Umihana
|
Mlada sam da bih čekala, ne znam razlučit
pad jabuke od pada kamena kad skupa panu, u noćima koje će donijeti bijelu kišu, taj zgusnuti Božiji znak vinut iz okrenutih dlanova dolje. Dove i sama kišne trusim u dah, Bože, nikom namijenjen, ničem, dok suzan slap ne počne kruniti maglu, zelenu dugu, močvaran predio. Sarajlije idu na vojsku, kopito po kopito, taban uz taban, tamo gdje neće brat moći razaznat brata, odakle samo će stizat močvaran glas, ruka i mahljav trup, lice koje ne poznaje bližnje. Smorena od kapidžika, čekam glas koji liči na dlan kad, otvoren, licu pođe, nad zatvorenom zemljom. Između oka i rese mostić zateže uže: ono što slušam vidim, ono što vidim čujem. Znam, ako žensko prihvati pušku neće se uloviti ništa, pjevam stoga, ne čuje da me iko: što ću, što ću, majko, što ću, što, majko, bez onog junaka, onakvog bajraka... |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |