Povratak
|
Koraci se sada mjere korijenjem
izniklih jasenova, brzim viticama kupina, dužim od pletenica moje kćerke. Nema nijedne stvari koja je nekad bila nečije ime. Jedino, eno, u budžacima svečetiri zida, tamo gdje se veseo kikot'o kućni duh, crvotočina nagriza ostatke tuđeg boga: drvene grede, čavli, krv što tavni: Eli! Eli! Lamâ asâvtani?! Do kućnog praga trideset i tri su daha, gotovo tri dječija života. Meleka nema, ako koji ne ispadne iz moje vojničke bluze. Unutra: mamina ranjika tovarna Celje, bratova đačka knjižica sa lošim ocjenama, i suze stare četiri godine, nanizano inje. Nisam ni radostan ni tužan. Nad svime, još će zveckati ocila, barem do sljedeće zime: Trnova, napokon vraćena u svoje ime. (Trnova, oktobra 1995.) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |