta dvije-tri kapi, zato je potreban čitav buket zmijskih trava. Naše ćune, doduše, nisu bile bogzna kolike, ali mazali smo ih nekoliko puta sa tim buketom.

- Treba li namazati i jaja? - pitao je Tanan.
- Jaja nije spominjao. - rekao sam.
- Ja ću, za svaki slučaj, namazati i jaja. - rekao je Iko.
- Ja neću. - rekao sam. - Šta ako se primi samo na jaja, a na ćunu ne primi?
- I to nije loše. - rekao je Tanan. - Imao bi velika jaja, i malu ćunu. A velika jaja bi, sigurno, izvukla i veliku ćunu, kao što velika glava izvuče veliko tijelo.
- Neću. - rekao sam. - Zamisli dijete od dvanaest godina sa velikim jajima i malom ćunom. Fuj!
- To jeste grozno. - složili su se.

Mazali smo, tako, zmijskom travom ćune. Danima smo mazali ćune, da nam naraste, da nam ko u mladuna podbuhne!

* * *

- Sad!

I Izet Zejkićov bi počeo da navlači, gore-dolje, gore-dolje. Pljuvačka je frcala. (Nju je već prije bio pripremio na dlan, kako ne bi gubio vrijeme. I, to je dozvoljeno.) Stiskao se. Uvijao. Dahtao, kao puh. Beljio očima.

U slami su se parili zečevi. Njegov rep je skakao po njenoj stražnjici poput singerice. Mi smo čas gledali u njih, čas u Izeta. Kada je zec zaskvičao, i tresnuo na leđa, Izet je viknuo:

- Daj sličice!

Sve su se oči sa nepomičnih, crvenih i staklastih, zečijih očiju pomjerile na Izetovu ćunu. Uspio je: sa nje je visio sluzav mlazić, tanak, ali mlazić.

Iko je nevoljko dao sličice. Opklada je opklada: Izet Zejkićov se opkladio (dugo je vježbao, kaže) da će svršiti kada i zec. Nogometaši Džajić, Osim, Oblak i Petković prešli su iz ruke u ruku.

* * *

Između šupe i poljskog zahoda bio je prostor izdvojen iz svijeta barem onoliko koliko je potrebno malom čovjeku od trinaest godina da prvi se put osjeti velikim čovjekom. Taj prostor je kao drveni sanduk, svuda okolo daske, samo bez poklopca, ako se nebo ne bi moglo nazvati poklopcem na cijeli svijet. Zaklon mi nije trebao da neko ne bi vidio kako sam skinuo gaće, na dlan utrljao pljuvačku, i prihvatio se svoje viseće radosti - mada je bilo i takvoga straha - nego, prije, da me zakloni od jačega, gotovo paničnog, straha, koji me je obuzimao poput najjače vrućice. Naime, mada me je strah da to priznam, odlučio sam svoj prvi ulazak u svijet muškaraca izvesti, ni manje ni više, nego sa - Jovankom Broz! Dugo sam premišljao s čijom slikom zaploviti u carstvo odraslih. Naše seoske djevojke bile su ili isuviše nedostojne i priproste za takav uzvišeni cilj, ili su bile rodice. Izbor se suzio na Silvanu Armenulić, neku djevojku koja je glumila u filmu sa Đulijanom Đemom, i Jovanku Broz. Sjećam se, kada sam prvi put pomislio na Jovanku, prožeo me strah, dotad nepoznat, ali jak, toliko da mi je sušio usta, umrtvljivao udove, i neku jezu razlijevao niz kičmu. Nakon dugog premišljanja, i poređenja što zamišljenih što stvarnih slika, odlučio sam se za - Jovanku. Odlučujuće su bile, priznajem, sise. Silvana je, doduše, imala velike sise, veće od one cure Đulijana Đema, ali neuporedive, priznat ćete, sa Jovankinim. Jovanka je, mora se i to priznati, imala manji dekolte od obje kandidatkinje, ali ono što je ona nudila sa svojim dekolteom bilo je više nego što su nudile obje sa svoja dva. Da ne pominjem ono ispod dekoltea, što se nije dalo vidjeti, što se naslućivalo, a što me je, opet, možda najviše privlačilo.

Moj prvi ulazak u carstvo muškaraca, međutim, išao je prilično teško. Prvi problem je bio kako Jovankin dekolte odvojiti od seljačkih slika koje sam pokupio očima u dosadašnjem životu: djevojke za Jurjevdan izlaze iz omahe, dok im titraju crni trokutovi ispod prozirnih vešova; momci na brini guraju svoje moćne ćune u kobilin pupoljak ispod repa; lijepa Ejubovca pere kosu na avliji, voda joj kvasi ramena, i mlazevima silazi ispod pazuha i sisa koje su ispale taman toliko da ih vidim kroz otvor na tarabama; pas i kuja zapetljani na bašči, okrenuti stražnjicama jedno drugom. Drugi problem je bio odvajanje Jovanke od Silvane i one cure iz filma. Na kraju, što je bilo i najteže, jedva sam odvojio lik druga Tita od Jovanke; on se pojavljivao nenadano, baš onda kada bi me cijeloga obuzimala neka do tada nepoznata milina; i - sve se moralo vratiti na početak. Pošto sam i to uspio, ostao je samo Jovankin dekolte, koji se polahko širio, širio, popunjavajući prostor između šupe i poljskog zahoda, od daske do daske, pa prema gore, gore: kad je dekolte poklopio cijeli prostor, i kada nije bilo više ni šupe, ni zahoda, ni neba - eksplodirao sam. Noge su se tresle kao pritke za vrijeme oluje, zanjihao sam se, i pao. Dugo sam tako ležao, stiskajući dvije tople kapljice u šaci, a u karlici skrivajući strah.

* * *

Odjednom, kao grom iz vedra neba, čulo se: Ejubovca je kurva!

Kada sam to čuo, zaplakao sam. I rekao: "Nije istina. Ejubovca je hazreti žena."

Niko me nije čuo. A i da jeste, ko bi vjerovao jednom sedmogodišnjeni dječaku. I, prije nego što oblak ode uz Sanu do Medenjaka, već je svako znao: Ejubovca je kurva. Tatle je pričala da su jednom ona i Ejubovca bile u pečurkama, da su vidjele medvjeda i da je medvjed zamumlao. A, zna se, na koga medvjed zamumla... Šeho Čukan je pričao da kod Ejubovce nikad nije jeo svježeg sira. A kome se nije mogao sir održati svježim, zna se... Ćeman-efendija je, na kraju, govorio hadis: "... žene su nekada kao šejtanske mreže." Sve bi se nekako dalo opovrgnuti. Tatle je ružna. Šeho Čukan ima male zgnječene uši, i svi su znali da je nepravedan. Ali, Ćeman-efendija. Ali, hadis.

Ejubovca je, doista, bila lijepa. Ona je bila mjera ženske ljepote u Trnovi. Kada bi se trnavski momci ženili, za mladu se govorilo: ružnija je od Ejubovce, ihaj. Ili: ružnija je od Ejubovce, malko. Nikad niko nije rekao: lijepa je k'o Ejubovca.

Volio sam Ejubovcu. Onako kako djeca vole ljepotu koju Bog gdjegdjemice posije po ovom dunjaluku. Tako sam volio Ejubovcu. I kada su me pitali kakva će moja žena biti, uvijek sam govorio: K'o Ejubovca! Zapravo, želio sam svoju buduću dragu ljepšom od Ejubovce, ali tada to nisam smio ni pomisliti, niti sam znao zamisliti nešto ljepše od Ejubovce.

A, istina je, šejtan počesto uzima ljepotu u svojim nečasnim djelima. On mijenja oblike u kojima se pojavljuje, a žensko je tijelo bogomdano za njegov lik. Šejtan voli punoću koja strši iznad insanske prosječnosti. On se gnijezdi u nabrekle dojke, u udolinicu pupka, između jedrih polutki. Pune ženske usne su šejtansko gnijezdo.

To je i Ejub znao. Ejub, pravovjerni, nekad je mislio da ga je Allah dž.š. odabrao da uživa u primjeru i pokazanju Božije ljepote. Danas, mislio je da ga Allah dž.š. iskušava može li on, pravovjerni, izdržati tu ljepotu. Zato je Ejub hodao opijen Božijim iskušenjem. Zagledao je svakog čovjeka, do one granice iza koje leže pitanja, ne bi li na njemu vidio otisak u obliku ženinih usana, ili zagrljaja. Zagledao je ljudima u oči, jer oči su jedina svijetleća čovječija stvar, i u njima katkad zaiskri i odgovor. Takav bi odgovor zasigurno prepoznao, jer bi on počinjao sa prvim slovom imena njegove žene.

Allahu se, jedne večeri u kojoj su umjesto odgovora pljuštala pitanja, zakleo da će joj udariti stotinu prutova.

To je, možda, Allahu bilo dovoljno, ali selu nije. Selo je tražilo da se prljavština otkrije pa uništi, ili da se pojavi jasan dokaz nevinosti.

I, jednoga dana, baš onoga koji nije više mogao izdržati miješanje prljavštine i nevinosti, na trzni je počela goriti vatra. Kada je žara pokušala i najmanji trag da je tu netom bilo drvo, doveli su Ejubovcu. Svi smo bili tu. I čekali da Bog kaže zadnju riječ. Ejubovca, lijepa kao plamen koji se gleda u dugim noćima, stavila je ruku na vatru. Sve su se oči premjestile na njeno lice. Tamo će se, ubrzo, ispisati odgovor. Odgovor može biti treptaj oka, trzaj obrve, drhtaj usne, pokret sljepoočnice ili vratne žile. Ja sam jedini gledao u ruku koja već cvrči na plamenu, nisam gledao u lice, jer sam znao da me na njemu može zateći samo - nevinost. Plamen je uništavao tu ruku, kao kad staviš rukovet bijeloga jorgovana na vatru, pretvarajući je u bijelu, nagorjelu, šapu. I to je trajalo toliko dugo dok se sve nije razlilo niz moje vlažne obraze. I dok Ćeman-efendija nije rekao: "Dosta. Ovaj Božiji sud pokazao je nevinost!"

Ali, Božija pravednost nikada se nije zadovoljavala samo sa jednim licem nevinosti. Ejubovca je, opet pred cijelim selom, jednoga sabaha, posadila suhu granu u još suhlju Božiju zemlju. Danima grana nije pokazivala prst nevinosti u obliku lista, ili bar pupoljka, danima je grana ličila na seoska lica, danima je ona klepetala suho: Kurva! Kurva! Kurva! A noćima sam, neopažen, nosio punu maštrafu vode, i zalijevao tu granu.

Jednoga sabaha, na grani se pojavio pupoljak. I Bog je, sad-zasad, bio zadovoljan. Odjednom, kao vedro nebo iz groma, čulo se: "Ejubovca nije kurva!"

Sve se je stišalo, sve je, opet, dobilo svoju mjeru. Samo je ostao i dalje na Božijoj mjeri Ejub. Bogu se zakleo da će ženi udariti stotinu batina. Žena je bila nevina. Ali, nevina je i zakletva Bogu: ona se morala izvršiti.

