Ključanin, Zilhad

J a ejjuhe-l-muslimun! Ja ejjuhe-l-muminun! Ja ejjuhe-l-muhsinun!

- Kao ćuk, kao noćni ćuk, po cijelu noć, samo što je imao ljudski glas, njegov glas...
- Ćuk ima starački glas, a on je bio mlad.
- Znam, ali zamisli ćuka sa mladim glasom, eto, baš tako, ćuk sa mladim glasom.
- Kako ja to nisam čuo?
- Morao si čuti, svi su morali čuti...
- Zašto?
- Pa, znaš, nisam ja sâm...
- Ne budali, nešto si ružno sanjao, samo to.
- Nisam sanjao, evo, stajao sam pod orahom u dvorištu, i slušao to... do jutra...
- Kažu da se u orahu liježu vrazi...
- Pobogu, kakvi sad vrazi.
- Mali vražički, iskaču iz puknutih orahovih ljuspi.
- Mali zeleni, ma daj ne seri, nije mi do zajebancije.
- Dobro, i šta je rekao taj tvoj glas?
- Ništa.
- Glas, pa ništa nije rekao, vidim da bulazniš. Zdravo!
- Stani! Govorio je...
- Šta je rekao, r e k a o?
- Nešto na onom njihovom jeziku.
- Kako na njihovom, pobogu, pa govorili su kao i mi?
- Da, govorili su, ali kada bi pjevali...
- Pa i pjevali su kao i mi!
- Da, ali sa džamije, onda...
- Aaaa, arapski?
- Vjerovatno, ne znam, čovječe, nikad nisam obraćao pažnju na to.
- Je l' kao kad 'odža pjeva?
- Da, da, ali nekako drugačije, tako, ali kao da sam razumio šta kaže.
- E, jebi ga, ti si stvarno podilkanio. Kako možeš razumjeti šta ti neko kaže na arapskom?
- Ne znam, ali sam razumio!
- Daj saberi se, majke ti. Da vidimo: čuo si glas sa mjesta gdje je nekad bila džamija. U redu. Prepoznao si u njemu Mirsadov glas. U redu, eto, i to. Nekad mrtvi glasovi ožive, i može ih čuti onaj što mu je Bog šapnuo da ih čuje. U redu. Mirsadov glas je, kažeš, bio na arapskom. Moguće, mada ga nikad nisam čuo da govori arapski. Ali, ČOVJEČE Božiji, ti si, kažeš, razumio šta ti kaže na arapskom. To je nemoguće!
- Moguce je, jer sam razumio...
- I, šta ti je poručio?
- Plakao je...
- Plakao, i ti si ga razumio?
- ... i rekao...
- Šta?!
- ... Ja... musliman!... Tako nešto.

K ullu nefsin zaikatul meuti summe ilejna terdžeun!

Svako će smrt okusiti, a zatim ćete biti vraćeni.

F esubhanellezi bi jedihi melekutu kulli šejin ve ilejhi turdžeun!

- Kao polovac.
- Daždevnjak.
- Daždevnjak ili polovac, svejedno.
- Polovac ima dječiji glas.
- Da, upravo dječiji.
- Kod njega ćuk, kod tebe polovac! Čitavo životinjsko carstvo, jebo te!
- Opet se zezaš, opet, juče sam ti rekao: ćuk, sa Mirsadovim glasom. Ćuk.
- A čiji je glas imao tvoj polovac?
- Ne znam mu ime, ali...
- Kako ne znaš, obratio se tebi, je li?
- Da, meni, niko ga drugi nije čuo, pitao sam.
- Morao je reci ime, meni je Mirsad rekao...
- Pa, bio je dijete, ne vjerujem da je ime znao izgovoriti.
- Kako znaš?
- Znam, valjda, pa nogom sam mu krcnuo vrat...
- Čekaj, čovječe, nisi valjda ubio svoga polovca?
- Nisam polovca, ali dijete...
- Koje sad dijete? Još uvijek govorimo o polovcu koji ima, dobro, dječiji glas.
- Ma komplikuješ. Stvar je jednostavna...
- Kako jednostavna, kad ne znaš je li dijete ili polovac!
- Jednostavno: sa srušene džamije sam čuo dijete koje je imalo glas polovca.
- O, Bože! Zar nije obratno: čuo si polovca koji je imao dječiji glas?
- Ne, čuo sam dijete.
- Dobro, poznaješ li to dijete?
- Nisam ga poznavao, može se reci...
- Jesi li ga poznavao, ili nisi?
- Poznavao sam mu oca.
- Odavde, iz Trnove?
- Da.
- Ko je?
- Nurija Krupić.
- Pa, njega smo ubili, čini mi se...
- Da, i dijete...
- To nisam znao.
- ... ma našlo se, jednostavno, pod nogama, ja sam vec bio na vratima...
- I, ubio si ga?
- ... zgazio...
- .........
- .........
- ... eto, zgazio...
- Pa, dobro, reče našlo se pod nogama...
- Da, ali da nije kriknulo...
- Kriknulo?
- Kao polovac, kao polovac... Strašno!
- Ko stane na polovca, znaš...
- Znam.
- ... ogluši, kažu.
- Upravo tako.
- Šta: upravo tako?
- Oglušio sam.
- E, sad je previše! Sad je, zaista, previše! Vas obojica mene zajebavate!
- Nije mi do zajebancije.
- Nije ni meni.
- Kako nije, čovječe: ovome Mirsad govori arapskim glasom, i on ga razumije; ti oglušio od djetinjeg glasa, a slušaš me već sat vremena.
- Tebe čujem. I druge čujem. Ali ne čujem svoju djecu, ČOVJEČE!
- ........
- ........
- Da.
- Nevjerovatno! Otkad?
- Odjutros. Otkako sam čuo onaj djetinji glas sa mjesta gdje je nekad bila džamija.

