Gunić, Vehid

U najvećoj fazi moga dosadašnjeg života pri svakom, doduše veoma rijetkom spominjanju Žepe uvijek sam imao samo jednu jedinu asocijaciju: Ha neko spomene: Žepa, meni je odmah ped oči izlazio jedino Most na Žepi, Ive Andrića. A onda je došao strašni rat 1992. godine, a s njime moji, i ne samo moji, strahovi za Žepu i Žepljake, pa herojska borba tih nevjerovatnih i hrabrih ljudi, njihova tragedija i egzodus. Sve se nekako zbilo i ponovilo baš kao onda kada: "Četvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf, i kao žrtva jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost..." U zatočeništvu iz kojeg je, na kraju, izašao kao pobjednik, veliki vezir se sjetio Bosne i sela Žepe iz kojeg je odveden kad mu je bilo devet godina. "Bilo je prijatno, tako u nesreći, misliti na daleku zemlju i raštrkano selo Žepu, gdje u svakoj kući ima priča o njegovoj slavi i uspjehu..." Još toga ljeta, kaže Andrić, veliki vezir Jusuf imao je prilike razgovarati s ljudima koji su dolazili iz Bosne i kazivali mu kako su poslije buna i ratova "...naišli nered, oskudica, glad i svakojake bolesti...", da je selo osiromašilo, džamija oronula i pogorjela, česma presahla..."

Historija se ponavlja

Veliki pisac namrgođenog pogleda na svoju Bosnu bio je doktor historijskih nauka te su mu mogli biti i poznati i dostupni mnogi historijski izvori o Bosni iz vremena o kojem piše (16. stoljeće).

I veliki vezir i veliki pisac podigli su sebi za života velike haire. Ostali su hairi i veličanstvena i antologijski lijepa i nesretna zemlja Bosna sa svojom dramatičnom i uvijek neizvjesnom sudbinom. Opet je kroz Bosnu prošao užasni rat koji je za sobom ostavio pustoš veću i bolniju nego ijedan prethodni. Ni ta nesreća nije mimoišla Žepu. U njoj žepska džamija nije više "oronula" nego je nestala za zemlje. Raniji barbari nisu dirali i rušili bogomolje.

Poslije dugotrajne, žilave borbe, u kojoj su Žepljaci bukvalno goloruki branili svoje kućne pragove, Žepa je pala. Počeo je nezapamćeni egzodus njenih stanovnika i branitelja. Ostala je spaljena i sravnjena Žepa. U njoj nije ostao kamen na kamenu. Ali, kao što sva zla prođu, tako je prošlo i to zlo. Ostali su tragovi. Teški i bolni. Žepa više nije imala svoga velikog vezira da uspita zabrinuto šta to nedostaje njegovome poharanom zavičaju. Žepa je imala i ima ljude koji su željeli i koji se žele vratiti na svoje - ništa. Na razoreno i uništeno, ali na svoje. I ljudi se se počeli vraćati. Onda su, opet, otuda iz Žepe počeli stizati pozivi i apeli za pomoć kao onomad, u vrijeme velikog vezira Jusufa. Naravno, pomoć nije izostala. Međunarodna zajednica, spirajući pomalo mrlju sa vlastite savjesti, također je pružila pomoć. Iz razumljivih razloga, najizdašnija je bila Holandija, odnosno jedna njezina humanitarna organizacija, ali ja ovdje prije svega govorim o domaćoj pomoći. Ta vrsta pomoći najviše stiže iz sarajevske općine Novi grad. I to je posve razumljivo. Najveći broj Žepljaka koji su imali sreću pa su preživjeli, tokom, a i poslije ratnih strahota i užasa, našao je svoje utočište upravo na području ove sarajevske općine. Doduše, i prije agresije na BiH govorilo se kako, zapravo, postoje tri Žepe: ona prava Žepa, pa Žepa u Rogatici i velika Žepa u novogradskom naselju Sokolje. Ipak, zna se šta je prava Žepa. Sa mladim načelnikom Općine Novi grad Damirom Hadžićem, te grupom privrednika i sarajevskih novinara u tu pravu Žepu zaputio sam se sredinom februara ove godine.