Četrdeset noći Ejub je klanjao istiharu. Četrdeset noći iz Ejubove kuće se čulo: "Bože Milostivi, molim Te, da mi pokažeš sreću u ovom činu, jer Ti to dobro znaš, a ja ne znam, Ti to možeš, a ja ne mogu. Ti si poznavalac skrivenih tajni. Bože, ako je ova stvar sretna za moju vjeru i život, za moju sadašnjost i budućnost, odredi mi je i olakšaj, pa mi je učini sretnom. A ako je ova stvar nesretna za moju vjeru i život, te za moju sadašnjost i budućnost, otkloni je od mene, odvrati me od nje i podaj mi sreću na drugom mjestu i u drugoj stvari, pa me time zadovolji. Primi ovu moju molbu, Uzvišeni Allahu, koji si najmilostiviji."

Četrdesete noći Ejub je čuo glas: "I uzmi svojom rukom snopić pa njime udari i nemoj prekršiti zakletvu!"

Sutradan, Ejub je u Gaju ubrao stotinu prutova. Svezao ih u jedan snop. I s njim lijepu pucnuo Ejubovcu.

To se nije čulo ni do kućnoga praga.

* * *

Desi se dan kada se momci podvire pod sebe, i vrisnu. Vrijeme je kada njihovim žilama umjesto krvi žubore potočići prepuni buduće djece, koja traže ušće gdje će splivati. To momci još ne znaju, oni su samo puni žubora koji im ne daju mira. Jedni mažu ćune i muda celerom, drugi guščijom masti, i izlaze na seoske sokake. Očevi tada vežu kćeri kolskim lancima za krevete ili za voćke u avliji, muževi ličinama vezuju žene, raspušćenice vezuju sebe same. Jer, desio se dan kada su se momci podvirili poda se, i miris celera se širi selom u vrtlozima, gore širi nozdrve, a dolje ženske sapi.

* * *

Vidim:

Hankuša, vječna djevica, sjedi na doksatu i promatra kako brdo prodire u mehku putenost sunca. Široka i otežala od nevinosti, tijelom prelivenim preko pletene stolice ljulja svoje nevine godine kao kolijevku u kojoj nema ništa. Hankuša, ogromna djevica, širi svoje slijepljene butine, između kojih nikad nije ušlo ništa teže od zraka. Došao je dan koji će joj uzeti nevinost, nježno i blago, kao kada se uzima duša.

Hankuša, stara djevica, prebire svoje godine kao tuskave stvari. Sa doksata silazi samo onda kada je u pitanju težak nacionalni ili vjerski interes, koji može biti riješen jedino njenom nevinošću. Tada, zaškripe basamci, i kuća se malko zatrese.

- Hajde, Hankuša, skupio se roj! - vikne neko iza taraba.

I Hankuša, djevica koju vole pčele, silazi, i korakom težim od zemlje po kojoj tabana, odlazi da skupi roj. Pokažu joj mjesto, Hankuša sjeda ispod drveta i čeka. Kad pčele osjete miris djevičanstva, polahko silaze i svijaju se po Hankuši. Ona, na kraju, liči na ogromnu trnku, i pčele može kupiti sa nje i najmanje dijete kao jagode.

- Je li dobila Hankuša ono? - vikne opet neko iza taraba.

I Hankuša, djevica sa nepresušnom mjesečnicom, silazi, uzima lavor i toči u njega krv. Neko je, opet, dobio gubu, i jedini mehlem je Hankušina nevina krv.

- Silazi, Hankuša, spašavaj! - uspaničeno vikne neko sa pola sela.

To je znak da je stvar hitna, i Hankuša, hitrošću koju je njoj odmjerio Sâm Bog, zatutnji basamcima. U avliju dovode padavičara, i Hankuši treba prilično vremena da svojom sporošću uhvati njegovu grozničavost. Ispruži ruku i dugo cilja u drhteće tijelo. Kada uspije, i dodirne ga palcem, padavičar se polahko smiruje. Kao gašeni kreč.

Potom se uvijek vraća na doksat, u svoju pletenu stolicu, i bišće tamo sjećanja kao da bišće ovratnik prepun ušiju. Sjeća se svoje prve mjesečnice, bijele košulje koju je tada oprala, i vodu prosula po ružinom grmu. I poslije toga, Hankuša je bila blijeda i malokrvna, niti je bila rumena, niti cvala k'o ruža. Mjesečnica je, doduše, bila redovna, ali to nije mogla reći momcima. Napokon je jedan, kome samo ona zna ime, obećao da će je uzeti, ali da mu dođe rumena i jedra. Dao joj je i rok od četrdeset dana. Dvadeset dana je Hankuša jela lišće jagode, svaki dan po jedan list više. Drugih je dvadeset jela po jedan list manje. Četrdeseti dan Hankuša je bila bljeda nego hartija u koju se zavijaju svadbeni darovi. Shvatila je da je njena sudbina daleko od muških stegna, obukla bijelu haljinu, i čuvala svoju nevinost kao što druge djevojke čuvaju slike momaka u sehari.

Da nije bilo jednog događaja, muška bi joj lica postala kao lica drveća, i ostala bi usađena u pletenu stolicu, vječna i bijela. Naime, jednoga je dana, sasvim slučajno, šetala alejom divljeg kestena, gore, ispod Turbeta. Sjeća se da su joj bedrima prvo zamilili mravi, koji su iza sebe ostavljali kapi vlažnosti. Što ju je više obuzimala vlaga, to su se još više pojavljivali likovi muškaraca, znanili i neznanih, ali obnaženih i rutavih stegana i grudi. Počela je klečati i tražiti oslonac na tim grudima. Na kraju, sjeća se da se je jedva nekako dovukla do grmlja, i šišarkom istrljala bedra - dok iz njih nije iskočio vrisak. Poslije je sve bilo mirno, muškaraca nije bilo, možda ponegdje pokoji zaostali osmijeh ili dlaka - i taj miris divljeg kestena poleg'o po svemu.