A dždžilu bis salati kabel feut ve adždžilu bit teubeti kablel meut!

... i požurite s pokajanjem prije smrti.
- Čuješ li?
- Ne.
- Evo, opet, čuj!
- Ma ne čujem ništa. Budalo, to je samo vjetar.
- Trebalo bi se, ipak, pokajati.
- Ne budali!

J a Mevlana ja Allah!

Sutradan se osušila hašlama. Svi su došli da vide kako se osušila hašlama. Stajali su okolo i gledali: osušila se hašlama.

- Nije to ništa neobično. Dešava se da se osuši ašlama.
- Da, ali ovako...
- Pa šta?
- Kako šta, pa gledaš li svojim očima?
- Gledam...
- Jesi li ikad ovakvo nešto vidio?
- Jesam ja.
- Gdje, bogati?
- U šumi. Jedan hrast...
- Ovo je ašlama, nije hrast.
- Drvo ko drvo.
- Drugo, ovo je ona ašlama.
- Ona ili ova. Drvo je drvo.
- E, svašta. Ko da smo svi zaboravili...
- Nismo!
- Ta je ašlama nekad bila granica našega i njihovog svijeta.
- Nismo je trebali prelaziti.
- Sad je gotovo. Samo ne treba zaboraviti.
- A možda baš treba zaboraviti.
- Ne treba!!!
- Dobro, stišajte se. Osušila se ašlama, i nikom ništa.
- Kako nikom ništa? Ali, ovako, na jednoj strani se osušila, na drugoj procvjetala...

Pčele su bezglavo zujale svuda okolo, i već su prijetile da se skupe u roj. Sa strane posute beharom vijale su se prema sasušenoj strani, i otud se uzrujano vraćale, kao da su udarale u bedem. Bedem praznine. Ali - bedem.

- Rekoh, dešava se.
- U redu, kad se dešava, i kad si ti tako pametan, onda mi odgovori: a zašto se nije osušila na njegovoj, a ne na mojoj strani?
- To ne znam.
- Nije pravedno...
- A njemu više i nije potrebna ova ašlama.
- E, jes' mi koris' od jedne ašlame!
- Ne radi se o koristi. Radi se o čudu!
- Kakvo je to čudo da se drvo osuši na jednoj strani, a na drugoj ne?
- Kako nije, ČOVJEČE? Juče nije tako bilo.
- Ne razumijem.
- Kažem vam: juče nije bila osušena ova moja strana, niti je na njegovoj bilo cvata.
- Zanoć?!
- Ne znam da li zanoc ili za tren...
- E, onda tu ima elemenata čuda.
- Ma jebli te elementi! Ovo je čudo nad čudima!
- Dobro, eto, cijelo čudo! Kažu...
- Šta?
- ... da se čuda pojavljuju ili iz velikog dobra li iz velikog zla.
- Dobrog velikog ne vidim.
- A ni njega nismo ubili.
- Da, Adem je otišo...
- ... Negdje je u Njemačkoj, kažu...
- ... Bolje mu je tamo, nego nama ovdje...
- ... Ljudi, nije lako čovjeku u tuđini, ja sam radio u Njemačkoj, pa čim proljeće nastupi pobudalim, načisto.
- Možda se on nama na ovaj način sveti.
- Daj, ne budali, iz Njemačke, sveti se nama, u Trnovi!
- Kažu da oni nji'ovi zapisi i amajlije...
- Prestanite s takvim glupostima!
- Ipak je ovo čudo.
- Ne vjerujem.
- Procvjetala, ČOVJEČE, procvjetala! Okreni se oko sebe, vidi koje je doba.

Oktobar je odavno oljuštio sunčevu krunu. Siva pustoš je još samo čekala da po njoj padne sloj bijele pustoši. Hašlama je, da, sa svojim zapadnim beharom bila čudo, kao od Božije ruke poslano, da tu pustoš podijeli na dvije strane svijeta. Da!

E l merhumu vel magfuru el muhtadžu ila rahmetil lahi teala!

