Kapetanović Ljubušak, Riza-beg

Riza-beg Kapetanović Ljubušak je rođen u Vitini kod Ljubuškog 1868. Umro je u Sarajevu 1931.

“Ono što je bio u Hrvatskoj Ilirski preporod početkom četvrtog decenija prošlog vijeka, to je za Bosnu pokret muslimanske inteligencije u zadnjem deceniju prošloga i prvom ovoga vijeka. Kao što ni od Ilirskog pokreta nije u književnosti mnogo ostalo, tako ni od cijelog ovog rada prvih muslimanskih književnika nema skoro ništa osim Bašagićeve lirike, odlomaka Mulabdićeve proze i Vamikovih¹ ‘papirnatih’ križara, koje bi naša omladina trebala često uzeti u ruke. Rođen u staroj begovskoj i kapetanskoj porodici, Riza-beg je od malih nogu odgajan gransenjerski, a kako mu je otac Mehmed-beg bio razborit čovjek, znao ga je odgojiti u duhu novog vremena. Nakon okupacije Bosne 1878, Riza-beg je prvi musliman koji pohađa Knabenpensionat [vojnokadetsku školu] u Sarajevu, a nakon svršetka penzionata, pohađao je neko vrijeme ruždiju.

Kad je 1900. pokrenut prvi muslimanski časopis Behar, kojemu je bio urednikom Safvet-beg Bašagić, a glavnim suradnikom Edhem Mulabdić, počinje u njemu surađivati i Riza-beg pjesmama i kraćim pričama, a naročito folklorističkim radom… Riza-beg Kapetanović bio je vanredno društven i pristupačan čovjek, pun dosjetaka, bogat raspoloženjem i uvijek optimist.” (Alija Nametak, 1932.)

Riza-beg je prvi naš muslimanski pjesnik koji piše latinicom i prvi koji je objavio zbirku pjesama iza okupacije (1893.). Smisao za književnost naslijedio je od oca Mehmed-bega koji među prvim Muslimanima, poslije Šaćira Kurtćehajića, okreće lice zapadnoevropskoj kulturi, smatrajući “da Bosna nije najzapadniji dio Istoka nego istočni dio Zapada i da pripada Evropi”. Pisao je pjesme, drame i pripovijetke. Sudjelovao je u osnivanju Gajreta (1903.), i dao mu ime.

Prvu, i jedinu njegovu zbirku, popratio je mladi Jovan Dučić u pančevačkom Vjesniku, 1893.: “Prva pjesma u ovoj knjizi izgledala nam je kao sjetna čuvarica s kojom smo se sreli na vratima kakvog neznanog dženeta, u kome živi vječita tiha tuga i bol i sjeta, koje mladom i osjetljivom pjesničkom srcu nanose plave oči, svilena i plava kosa i ruzični lik kakve nježne Zulejke i Džemile, a tako i biješe. - Ljubavne pjesme, posvećene Zulejki, koje zazuzimaju veći dio ove knjige, učinile su na me vrlo prijatan utisak. Pjesnik zvučnim i ne usiljenim stihom i osjetljivim riječima pjeva u njima svoju ljubav s onom sjetom i onom bolećivošću koja je samo pjesniku svojstvena… Pjesnik Riza-beg raspolaže bujnom i živom fantazijom, lakoćom stiha i nježnom i finom dikcijom. U svakoj svojoj pjesmi pokazuje se kao pravi idealista, kao pjesnik koji piše samo pod pravim utiscima i u momentima kad se gubi u svijetu harmonija i svijetu čari svoje Zulejke. I mislima i zanosom i stihom on je kadar da probudi saosjećanje i raspoloženje, a to je najbolje uvjerenje da je to pjesma srca i osjećaja… Ni moja ocjena nije potekla iz drugog raspoloženja nego takova u kome je pjesnik kadar bio da i meni dodirne vješto i nježno žicu osjetljivosti…”

Sam Riza-beg (1893.) doživljava svoj pjesnički prvijenac pribrano, skromno, bez velikih riječi: “… Ja znam da ja nijesam dorastao, niti moje pjesmice, da se među znamenite pjesme i pjesnike miješamo, već eto tako za hatur mojih čestitih prijatelja, a osobito da budem sljedbenik naših pradjedova, to cvijeće što sam dosad spjevao, u ovu malu zbirku sabrah, i sada svome milom rodu radosno dajem.”