Od tada, kada bi osjetila miris divljeg kestena, tajomice bi se odgegala do kestenjara.

Da nije bilo tih rijetkih odlazaka do kestenjara, Hankuša bi bila najuzoritija djevica poslije hazreti Mejreme. Dokaz njene gotovo savršene nevinosti je i to da vilenjak koji obilazi noću djevojke i mlade žene nikad ne svraća do Hankuše. On, pohotljivac, koji ne bira gaće u koje će se uvući!

Ipak, mjesečno Hankuši dolazi seoska komisija da potvrdi njeno djevičanstvo. Grupa je sastavljena od pet žena: jedna starica, druga srednjevječna-udata, treća sredovječna-raspušćenica, četvrta mlada-udovica i peta djevojka-djevica. Hankuša tada skida svoju bijelu halju, one se rasporede oko nje ukrug, i škakiljaju je, štipaju, bockaju, svuda po tijelu. Djevica koja ne bi bila škakljiva, ne bi više bila djevica. A, Hankuša je, generacijama, bila škakljiva.

Gledam:

Hankuša, vječna djevica, još sjedi na doksatu, u danu koji joj je uzeo dušu kao nevinost. Mrtva je, mrtvija od pletene stolice koju uzbiba njeno salo. Jedina živa stvar tu je klip sunca koji prodire između njenih bedara i uranja u malu lokvu na njenim parhetnim gaćama.

Dan je suh kao uščavjele parhetne gaće. Iza glavnog trnavskog mostića, još sa prašinom na koljenima, stojim na samom ulazu sela. Kuda krenuti, kada je puteve progutalo šiblje, travuljina i kupine. Sve je smanjeno, poput velikih sjećanja iz djetinjstva upakiranih u male kutijice.

Pođem kroz taj gustiš, gazeći bokore zmijske trave, iz čijih stabljika pucaju mliječne kapi. Te kapi su jedina tečnost pod ovom džemrom, svježina koja mi prinosi slike. Trojica dječaka, naprimjer, zmijskom travom mažu ćune. Jedan od njih se plaši da mu mošnice ne narastu veće od visuljka. Potom nastupa doba mazanja mošnji, i miris celera širi ženske sapi. Vrijeme je erotskog bunila, prvih noćnih polucija, guranje ćuna u rodnice mladih tikava. Eno, djevojke prije rose odlaze do mlinskih mlaza, Jurjevdan je, i njihovi perlonski vešovi dublji su od riječnog vira. Momci kradu džinkinju iz rijeke, na njenoj nevidljivoj kosi vihori duvak. A uz živicu promiču tri prilike, dva mladuna i jedna ohmica...

Ničeg, naravno, nema u svakidašnjem oku. Ionako moj odnos prema spolnosti bio je uvijek više pitanje sluha ili mirisa nego oka. Kao kad slusaš kišu iz zamračene ljetne sobe.

Kiša posigurno neće pasti. Šuštanje sasušene trave, šapat duboke prašine po sahlim lokvama. I glasom!

Glasovi u kojima se krije moje ime, kao gnijezdo u šipražju.

* * *

Nikad većeg belaja, a manje nafake, nego kada se ženio Džanan Kamenčić. Nije problem bio u tome što se Džanan odlučio oženiti sa - džinkinjom, ali su svi problemi iz te činjenice proizilazili. Ruku na srce, muslimanima je dozvoljen takav brak, ali, ruku barem pored srca, bio je isuviše rijedak. Možda su zbog toga i nastajali problemi. Muslimani su posljednjih godina više bili zagledani u socijalističke šarene nište, nego što su obraćali pažnju na svoje najbliže, između ostalih i na džine. Džananu je bilo, izgleda, namijenjeno da problem zaoštri. Da li mu je pritom pomagao neki nebeski glas, nije poznato.

Džanan je svoju odluku o ženidbi, kako to i prilici, prvo iznio ocu. Rekao mu je da on odvaže u svojoj duši njegovu nakanu, jer očeva je duša najsigurniji kantar, pa kako on odluči Džanan će se po tome ravnati. Nije spominjao neizdržljivu čežnju koja ga i danju i noću vuče njegovoj džinkinji, ni snove za koje više nije bio siguran da su bili njegovi, ni svakonoćne polucije koje su ga plašile - to se ocu ionako ne kazuje. Samo je prispomenuo da bi volio imati ženu koja bi mu pravila društvo gdje god bi on išao.

Otac je nekoliko dana vagao najsićušnijim utezima svoje duše Džananovu nakanu. Najviše ga je boljelo što nikad neće moći vidjeti svoje unuke, mada će ih posigurno imati, jer je njegova buduća snaha naprosto nevidljiva. Na kraju je prevagnula želja da ima makar i nevidljive unuke. Džanan se počeo spremati za svadbu.

I, tu su počeli problemi.