Dijete je ležalo u drvenoj kolijevci, izrezbarenoj cvijećem, viticama raznoraznog bilja, pokojim malim ravnokrakim križom. Urokljive oči, zli pogledi, pa i pogane misli, mogli su doprijeti eventualno do ivice kolijevke, potom se vraćati pošiljaocu kao nikad otpečaćeno otrovno pismo. Dijete je, čini se, ležalo zaštićeno, i plavim očima netremice gledilo u lice još nevinog svijeta. Samo je falila slama, oreol bi se sâm natkrilio.

- Jesi li čula?
- Jesam.
- Nevjerovatno!
- Bože pomozi!

Dijete je, eno, ležalo, i plavim okicama mjerilo nesamjerljiv svijet. Voda je krckala na šporetu. Vrata bi povremeno zaškripala, ispraćajući onoga što izlazi. Čuo se i udar otresanja cigarete o metalni rub pepeljare.

- Prestani me tako gledati!
- Ne gledam te.
- Gledaš. Kao da sam ja kriva.
- Ništa nisam rekao. Ali...
- Šta: ali! Šta: ali!!!
- Ne dreči se! Moraš priznati...
- Šta ja imam priznati! Priznaju krivci! Krivci!
- Dobro, nisi kriva, niko to ne kaže, ali...
- Opet: ali! Ali! Ali! Ali!!!
- Ne dreči se, kažem ti. Dijete spava.

Dijete je gledalo u bjelinu više sebe. Gledalo u bjelinu. Netremice. Sve dok neka tamna prilika nije prekrila bijelo nebo nad kolijevkom. I ruka povukla dekicu sve do bradice.

- Jesi li ti čula?
- Da.
- Bože sakloni!
- I sveta Marijo.
- Počeće nam se još vraćati kroz našu djecu! Svespasitelju!
- Ne pretjeruj, možda je to slučajno.
- Ne može biti slučajno. Sad već ne može. Sasušena ašlama, Mirsadov glas, dijete koje plače ko polovac, sad ovo...
- Tješila sam se, ali, vidim, teško da tu nisu upetljani Božiji prsti.
- Ili prsti satane.

Noga je cimala kolijevku. Noga u vunenim čarapama, da, cimala je kolijevku, u kojoj je možda bilo dijete.

- Nije spavalo.
- Slušao nas je...
- Kako slušao?! Kako slušao?! ČOVJEČE!!! Pa on je dijete...
- Ma ne pravi se više blesava! Čuješ li? Pun mi je kurac toga! Sad ću ti reći! Sad ću ti reći!
- Reci!

Noga u zimskim bijelim čarapama jače je cimnula kolijevku. Bjelina se pomjerila u plavim okicama, tamo-vamo, tamo-vamo. Vrata su zaškripala, nekoliko puta mjereći korake koji su dolazili.

- Dobar dan!
- Dobar dan! Kojim dobrom?
- Ne znamo da li je dobro. Eto, mi čuli, pa došli...
- Šta ste to čuli?
- Pa, to vaše novorođenče...
- Šta je s mojim djetetom?
- Ne pravi se, bogati, blesav, cijela Trnova zna.
- Ja ne znam. Znaš li ti, ženo?
- ......
- Mi smo ispred mjesne zajednice došli da ispitamo stvar.
- Nabijem na kurac i vas i mjesnu zajednicu!
- Nemoj tako. Nije to samo tvoj problem.
- Kakav problem, ČOVJEČE?
- Slušaj, cijelo selo zna da ti je žena rodila dijete koje liči na Idriza Malkića.
- Recimo da je tako. A, de vi sada meni objasnite kako je to moguce...
- Ne znam...
- ... sada je devedeset četvrta godina. Idriza smo ubili...
- ... ti si ga ubio...
- ...u junu devedeset druge. Je li on mogao biti otac djeteta?
- Praktično: nije.
- Pa?
- Čudo!
- Ili prokletstvo!
- Ili satanin znak!
- Možemo li ga vidjeti?
- Ne možete!!! Ne možete!!! Marš van! Van! Marš! Marš!
- Smiri se, božija ženo!

Vrata su žurno ispratila mnoštvo koraka. Kolijevka se njihala toliko jako da su joj rubovi doticali pod.

- Dobro, nemaju pravo. Stoka. Ali, nisi trebala baš onako.
- Kako nisam trebala? Ti smrdljivci da raspravljaju o mome djetetu...
- Ne dozvoljavam ni ja. Ali, evo, sada smo smireni, priznaj da je čudno.
- Priznajem: čudno je.
- Da nema odrasle crte lica, da tako kažem, bilo bi lakše, vremenom bi se promijenilo. Ovako je gotovo: cijeli život će mi pred očima biti njegovo lice.
- Na to nisam ni pomislila. ČOVJEČE!

Dijete je, ispalo iz kolijevke, ležalo i svojim ozbiljnim očima gledalo u njih.

J a Mevlana ja Allah!

Potom se osušilo jedno kravlje vime. Suho kao ispuhane gajde.