Spomenik i herojstvu i bezumlju

Bio sam uzbuđen kao rijetko kada u posljednje vrijeme pred saznanjem da ću tek sada, u ovoj poodmakloj dobi, prvi put u životu stupiti na tlo Žepe čije ime odavno izgovaram ili šutim uz beskrajno poštovanje. Pakujem se šutke i provjeravam ispravnost baterija u mojim foto-aparatima i kameri. Putujem sa legendarnim Mevsudom Kapetanovićem poznatijim kao Fiva koji je u ratu, iz opkoljene Dobrinje, samo njemu znanim kanalima proturao tv sliku Dobrinje u svijet. Načelnik općine Novi grad Damir Hadžić vozi rusku NIVU i u njoj još neke općinske funkcionere i jednu novinarku. U Žepu vozimo polupun kamion brašna i slatkiša sarajevskog Sarabona. Vodič nam je Šaban Kulovac, predratni i ratni bolničar u Žepi. Sa svojim sinom Benjaminom, tada ljekarom opće prakse, tokom rata, izveo je neke operacije i amputacije koje čovjek u miru nije kadar ni zamisliti. Ako sam dobro zapamtio, izveli su tridesetak amputacija bez anestezije. U najboljem slučaju pacijentu su mogli dati koji gutljaj rakije i to je sve. Samo bi mu rekli: "Ako ti ne amputiramo nogu uskoro ćeš umrijeti jer je već gangrena uzela maha..." Ljudi ne vole umirati. Zato su pristajali na amputacije. Ošamućeni i polupijani, stiščući zube, pjevali su da odagnaju bol dok im je doktor Kulovac, običnim bolsekom, testerom, zapravo, sterilisanom samo rakijom, odsijecao noge ili ruke. Spominjalo se - ne povraćalo se - kaže mi Šaban Kulovac dok se ostali bakću oko našeg kamiona koje se, na putu od Han Pijeska prema Žepi zaglavio u dubok snijeg, pa ni makac. Sarajevo smo ostavili u magli, bez snijega, a ovdje smo zaglavili u cjelac. Kažem Šabanu Kulovcu:

- Pišite o tome što ste mi sada ispričali. Jer, što bi Bašeskija rekao, sve što se pamti - iščezne.
- Pišem. Knjiga je haman već gotova. Samo još da mi je neko izrediguje i da nađem izdavača. I o ovome ću pisati - kaže mi Kulovac, pokazujući mi novosagrađeni spomenik.

Zagledam u obilježje. To nije spomenik borcima za slobodnu i suverenu Bosnu, nego spomenik ljudima koji su pristali uz zamašćenog i zadriglog generala iz Kalinovika i monstruma sa Durmitora. Na ovome mjestu heroji Žepe nisu im dozvolili ulazak u svoje selo i na svoje. Uz imena 45 srpskih boraca koji su na tome mjestu poginuli 4. juna 1992. godine stoji posveta u kojoj se kaže da su oni dali svoje živote "... za čast i slobodu svog naroda..." A ja bih sada, iz ovih stopa, dao vlastiti život ako bi mi neko pružio barem jedan valjan dokaz kojim bi mi dokazao kako su čast i sloboda tih mladih ljudi i njihovog naroda bili ičim ugroženi. Stoga, taj spomenik na putu prema herojskoj Žepi doživljavam kao memento jednom vremenu i teškoj, tragičnoj zabludi nekih naših komšija koji su pristali uz vampira sa drugih prostora koji je do jučer razvijao teoriju o tome kako se Crnogorci čak antropološki razlikuju od Srba. Taj je zlikovac, kad mu se učinilo da je to unosnije, od Crnogorca preko noći postao Srbin. Tek će vrijeme koje dolazi možda raščistiti, raspetljati i razmrsiti te tragične i, za mnoge, vrlo, vrlo bolne zablude.

Žepa naših nesanica

I evo, konačno, neko se dosjetio kako je najlakše lopatom razgrnuti snijeg, odnekud se našla ta alatljika, pa smo mogli krenuti dalje. Zapravo, alatljika se nije našla, nego je agilni Šaban Kulovac na vlastiti pogon na vlastitima nogama odjurio negdje prema Žepi, pa se poslije izvjesnog vremena vratio s lopatom i sa njezinim vlasnikom. Taj mladi čovjek mi kaže kako mu srce treperi od sreće što se prije izvjesnog vremena vratio na svoje. Pitam ga kako živi.