Da bi se neko oženio, pa i džinkinjom, mora poštovati običaje i zakone o braku. Prvi problem koji se javio bio je problem prošnje mlade. Pitanja su iskakala, kao mali vodeni meleki: Ko može ići u prošnju? Od koga prositi mladu, kada su i ona i roditelji joj nevidljivi? Gdje ići u prošnju, pošto džini nemaju kuća kakvih imamo mi, i kuća im je cijeli dunjaluk? U prošnju, po običaju, idu najbliži mladoženjini rođaci, ali, sada je cijelo mjesto raspravljalo da li je to po islamu, i da li su oni uopće mjerodavni za takav čin. Prevladalo je mišljenje da u prošnju treba ići neko ko je imao kakvu vezu sa džinima. Amidža Džananov, Ilham, nešto je nagoviještavao da mu je jednom džin pomogao u jednoj parnici na sudu, ali nije bio siguran da li se parnica uopće dogodila. Odlučeno je da u prošnju ide Muharemovca, koja je i sa melekima i sa džinima bila na ti. Ali, pojavio se čisto praktičan, da ne kažemo materijalan, problem. Muharemovca je bila nepokretna, pa su je morala nositi četiri posnažna čovjeka na njenoj sećiji. A, ako je nose, samim tim bit će i prisutni na prošnji, što nikako nije odgovaralo. Pronađeno je srednje rješenje: da Muharemovcu momci donesu pred mladin dom, i da se odmah odmaknu na pristojnu udaljenost. Da, ali onda se postavilo drugo pitanje: Gdje je mladin dom? Džanan je mucao o nekakvim vodama, kraj kojih se viđa sa svojom džinkinjom, ali tačnog mjesta nije znao. Ostavljeno mu je nekoliko noći da utvrdi gdje se nalaze te vode, ili barem da kriomice zapamti kakvu vrbicu ili žbun po kojima ćemo ili mi prepoznati. Nakon nekoliko dana, Džanan je rekao da mu se čini da je prepoznao jednu vrbu na Laništu. I, prosci su otišli: četiri snažna momka odnijela su Muharemovcu na sećiji prema Laništu. Nije ih dugo bilo. Niti je bilo ugovorenog znaka, pucnja iz lovačke puške, da je mlada isprošena. Niti pjesme preko polja. Pred samu ponoć toga dana, prosci su stigli, snuždeni i ljutiti. Otac mladin, i nakon dugog Muharemovcinog pregovaranja, nije dao svoju kćer za našega Džanana! Muharemovca je siktala poput najveće zmije iz svoje avlije:

- Pas džinski, k'o da smo šugavi!
- Jesi li mu rekla da smo mi muslimani? - pitao je neko.
- Jesam.
- Pa?! - pitali smo svi uglas.
- Ne da!
- A jesi li mu objasnila da smo od Boga priznatiji, mislim k'o insani, nego oni, mislim k'o džini? - pitao je Ćeman-efendija.
- Jesam.
- Pa?! - opet smo zagrahali.
- Ne da! Jesam li fino rekla!
- Pa, zašto ne da, pobogu? - pitala je Džananova majka.
- Kaže da mladić ima falinku!
- K'o da ona njegova nema falinke! - zagraktale su žene.
- Pokazat ćemo mi njemu falinku! - viknuli su momci - Budale smo bili što smo ga i pitali! Mogli smo je lijepo ukrasti! Nije hurija, da se ne more ukrasti!

I ukrali su je!

U velikoj ljutini, nisu obraćali pažnju ni na nevidljivog oca ni na nevidljivu djevojku ni na nevidljive pendžere. Samo se sjećaju da su zagazili u rijeku, i kada je Džanan rekao da je tu, prenijeli mladu do dviju jengija na obali. Od Laništa su zapucale puške. I čula se pjesma:

Od mora eto svatova
i vode mladu djevojku.

Djevojka majci plakala:
"Ne daj me, majko, daleko!

Osta mi cvijeće nejako!
Ko će ga, majko, zalijevat?"

"Ja ću ga, ćeri, zalijevat.
U sabah hladnom vodicom,
uvečer toplim suzama!"

I, tako, oženi se Džanan. Ali, nevoljama nije bilo kraja. Zapravo, tek su počinjale.

Te prve noći nije bilo nekih većih događaja. Pucalo se. Veselilo. Obikuše su pripremile mladu za prvu bračnu noć. Sve su se poslije klele da su, iako je nisu vidjele, i same osjetile umilna golicanja po dojkama i po trbuhu - a kako je tek njoj bilo! Momci su se penjali, po običaju, na prozore gdje su spavali mlada i mladoženja, i nisu im dali spavati, sve dok im mladoženjina mater nije ispekla kokoš i dostojno ih ugostila.

Ni na samom sabahu nije bilo problema. Žene su iznijele čaršaf sa mladinih dušeka, rasprostrle ga po tarabama, i svako je na njemu mogao vidjeti malu mrlju krvi u koju je sinoć isčeznula mladina nevinost. Nije bilo problema ni za vrijeme krne. Žene doduše nisu mogle iskrnati prste na rukama i nogama koje su nevidljive, niti navući surmu na očne kapke koji ne pokrivaju zjenice, ali kada su na skemliju, na kojoj se pretpostavljalo da sjedi mlada, položili duvak, on je ostao stajati u zraku, visoko iznad skemlije. Ispod duvaka, u pretpostavljeno mladino krilo, stavljeno je muško dijete. Pa su po svemu tome prosuti bonboni, šekerići, latice cvijeća. Djevojke su pjevale:

Trepetljika trepetala, puna bisera,
haj, ovi naši bijeli dvori, puni veselja!

Što u dvoru žamor stoji, šta ono vele?
Ono majka sina ženi pa se vesele!

Svi se redom veseljaše, majka najviše,
doveli joj đul-nevjestu, đulom miriše.

Savila se zlatna žica, od vedra neba,
savila se mladoženji oko fesića,
sa fesića, đul-nevjesti oko duvaka.

Mi, dječarci, tiskali smo se oko Džanana i pitali ga:

- Je li ti lijepa mlada, Džanane?
- Jeste, najljepša!
- Kakva joj je kosa, Džanane?
- Zlatna.
- Od pravoga zlata?
- Od pravoga.
- A kakve su joj oči, Džanane?
- Sedefli.
- Od pravoga sedefa?
- Od pravoga.
- Ima li mlađih sestara, Džanane?
- Ima. Ako budete dobri, sve ću vas sa džinkinjama poženiti!
- Bit ćemo najbolji, Džanane!