- Da je zmija nije isisala?
- Kakva zmija, vidiš li da je oktobar.
- Pa, šta bi to moglo biti, majku mu?
- Sve mi je sumnjivo. Sve ovo što se dešava...
- Nemoj i ti, kumim te.
- Dobro, mi smo vec zaboravili, ali...
- ... ma...
- ... Bog dugo pamti. On ima vremena.

Predvečer je presušilo još jedno kravlje vime. Smežurano kao ispuhane gajde.

- Prokletstvo, velim ti.
- Kažu, pred potop počnu presušivati vimena krava.
- Ti ode daleko. Kad smo mi to vjerovali u potop?
- A Noa? Pravoslavlje, koliko znam, priznaje Nou.
- Možda. Ne sjećam se.

Tu večer presušila su vimena svih krava u selu. Zapuhao je kasni oktobarski vjetar. Ljudi su probuđeni stajali u dvorištima, žurili u mrak i slušali neki prodoran zvuk kojemu nisu uspijevali pronaći izvorište, niti ušće.

- Poput nebeskih gajdi - reče, napokon, neko.

Ujutro, presušio je seoski vodovod.

E l mevtu šerabun kullu nasin šaribun!

Smrt je piće koje će svi ispiti.

J a Mevlana ja Allah!

Do zadnjega dana oktobra [bilo jednom jedno selo/dva brda/i dolina koja iz njih otiče u rijeku/nasred doline džamija, sa drvenim minaretom, kao Božijim uskličnikom, koji je govorio: da, selo sa najvećom koncentracijom muslimana po km? na zapadnoj strani svijeta] vjetar je postao oštar kao rubovi trstike u sasušenim barama.

Mrazna krompirišta.

I pad truhle jabuke na zemlju [u selu sa najvećom koncentracijom muslimana po km? na zapadnoj strani svijeta zbijeno je petstotinjak kućnih dimova/toliko gusto, Bože/da se s početka na kraj sela moglo stići s pendžera na pendžer/toliko gusto] kao pad u krilo djevojke.

Pusta kukuruzišta.

Jato vrana razapeto između dva brda. [u tom, dakle, selu/otvorenom prema rijeci kao pruženi dlan/ovdje je bila zadruga/tamo, eno, kovačnica/pokraj, limarska radnja/ četverogodišnja škola/kahvana: domine i šah/eto, toliko, i možda nešto više

I džamijske vratnice [eto, u jednom selu/seosko greblje/ograđeno hladom stogodišnjih lipa/i grebljanski kamen, preko kojeg je prešla ovdje svaka rođena duša] pokretane vjetrovitom rukom.

Nebo spušteno do kućnih dimnjaka [u tom selu/ desetak metara dalje od onog grebljanskog kamena/ne više/vidiš/padale su jabuke krajem oktobra/vidiš/padaju jabuke u krila djevojaka/koje sjede oko hrpe neoperušanog kukuruza, i čekaju da im padnu jabuke u raskriljene suknje] nebo gusto kao džinovski dah.

Između dva brda jato vrana zacrni nisko nebo [bilo jednom jedno selo u kojem je nebo bilo toliko nisko da su mnogi mislili kako je tu najtanja granica između ovoga svijeta i ahireta] iznad pustih krompirišta, iznad mraznih kukuruzišta

iznad svega

puhao je vjetar, britak kao sjećanje. Sve do zadnjega dana oktobra.

E l kefenu libasun kullu nasin labisun!

Zadnjega dana oktobra na ulazu u selo pojavio se odrpanac. Prljav i u ritama, nije izazivao pozornost, takvih pustahija rat je proizvodio svakodnevno. Tek kad je izmakao iz vidokruga onih koji su ga prvi ugledali, postao im je zanimljiv. Nekoga bi njegovo mahanje rukama podsjećalo na isti takav nečiji pokret davno primijećen. Drugome bi podignuto desno rame probudilo neku, ni sami ne znajući čiju, priliku. Trećemu je tuskava njegova odjeca, već odmakla, naglo zavonjala na znoj poznat i prisan. Njegova kosa je nekoliko žena natjeralo da, naglo, stisnu butine. Djeca su prekidala igru po dvorištima, i tek tada čula zveket u njegovim odlazećim džepovima.

On, odrpanac, išao je mirno Trnovom, u netom stvorenoj tišini za koju se ne bi moglo reći da je baš zemaljska. Od nikog ništa nije tražio. Nikog nije ni pogledao.

Tek kada je cijelo selo shvatilo da je već prošao, a da mu niko ni lica nije vidio, pojurilo je za njim. Stigli su ga na izlazu iz sela, zadihani i znojni. On je mirno tabanao ispred njih, ne osvrnuvši se. Vjerovatno ih je ta odrpančeva ravnodušnost i nagnala da ustuknu, desetak metara iza njegovih leđa da usklade hod, i žagor sravne sa tišinom. Koraci, samo, i dah. Dah, i koraci, u oktobarskom samo vjetru. I išli bi tako, moguće, koraci i dah, koraci i vjetar, do na kraj tihog svijeta, da ne stigoše do negdašnjeg trnavskog greblja. Kroz razvaljenu ogradu, odrpanac je ušao u greblje, i, zaobilazeći razlupane i srušene nišane, stupao, pravednik, dalje. Gomila se zaustavila ispred greblja. Pred prvim razrovanim mezarom, stade i on. Stajao je nekoliko trenutaka, sada već neizmjerljivih zemaljskim kantarom, i onda se - okrenuo. Užarene oči gomile tada su mogle vidjeti jedan sasma običan kostur.

