Hodžić, Emir

Bože kako je divna ova rijeka. Vidi samo kako je ponosna, kako je velika. Vjerojatno niko od nas ne stane maksuz da pogleda ovu životonosnu ljepoticu. Kao da je svijesna svoga postojanja, ona veličanstveno prolazi između nas nudeći nam svoje darove. Njeno postojanje dirnulo je mnoge živote iz životinjskog carstva, među kojim smo i mi. Pa i nismo ništa više nego inteligentne zvijeri. Čak bih i inteligenciju doveo u pitanje!

Mi smo bolest ovog kamena, virus koji guši život svega na njemu, i to se nikad neće promijeniti. Vazda ćemo misliti da vladamo, vazda ćemo misliti da znamo sve što se znati može, dok smo ustvari obične neznalice i gledaoci igre kojoj nismo sudije. Dosta toga čovjek ne zna a pravi se da zna. Nema ništa pokvarenije od ponosne neznalice i ništa opasnije od zavidne pokvarenjaka. Kad priznamo sebi da nismo jedini na ovom kamenu i da ne znamo sve što je za znati, tad se možemo nadati da će biti nafake i za nas. Sve do tad, nemamo šta gledati u vis raširenih ruku.

Usamljen čovjek, opkoljen sjenkama ljudska roda, je poput zelene biljke u užarenoj sahari. Baš kao i ona, živi samo od zraka i topline visoko iznad. Kako je moguće da čovjek bude usamljen danas, kada je svijet pun ljudi raznih boja i veličina? Kako može čovjek reći da nema, kod ovolikih bogatstava i tehnoloških pomagala? Umrijet ću a odogovor znati neću. Volio bih čuti tog ljudskog stvora koji će mi objasniti kako i zašto.

Eto, možda bi mi vi znali reći?

Sumnjao sam da ne možete.

Ne bih ja ovdje sada sjedio i pisao vam ovo da mi možete objasniti i pomoći. Niko mi nije mogao pomoći da shvatim zašto sam usamljen i zašto nemam. Pa jesam li ja proklet možda? Jesam li ne zahvalan ili pohlepan? Tražim li ja to previše?

- Vjerojatno mi ni to ne možete reći, jer ni vi sami ne znate. Znate se samo zavući u svoje zavlačke ne obazirući se na mene. Ne samo na mene, nego nikad niste ni ovu ljepoticu vidjeli. Je li tako? Pozivam vas, dođite jedan dan ovdje pa je pogledajte.

Ako se pitate zašto vam pišem ovo, reći ću vam. Dosta mi je!

Ne mogu više gledati uplakanu majku za bajramskim ručkom, ne mogu više pričati sa naherenim ocem na polovnom kauču.

Mislio sam da ima svrhe, mislio sam da će se ljudi mijenjati.

Pogrešno sam mislio.

I onako se eventualno ne može izbjeći, samo bih odugovlačio patnju, bio bih samo još jedan virus na ovom kamenu.

A' jeste lijepa ova rijeka, vidi joj samo boje. Šteta što je niko ne gleda.

Eh, nek te ne gledaju ljepotice, i onako te samo truju. Pa zbogom onda. Ovaj kamen mi je otežavao pisanje, ali evo završih. Nema više šta, nema više šta čekati, vrijeme je... Papir u stranu.

Nisam ni znao da sam tako blizu ivice bio, okliznuh se, i iako nisam spreman već upadoh u zelenu rijeku.

Počeh da plivam ka gore da još jednom udahnem, ali mi kamen ne da.

Odjednom se sjetih Sane.

Bože, pa nisam ništa napisao o Bosni, nisam ništa napisao majci, nisam napisao da je volim! Mora da mi je hladna voda izbila alkohol iz glave, kako sam mogao zaboraviti majku i oca rođena! Bože daj mi snage da isplivam van, Bože hoću da znaju da ih volim!

Plivao sam kao nikad do tad, mlatio sam rukama, nogama, pokušavajući da izronem. Strah mi popuni vene. Plakao bih, vikao! Bože pogriješio sam!!

Učini mi se da ugledah ruku iznad sebe. Bože jesam li ovo spašen!

Pluća kao da su puna plina žele da eksplodiraju, srećom vjerojatno sam blizu površine. Otvorih usta da udahnem dragocjenog zraka, ali mjesto zraka, hladna voda mi pluća popuni.

Mrak...

- Emire, Emire, probudi se!

Otvorih oči, udahnuh punim plućima i ugledah zabrinuto lice majke iznad sebe...