Problemi su nastavljeni kada su, nakon pira, mladenci trebali ozakoniti svoju vezu. Ćeman-efendija je, poslije dozvole iz Sarajeva od Starješinstva Islamske zajednice, samo tražio da na vjenčanju budu prisutna dva svjedoka. Radi sigurnosti, opet je angažirana Muharemovca, i, ipak, Ilham, koji je barem naslućivao džinski svijet i adet. To je, dakle, bilo u redu. Ali, u redu nisu bile druge stvari. Od mladine rodbine nikako se nisu pojavljivale mirdžije. Džaba je Džanan slao poruke i selame u vodu, džaba je mlada neutješno plakala, glasom koji se noćima talasao selom i koji bi rasplakao i ribu u vodi i list u gori. Naprotiv, izgleda da su džini odlučili se osvetiti cijelome mjestu zbog, po njima, nanešene im sramote. Lupali su praznim naćvama, i budili ljude. Prikazivali se psima i govedima, pa su psi noćima zavijali a goveda mukala, kao da mala plaču djeca. Strašili su djecu u bešikama. Klepetali krovnim ciglama...

Drugi problem je bio svjetovne, isuviše svjetovne, naravi. Mladenci su otišli u Mjesnu zajednicu da ih vjenča Esad. Esad bi to i učinio, ali je tražio da mlada donese rodni list, osobnu kartu, ili neki drugi dokument koji bi dokazivao da mlada postoji. Dokumenta o postojanju džina, prirodno, nije bilo. Postojao je Kur'an, u kojemu se jasno vidi da džini postoje, ali to nije bio vjerodostojan dokument za socijalizam, rekao je Esad. Ipak, nađeno je rješenje: u jednu teku potpisalo se, što olovkom što prstom, cijelo selo i time posvjedočilo da Džananova mlada postoji. Uz teku, Ćeman-efendija je priložio i nekoliko prepisanih ajeta iz Kur'ana u kojima se pominju džini. I sve je to otišlo u matični ured u općinu.

Iz općine je stigao odgovor - stigla je u selo policija! Dugo su ispitivali Esada, potom Džanana, Ćeman-efendiju, još nekoliko izgleda nasumice odabranih, i, na kraju, izjavili da je cijelo selo potpuno ludo. Da bi istjerali iz nas ludost, u marici su odveli svezanog Džanana. Osudili su ga na tri mjeseca zatvora, po nekom paragrafu za koji niko nije čuo. Džanan je izašao iz zatvora nakon mjesec dana! Esad nam je, poslije jedne općinske sjednice, ispričao šta se je ustvari dogodilo. Komandir policije je, vidljivo uplašen, pričao da je za svo vrijeme Džananovog tamnovanja stanica policije više ličila na ukleti zamak prepun duhova nego na komunizma dostojnu ustanovu. Čuli su se neki potkožni krici, vrata su se sama zatvarala i otvarala, padala je sama od sebe Titova slika sa zida, policajci su u zahodima nalazili crknute pacove, pisaće mašine su kucale a da ih niko ni pipnuo nije... Mi smo još više zavoljeli svoju nevjestu džinkinju.

Kao da nam je iz srca iskapala.

* * *

Tetka Mine nije bila udana za džina, ali je njen muž bio počesto nevidljiv. Tetak Salih pokazivao se krajem sedmice, nasmijan i vedar, donoseći na kragni kaputa miris stranjskog svijeta. Kod kuće su ga čekala dva dana džehennema, ali njemu osmijeh nije silazio ispod urednih brčića, kao ni stranjskim svecima oreol. Upravo zbog tih mirisa tetka Mine je gubila pamet. "To nisu mirisi, to je oklop", govorila je. Umišljala je da tetak Salih na sebi donese toliko parfema i pomada da ga ona jednostavno ne može poljubiti, jer, navodno, njen poljubac ne dopire do njegove kože. Tetkova koža, uz to, bila je načičkana imenima njegovih slovenačkih kurvi, toliko da su bilo kakav poljubac pretvarali u oskorušu. Ali, tetka Mine je bila bogobojažljiva žena, pa je vjerovala i u Božije prokletstvo ako muža otjeravaš daleko od svoje postelje. Kada bi, nakon raznoraznih izbjegavanja koja Bog neće uzeti za težak grijeh, morala podijeliti bračni krevet sa svojim mužem, koristila je razna pomagala da ne zatrudni.

Uzimala je kamfor, koji joj je pospješivao apetit, a sasvim gasio apetit ljubavi. Pila je mokraću uštrojenog ovna. Srce ustrijeljenog zeca namirisano metvicom nosila je kao hamajliju. A pred samo lijeganje u krevet međunožje je mazala stipsom. Bila je uvjerena da bi se njeno dijete sa takvim mužem rodilo sa svinjskom glavom i repom.

Tetka Mine ipak je voljela tetka Saliha. I sve je pokušala da ga očisti od imena slovenačkih kurvi, i da joj čist jednom dođe u bračnu postelju. Provjereni recept je bio da u jelo umiješa nešto od vlastitog tijela, kako bi joj muž postao dio nje. Tetka Mine godinama je tetku u jela stavljala svoju kosu, znoj, slinu, nokte, pa i menstrualnu krv, ali on se vazda vraćao sa onim svojim osmijehom i imenima slovenačkih kurvi. Otkuhavala je njegove putničke čarape, i pila otkuhanu vodu. Išla je Muharemovci da joj otvori zvijezdu. Na sred zvijezde uvijek se pojavljivao tetkov osmijeh, i Muharemovca je govorila da je taj osmijeh jači od svakog zapisa ili sihra. I da se čuva voza. Ipak, tetka Mine je pokušala i sa zapisom, pa su arapska slova putovala zašivena u tetkovom kaputu po samom srcu kršćanskog svijeta. Ali, tetak Salih se i dalje vraćao u svojim putničkim čarapama, popločan slovenačkim ženskim imenima.