J a Mevlana ja Allah!

- I meni se javio.
- Ko? Bog?
- Ne zezaj. Glas.
- Kad sam ti ja govorio za Mirsadov, ti si se zezao.
- Ali, to je bilo na početku.
- Početak je najteži. Sad mi je lakše.
- Kako ti može biti lakše, ČOVJEČE?! Poslije toliko stvari. Kravlja vimena...
- Jebe mi se za kravlja vimena.
- ... nebeske gajde, suva ašlama, dijete koje liči na Idriza Malkica, onaj odrpanac...
- Upravo zato mi je lakše.
- Znam tu odbranu: nisam samo ja kriv.
- Ne mislim tako.
- Nego, kako?
- Nisam samo ja ostavljen od Boga... A, evo i polovca!
- Ne zovi me tako.
- Onda ću te zvati veseli daždevnjak.
- Ma jebi se!
- Pusti ga, vidiš da je pobudalio.
- Ti nisi? Čuj, polovac, evo i on čuo glas.
- Da?
- Jesam.
- I?
- Strašno.
- Jesmo li ti rekli.
- ČOVJEČE, nije to isto.
- Ne, nego je tvoj specijalni. Ne zajebavaj.
- I jeste.
- Šta: jeste?
- Specijalni, kako kažeš.
- Po čemu?
- Sjećate li se 'Ave Bešić?
- Uh!
- Toga sam se najviše bojao. A znao sam da će se pojaviti. Znao sam.
- To je kao da se pomolio prvi Božiji glas spušten na zemlju.
- Da.
- ..............................................................................................
- I meni.
- Glas?
- Da.
- Čiji?
- Malića Šabanovića.
- Rudara?
- Da.
- To nije ništa...
- Kako nije ništa, ČOVJEČE? Da samo znaš...
- ... pojavio se glas 'Ave Bešić.
- ... dobro, ubili smo ga kao krticu. Zavuko se u živicu, kao krtica...
- ... i to je znak, baš znak...
- ... dobro, čakljama smo ga izbušili, i izvukli, kao krticu...
- ... jer ubiti dijete koje je tek rodeno...
- ... ali, taj njegov glas sa džamije, zapravo ne znam ni sâm odakle dolazi...
- ... i pritom, prvo, čekati da se rodi...
- ... odozgo ili odozdo...
- ... to je znak... Sjećaš se glasa?
- Cijelo ti vrijeme i pričam o njemu, ČOVJEČE!
- Glasa kada smo ubijali 'Avu Bešić, ČOVJEČE!
- Sjećam, viknuo je: Neka bude 'Ava!
- Da, i mi smo svi mislili da je neka budala to viknula iz gomile...
- Budala, neka stara budala.
- Nije budala. Bog ne može biti budala!
- ČOVJEČE!

E t tabutu merkebun kullu nasin rakibun!

Iz jednog od provaljenih mezara.

Teški mitraljez na nožicama tukao je iz provaljenog mezara.

Jedna žena ležala je raširene crne suknje na mostiću. Vidjele su joj se, sve do leđa, roza flanelske zimske gaće.

Konj izvaljen u potok, noga koja se još trza i snažno udara u rudo. Presamićen kočijaš preko drvenog kolskog sanduka.

Dvije kokoši. Oguljena kora grebljanskih lipa. I štektanje koje još traje.

- Vratili su se! - reče jedan ženski glas.
- Nemoguće! Sa onog svijeta niko se ne vraća - neuvjerljivo će muški glas.
- Ja više ne znam da li sam na ovom ili onom svijetu.

I štektanje još traje. Blaženi osmijeh seoskog idiota, što je pošao da vidi kakva je sad slava.

- Da se nije vratio onaj odrpani kostur?
- Pa svi smo vidjeli kada je nestao u onom grobu. Nepovratno nestao u zemlji.
- Jeste li sigurni?
- O čemu?
- Da je nestao.
- Pa šta će drugo uraditi, ZABOGA, ako se nije vratio. Čekali smo, sjećate se, i nije se vratio.
- Da, ali možda se sada vraća - reče jedan.

Sada već jednolično, kao vatrene gusle. Sa ivice jednoga provaljenog mezara.

- Poludio je, ljudi! Poludio!
- Kako znaš?
- Kaže njegova žena: poludio.

Iza dovoljnog zaklona, pozvali su ga, iza ćoška jedne kuće, i rekli da prestane.

- Allahu ekber! - čulo se iz jednog od mezara, provaljenih davne 1992. godine.