Poslije izvjesnog vremena, da li pod uticajem šejtana ili iz prevelike ljubavi začinjene umorom, tetka Mine je pokušala da, ne uskraćujući Bogu skrušenost, skrati tetku život. Nije dozvoljavala da je obuzme srdžba. Srdžba je šejtanski čin, a šejtan je stvoren od vatre. Budući da se vatra gasi vodom, uzimala je abdest kada bi osjetila da joj se približava srdžba. Ali, do same granice idolopoklonstva je koristila mala vjerovanja koja je Svemogući spuštao smrtnicima da im olakša život. Vjerovalo se da će onaj ko ustane prvi iz bračne postelje prvi i umrijeti, pa je tetka Mine satima zatvarala oči pod lažnim snom, kako bi Salihova noga dotakla pod ahireta. Jela je i češnjak, jer se je vjerovalo da miris češnjaka slabi suspavača, te on, na kraju, umire. Savijala je jastuk na četiri ćoška, i tako Salihu izazivala nesanicu, da bi ga odvukla u svoje duboke bezdane. Tetak Salih nije spavao sedmicama, postao je proziran poput mjesečara, ali mu osmijeh nije silazio sa lica.

Jedne godine, kada su rodili lješnjaci toliko da je tetka Mine govorila da toliko i tetak Salih ima vanbračne djece, spremila se i pošla s njim u Sloveniju. I danas nije jasno šta se je, ustvari, desilo. Da li je tetka Mine u svojoj ljubomori zagubila Muharemovcin savjet da se čuva voza, ili je tetak Salih u svojoj nesanici pročitao san tetke Mine - nije poznato. Jedino je znano da su tetku Minu sutradan našli čobani na jednoj pružnoj okuci. Na sebi nije imala nikakvog smrtnog biljega. Osim što je mirisala na nešto strano i daleko, i smiješila se osmijehom za koji smo bili sigurni da ga je otela tetku Salihu. Na džennazu tetke Mine tetak Salih je došao vidno neispavan i bez osmijeha. Ćeman-efendija je tetku Minu ispratio na džennet riječima: "Žena koja sprječava muža da ide drugim ženama je šehid". Za muža ništa nije rekao.

* * *

ležali smo kao dva mala lokvanja na sudnjem danu

gledao sam u okvir prozora čekajući da grana takne okno jer sam tada znao da je opet želim kao kad grana takne okno klizio sam u nju Posljednji Adem Posljednji Adem koji misli da će biti spašen ali grana još nije taknula okno pa sam gledao u okvir prozora iza kojega je bio svijet koji je nekoliko puta čuo moje korake

o čemu razmišljaš

šutio sam i gledao okno u koje treba da kucne moja i njena zlatna grana

dobro vrijeme je za šutnju

uvijek je bilo vrijeme za šutnju samo što je Bog ljudima dao tu jezičinu da bi se odali ne Bogu jer njemu ne treba to kreketanje da bi saznao koliko je grijeha u toj mješini nego da bi oni uvećavali taj svoj grijeh ali ta zamka koju lahkomisleni nazivaju darom upotrebljavajući pritom čak i atribut božiji

ali nisam razmišljao o tome razmišljao sam o drugom baš o dobrom vremenu ili o pukoj konstataciji naime da li je mislila da je dobro vrijeme kao bogomdano za šutnju ili je to bila samo puka konstatacija možda malo ironična

šutit ćemo dakle

ipak konstatacija

nećemo šutiti

dobro onda pričaj

nećemo pričati

dobro onda šuti

rekoh nećemo šutiti

djevojke su u mome zavičaju bile nježne kao dunjin list

nikad ne znam kako bih imenovala tvoju šutnju nekad mi liči na staru seharu prepunu nepotrebnih stvari

djevojke su u mome zavičaju bile nježne kao ja

a nekad mi liči na stari ishabani kamionet ostavljen na pustoj cesti

djevojke su u mom zavičaju bile nježne kao omaha

u svakom slučaju nešto pusto kao kad sa goleme visoravni ubereš jedan jedini cvijet koji je tamo rastao i visoravan je i dalje veličanstvena ali je pusta i nikad ne može biti što je bila

danas u ovom jezerskom hotelu traćimo tu moju Seharu zbirčicu plaćenu socijalističkim novcem koji bi prosjak Apat ukupio za par džuma ispred džamije

u svakom slučaju ti si još lijepa vaza ali bez cvijeća

u svakom slučaju volio sam svako slovo svoje Sehare kada je izašla danima sam mirisao knjigu list po list strofu po strofu stih po stih mirisala je na ćoškove moje rodne kuće kada joj se počne približavati jesen

u svakom slučaju u svakom slučaju u svakom slučaju

djevojke u mome zavičaju mirisale su kao omaha

prije nego što sunce pokaže svoje lice a već je poslalo vidljive glasnike kakvo bi lice trebalo biti djevojke polaze ka rijeci

izgrjevkom, iz oka dječaka, izleptire

dvije po dvije, s ramena stresajuć rosu,

teško paperje sna

pratimo ih koracima tišim od njihovih po njihanju vrškova kukuruza znamo kuda im vodi put

ka rijeci taban strijemi, ka onoj što san

spira iz žuđenih dalja u puten sud

molio sam Sejdu da me povede mada nemam niti jedne dlake tamo gdje bi dlake za djevojke trebale biti on se je dugo nećkao i rekao mi da sam još malehan i da sačekam svoj dan svakome će doći dan kada će jednom ići da gleda djevojke kako se kupaju pod omahom rekao je a meni se taj dan nije čekao bio sam gotovo bolesno nestrpljiv i da me jutros nije poveo mislim da bih umro

zatim je ona otišla do kupatila a ja sam čekao granu koja će kucnuti o okno imao sam dvadeset i pet godina i mogao sam čekati ipak ona je moja djevojka i volim je kao što se voli dvadeset i pet godina

Sejdo je rekao da ne šljapkam kao jazavac a trava je bila mokra od rose zalivena poput lutme ako nas otkriju zavrnut ću ti vrat k'o piletu kuda bih od sramote koja bi me poslije htjela i ja sam doista znao da bi to bilo strašno zato sam bio tih tiši od njihovog koraka

dvadeset i pet godina čuvenih dvadeset i pet godina onaj Eliot je od toga napravio cijelu teoriju ali ja bih se tako rado vratio nazad tamo odakle sam vazda bježao

iz kupatila se prvo čulo šljapkanje i znao sam da ona stoji nad kadom raskrečena i pljuska se vodom

išle su prema Mostišćima jedna za drugom već se čuo huk Sane koji se probijao kroz vrbice pa je Sejdo rekao stani prilazile su polahko brini i još je bio muk i onda se čuo zvuk haljina koje padaju

nešto je u kupatilu palo vjerovatno plastični poklopac šolje ona uvijek zatvara šolju kada se tušira kao da bi iz nje mogao izaći neko i promatrati je na šolju odlaže svoje stvari ali sada ne znam šta bi mogla odložiti otišla je tamo gola

gledao sam i vidio ih kako skidaju haljine sve do vešova ličile su na malo jato bijelih ždralova tu na brini iza koje je dopirao huk rijeke koji je pokrivao i to malo jato bijelih ždralova i nas dvojicu u kukuruzištu i rijeku koja huči prema brini

nikad nisam razumio šta je to jezero more je slano i huči rijeka nije slana ali teče a jezero niti je slano niti teče niti huči nikad nisam čuo jezero da huči

potom su odleptirile niz brinu idemo rekao je Sejdo pa smo pošli do vrbaka do vrbaka do vrbaka našeg malog mraka grančice su bile jedre i povijale su se niz maticu

potom se čuo udar vode o kadu ili njena leđa ta matica tuša i oko nje omaha od tuša

silazile su prema mlinovima prema mlinskim točkovima o koje je udarala voda godinama koje su po točkovima već naplavile lišajeve vodene mahovine i sićušnih riječnih školjkica to se vidjelo samo sa gornje strane točkova dolje je bila omaha milioni vodenih kapljica koje nisu bile ni kaplje ni para

rosa je padala po vrbicama i one su bile ljepljive

zakratko nismo vidjeli ništa potom se čuo cilik Fate ili Zejna Nure ili Mejra pa drugi treći mnoštvo cilika i Fate i Zejna i Nure i Mejra samo se to čulo i pljaskanje vode i smijeh i kikot

iju! iju! iju! čulo se iz kupatila

napokon izlazile su iz omahe izranjale su jedna po jedna vodene vile ogrnute plaštom od vodenih kapljica i pare vešovi su im se slijepili uz tijelo kroz vešnu providnost stremile su dojke kruške jabuke dunje ili haslame pripijali su se pupci škrabice ili bobe lebdjeli su crni trokutovi ispod namreškanih trbuščića drhtale su polutke trzali se ledni zavijuci

ona sad spira rukom koja jedva doseže pjenu sa onih jamica iznad polutki silazi prstima za koje zamišlja da su moji niz stegna uz stegna pa u onu crnu mahovinu tražeći tamo onaj bobak

kikotale su se zagledale odjednom je Zejna Nuri štrpnula onaj medenjačić na sisama ova ju je pljesnula po nadmenoj pozadini pljas pljas pljas kako si brucala rekla je Zejna muški vole brucale kaže Fate ne vole oni vole obrijane rekla je Nure hoćeš li se ti obrijati pitala je Zejna kada se udam rekla je Nure samo je šutila Mejra

drhtao sam ne od rose drhtao sam rosan omagijan zanavijek začaran i ostao bih takav sve do džennetskog dana da nisam pokraj sebe čuo dahtanje okrenuo sam se i vidio Sejdu kako navlači ćunu veliku veliku koja stremi prema mlinovima

čuo sam šuštanje peškira i fijuk kao kad se otrese mokra kosa i udari o ogledalo

trljale su se peškirima Zejna je polahko silazila peškirom niz Nurina leđa gdjegdjemice sklanjajući veš koji se odmah potom sam izgužvan vraćao Fate je peškir zavlačila ispod veša i nekoliko puta provukla međunožjem zabacujući pritom glavu kao da jaše po peškiru samo je Mejra rekla idem

tuš je opet udarao o kadu sigurno je spirala zaostalu pjenu i dlake koje su se u vrtlogu taložile na rupičastom otvoru

Mejra se izgubila u omahi i nije je dugo bilo

Sejdo se umirio umirile su se i djevojke svi smo čekali Mejru koja se nije pomaljala iz omahe zašto je nema tako dugo pitala je Nure Mejro zovnula je Fate Mejro zovnule su sve uglas ja i Sejdo smo šutili

a rado bih viknuo Mejro Mejro najljepša Mejro Sejdo se meškoljio ali nije micao sa mjesta idem da je spasim prošaptao sam šuti resko je prošaptao Sejdo ne smijemo Mejro Mejro a iz omahe Mejre nije bilo

pojavila se u okviru vrata kao slika kada se pojavi u okviru

ti si moja Ofelija rekao sam

Došla voda od brijega do brijega
Pronijela Mejru na tabutu

pa je grana kucnula o okno

i čuli su se neki glasovi

ili kiša