J a Mevlana ja Allah!

Sedmog novembarskog dana nebo se namrštilo kao čelo Ilije Gromovnika. Niko ga nije ni pogledao: umjesto snijega ili ledene kiše, selo je odozgo očekivalo još samo istinu. Ona se ubrzo pojavila, doduše izvan tog namrgođenog neba više Trnove:

- Bježmo! Bježmo, ljudi! - vikao je, utrkujući u selo.
- Šta ti je, ZABOGA?
- Šišmiš! Šišmiš! Bježmo! - vikao je.
- Kakav šišmiš, ČOVJEČE BOŽIJI? Gdje?
- Gore! - pokazuje prstom u nebo. - Gore!
- Ne budali - rekli su, zureći u, i dalje mrgodno, nebo. - Kako mi ništa ne vidimo?
- Ne možete ni vidjeti, ne možete...
- A ti možeš? Pa, nismo mi šugavi!
- Ne govorim o tome... Hajte sa mnom, pa cete vidjeti... - i krenuo je.

Pošli su, snebivajući se, za njim. Tako, išli su dugo, gomila se punila iz kuće u kuću, tako, sve do na vrh brda. Odozgo, cijelo selo je lijepo moglo vidjeti: povrh Trnove natkrilio se ogroman šišmiš, taman kao najdublja tajna u njihovoj duši.

Sutradan, crnilo nad selom je nestalo.

- Nestao je - reče.
- Fala Bogu!
- Kako možeš tako, čovječe? - upita.
- Pa, svi se radujemo...
- Vi svi niste normalni - reče - Onakav momak...
- Kakav sad momak?
- Nestao je kovačev sin, ne pravi se blesav - reče.
- ČOVJEČE BOŽIJI, a ja mislio... Kad je nestao?
- Jutros, kažu, nije ustao iz postelje - reče.
- Kako: nije ustao? Kad ga nema...
- Tako se kaže: lego, ne usto... - procijedi.
- To se veli za nekoga ko je umro.
- A šta bi drugo moglo biti s njim, nego je umro? - upita.
- Ne mora samo umrijeti.
- Samo, kažeš, s a m o?! - zaprepasti se.
- Pa, mogao je otici...
- Gdje? - upita.
- U pizdu materinu! U zonu sumraka! U zonu šišmiša!

Sutradan, nestale su dvije žene, iz postelja.

- Odnijeće nas ovako jednog po jednog.
- Neka nose, samo: gdje?
- Otkud znam.
- Mi više nemamo kud, osim u nebo.

Ipak, žene su nađene, još usnule, na vrhu jedne kuće, daleko, ipak, od neba.

Navečer, niko oka nije sklopio. Da li zbog svega što se tih dana dešavalo, ili zbog punog mjeseca - nije poznato. Zurili su u mjesečinu i čekali, ni sami ne znajući šta. Iza ponoći čuli su se nekakvi praporci, sa oba ulaza u selo. Kroz zjenice što zure prošao je patuljak, kroz zapadne zjene jedan, kroz istočne drugi. Samo se u zjenicama onih nasred sela moglo vidjeti kako se patuljci, dvojica ipak, nakloniše jedan drugome, i produžiše svaki na drugu stranu. Za njima su zveckali praporci, sa njihovih nožica. Titraju u mjesečevim zjenama, još zurećim.

E l kabru babun kullu nasin dahilun!

- Kao lastavica - rekao je preko sjeverne dvorišne ograde.
- Pa, onda nije strašno.
- Upravo je zato strašno.
- Kako, POBOGU?
- Čist glas, nikad ništa čišće nisam čuo.
- Lijepo.
- Čovječe, stravično, kažem ti.
- Zašto?
- Mogao bih se utopiti u toj čistoti.
- Čuo je glas Mejre Abazović - reče preko zapadne dvorišne ograde.
- To je ona što smo je natjerali da pjeva onu tursku pjesmu?
- Trepetljika trepetala...
- Ne sjećam se, tako nekako.
- Kaže: strašno.
- Ništa tu nije strašno. Ne zna on šta je strašno...
- Ima glas lastavice, kaže...
- Najteži je glas bez glasa...
- Kako: bez glasa?
- Lijepo: čuješ glas, a on nije ljudski.
- Životinjski?
- Ne.
- Kakav onda, POBOGU?
- Vodeni.
- Vodeni?
- Da, vodeni.
- Sada se čuju i glasovi od vode - reče preko južne ograde.
- Još nam je samo to trebalo.
- Ganjao je neku djevojku do Sane '92.-ge, i ona skočila u mlinsku vodu.
- Zar postoji i mlinska voda?
- Ma voda ispod mlinskog točka, znaš.
- A, tako.
- Glas, kaže, a opet nije glas.
- Tako i on kaže.
- Ko?
- Ovaj sa istočne strane.
- Kakav je kod njega?
- Vjetrovit.
- Kao vjetar?
- Da.
- Ma nije to ništa. I ja sam to čuo sinoć. Ali, to je vjetar, samo vjetar.
- Nadajmo se.

Vjetar je puhao noćima

Vjetar je puhao avlijama i baščama

Vjetar je puhao sa sjeverne i zapadne, sa istočne i južne strane

Vjetar je izjednačavao glasove sa ovoga i drugoga svijeta

sve do gnjeva.

J a Mevlana ja Allah!

Tiskali su se pred kućom kao jata kokošiju u predvečerje. Kuća je bila obična, i da nije sklepanog drvenog zvonika kraj nje ništa ne bi ukazivalo na njenu ipak svetost. Zazvali su ga. Prodorno, u novembarsko predvečerje, ljeta gospodnjeg 1994.

Pop je izašao na verandu.

- Pomagaj! - rekli su.
- Ja tu ništa ne mogu - rekao je on.
- Ovo je smak svijeta! - ponovili su.
- Znam, ali ja sam nemoćan - ponovio je on.
- Kako, POBOGU, nemoćan? Pa ti si poslan od Boga da nam pomažeš!
- Jesam, ...sve sam pokušao... - nemoćno je raširio rukave.

Večer je padala naglo, ali još je njegova crna mantija bila jedina svijetla stvar u ovom danu.

- A kako ti ovo tumačiš?
- Zavisi koje.
- Vimena...
- Glasove... Više nema nikog ko ih nije čuo...
- Najgori je onaj kostur...
- To što smo ubili svoga jer je vikao njihovim glasom...

Mrak je pao. No, to nije bilo dovoljno da oni u njemu ne vide svijetleću, možda, mantiju.

- Jedino da se ispovijedite - prozborio je glas iz verandinog mraka.
- Kako da se ispovijedimo, POBOGU, kad nema ispovjedaonice?
- Dvije godine vas molim da napravimo crkvu, a vi ni da se po guzci počešete! - ljutito će sa verande, iz mraka.
- Napravićemo je, sutra ćemo, evo, početi...
- Sad kad je došo gur guzci...

Mrak je potpuno obavio gomilu, verandu i mantiju na njoj:

- Nađite jednoga muslimana, i neka vam on pročita glasove.

E l muminune la jemutune bel junkalune min daril denai ila daril bekai!

Ismet Malkić zvani Tandara-mandara, nakon progona iz Trnove '92., ostao je, ipak, u susjednom selu. Razlog njegova ostanka može se, moguće, pronaći u činjenici da Ismet Malkić zvani Tandara-mandara jednostavno nije mogao zamisliti da negdje postoji još jedan zavičaj. Do kraja novembra '94. gotovo je živio mirno, na dva ruba: zavičaja i ahireta. Kada su zalupali na vrata toga jutra, pomislio je Eto, reda je reda.

Okrenuli su prema Trnovi. Sada je bio siguran: reda je reda. I nije ga bilo briga. Jedino je putem nastojao upiti što više mirisa i slika koje nije osjetio više od dvije godine. Svaki insan treba da stupi na ahiret sa mirisima koji će sami, tamo, ukazivati odakle je stigao. Mislio je, da. Sve ostalo je tandara-mandara.

Na ulazu u selo dočekala su ga dva reda ljudi, žena, djece. Pratili su ga sve do džamijske avlije. Da nije bio zabavljen skupljanjem mirisa za ahiret Ismet Malkić bi vidio da su ga promatrali pogledima u kojima nije bilo ni trunke '92., gotovo kao spasitelja. Pred gomilu je istupio pop.

- Ne - rekao je Ismet.
- Zar je toliko strašno? - upitao je pop.
- Da - rekao je.
- Svi ćemo, onda, u pakao - rekao je pop.
- Ja neću - rekao je odlučno. - Ešhedu en la-ilahe illelah, ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu - prošaputao je.

Gomila je zažamorila. Uskomešala.

- Vidiš da zna - čuo se jedan glas.
- Isto kao i oni glasovi - rekao je drugi.
- Moraš nam pomoći - rekao je pop.

Ismet je tek na pomoći izašao ispod plašta lipinog mirisa, jakog kao sjećanje, u koji se bio uvukao.

- Pomoći? - ponovio je.
- Da - rekao je pop.
- Nećete me krstiti?
- BOŽE SAČUVAJ!
- Kako vam ja, hudnjak, mogu pomoći?

Ispričali su mu sve. Kao da su, napokon, našli i ispovjednika i ispovjedaonicu.

- Možeš li nam prevesti te glasove? - pitali su.
- Pokušat ću.

Seansa prevođenja glasova sa onoga na ovaj svijet tekla je nekoliko noći. Ismet bi stajao u gomili skupljenoj na seoskom trgu, i osluškivao. Svakom se javio neki glas. Njemu nijedan.

- Tandara-mandara - rekao je Ismet Malkić jedne večeri.
- To je odgovor? - pitali su, iznenadeno.
- Ne - rekao je. - Nego, ne ide više ovako.
- Zašto? - pitali su.
- Previše vas je.

Nekoliko narednih noći pokušavao je s jednim po jednim.

- Čuješ li? - pitao je.
- Ne - rekao je Ismet.
- Onda, on se to samo meni obraća - rekao je ustravljeno.
- Da... A šta kaže?
- POBOGU, da znam šta kaže ne bi mi ti trebao!
- Valjda nešto kaže...
- Da, nešto na arapskom.
- Možeš li zapamtiti to na arapskom?
- Pokušaću - rekao je.

Osamnaestu noć Ismet Malkić zvani Tandara-mandara sklopio je sve glasove u jedan. U jednom defteru bilo je zapisano:

1. Ja ejjuhe-l-muslimun! Ja ejjuhe-l-muminun! Ja ejjuhe-l-muhsinun!
2. Kullu nefsin zaikatul meuti summe ilejna terdžeun!
3. Fesubhanellezi bi jedihi melekutu kulli šejin ve ilejhi turdžeun!
4. Adždžilu bis salati kabel feut ve adždžilu bit teubeti kablel meut!
5. Ja Mevlana ja Allah!
6. El merhumu vel magfuru el muhtadžu ila rahmetil lahi teala!
7. Ja Mevlana ja Allah!
8. El mevtu šerabun kullu nasin šaribun!
9. Ja Mevlana ja Allah!
10. El kefenu libasun kullu nasin labisun!
11. Ja Mevlana ja Allah!
12. Et tabutu merkebun kullu nasin rakibun!
13. Ja Mevlana ja Allah!
14. El kabru babun kullu nasin dahilun!
15. Ja Mevlana ja Allah!
16. El muminune la jemutune bel junkalune min daril denai ila daril bekai!
17. Ja Mevlana ja Allah!
18. Ejne Musa, ejne Isa, ejne Jahja, ejne Nuh, ejne Muhammedun hatemul enbijai vel murselin vel hamdu lillahi rabil alemin!

Ismetu su riječi bile poznate, bio je siguran da ih je nekad čuo, sa munare ili drugdje, ali nije znao šta znače. Kabur je ulaz na koji ćemo svi ući, pomislio je, sve drugo je tandara-mandara.

- Idite do muftije - rekao je.

J a Mevlana ja Allah!

- Niste to mogli čuti - rekao je muftija Abazović, i dugo gledao u skušljan defter pred sobom. Sjedio je za svojim uredskim stolom, u Banjoj Luci, krajem 1994., jedini muslimanski autoritet toga ranga u okupiranom dijelu Bosne, skupljajući već dvije i po godine u svojoj duši uzdahe i jauke, tiha kucanja na vratima, sve do ovog ni po čemu tipičnog posjeta. Ruka koja je pokucala na vrata bila je, također, tiha, ali je njen zvuk u njemu odzvonio nemirom. Ušla su ih trojica, pop je bio na čelu.

- Ne, ne možete to čuti - rekao je odlučno.
- Zašto? - pitao je pop.
- Vi ste, rekoste, iz Trnove?
- Da, naselili smo se...
- U Trnovi je '92. izvršen pokolj.
- Pa, nije baš...
- Ako hoćete da vam rastumačim, ponavljam: izvršen je pokolj.
- Da.
- I sada čujete molitve sa mjesta gdje je bila džamija?
- Da. Samo nisam znao da su to molitve.
- Ne znate, međutim, otkud stižu te molitve?
- Ne znamo. Čujemo glasove, a ne znamo...
- Odgovor je vrlo jednostavan.
- Kako?
- Na mjestima gdje je izvršen pokolj nema više ljudi, ali su ostali njihovi duhovni prijatelji.
- Ne razumijem...
- Nije ni vrijeme ni mjesto da se sad dublje ulazi u to, pope. Ali, ukratko: svijet se, po islamu, sastoji od vidljivog i nevidljivog dijela. U tom nevidljivom dijelu, između ostalih, postoje i džini. Mnogi od njih su čovjeku prijatelji. Čovjek se može ubiti, ili protjerati, ali, rekoh, za njim ostaje njegov duhovni prijatelj. Kod onih, pak, koji su nad čovjekom načinili grijeh u pravilu se pojavljuju, ili kod njih ili kod njihovih potomaka, duševni poremecaji, pa i sakacenja, razna stradanja...
- ... Oni nam se svete?
- Ne bih rekao da se svete. Prije, opominju...

Šutili su, pogleda privezanih za šnjure na cipelama.

- Pa na šta opominju tim svojim glasovima? - upita pop, klimnuvši glavom prema defteru.
- Rekoh: ovo niste mogli čuti - reče muftija Abazović.
- O, POBOGU! Kako nismo, kad smo zapisali, crno na bijelo!
- Sa mjesta gdje je nekad bila džamija čuje se ezan. A ovo nije ezan...
- Šta je, ZABOGA, to?!
- S?lla... Molitva za mrtve.

E jne Musa, ejne Isa, ejne Jahja, ejne Nuh, ejne Muhammedun hatemul enbijai vel murselin vel hamdu lillahi rabil alemin!