- Živim nekako ali su mi drva najveći problem...
- Kako drva, pa okolo je svuda šuma?
- Vidim i ja da je šuma, ali lugar mi odobrava sječu gore daleko da bi do drva mogao doći samo kao učesnik nekog vazdušnog desanta.
- Zar ne smiješ nasjeći drva tu, u šumi? - pitam ga.
- Ni govora. Odmah eto lugara da pita gdje sam posjekao i imam li odobrenje. Nećeš mi vjerovati, dolazio je da me kontroliše kad je snijeg bio duplo veći od ovoga i kada po njemu nije mogao proći ni vuk ni hajduk. Lugar je mogao. Ne znam je li to inat ili je nešto drugo, ali kad smo ono preživjeli - preživjet ćemo i ovo.

U Žepu, poslije bezmalo četverosahatne vožnje, stižemo popodne. Nekom Žepljaku koji je preselio na pravedniji svijet, džematlije i prijatelji upravo su klanjali dženazu. Bilo je mnogo svijeta. Tu u blizini mezarluka nekada se nalazila džamija. Ostalo je samo zgarište. Ima vode. Iz velike seoske česme, koja je po svemu sudeći i pojilište za stoku, iz nekoliko lula cure dobri mlazovi vode. Tu, u blizini česme, do rata, nalazila se glavna žepska prodavnica. U dotrajaloj, a ipak najvećoj kući, i danas se nalazi prodavnica. Bog me ubio ako u njoj ima robe u vrijednosti većoj od naših 200 KM. Tu je zborno mjesto Žepljaka. I danas su mnogi došli najprije na dženazu, pa na eglen, pa na doček pomoći i delagacije iz Sarajeva. Poletnom načelniku općine Novi grad Damiru Hadžiću svi se zahvaljuju na pomoći. A on, onako zdrav, mlad i lijep, trga kravatu s vrata, zavrće rukave i sa mještanima počinje istovar brašna što smo ga dovezli. Mene svi odreda blagosiljaju što sam, eto, iz Sarajeva potegao na tako dalek put da ih zijaretim.

Šta ima Žepa? Ima svoju surovu, nepristupačnu antologijsku ljepotu. Odnedavno ima i električnu energiju. Ima oko 100 ovaca, a do rata je haman svako domaćinstvo imalo toliko. Žepa danas ima i oko 50 krava koliko je do rata moglo imati samo nekoliko domaćinstava. Ima i dva traktora iz donacije. Ima i ljekara koji dolazi jedanput u 15 dana. Treba se razboljeti dan pred dolazak doktora. Žepa nema djevojaka za udaju. Mladić, povratnik, 23-godišnjak, kaže ponekad vidi pokoju curu kad u Žepu dođu štokakve delegacije. Ovaj mladi čovjek ne radi pa nema novca da otputuje na skupi put do Sarajeva jali Zenice da sebi nađe curu. Šta još ima Žepa? Ima tih nekoliko stotina prkosnih povratnika koji su se vratili da bi ostali. Među njima je i Ferid Kulovac sa svojih osmero djece - sve jedno drugom do uha, a nema škole, nema učitelja. Osim ljudi nema haman ništa.

- Bit će nekako - veli Kulovac.

Pjesnik veli: "Nikad nije bilo da nekako nije bilo..." A ja mislim da u Žepi nikada tako sumorno i tako tužno nije bilo.

Most na Žepi

Umalo da zaboravim Most na Žepi. On i dalje stoji upravo onakav kao da su dvije obale, jedna prema drugoj izbacile zapjenjen mlaz vode i ti se "mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak lebdeći nad ponorom". To lijepo zvuči i most je zaista lijep, ali možda ni on nije onaj pravi što je onako brižno građen u 16, stoljeću. U 20. stoljeću ljudi su gradili branu na Drini, pa su Most na Žepi pomaknuli malo uzvodno da ga jezero ne potopi. Most iz legende i dalje spaja dvije obale hučne i brze Žepe. Do mosta i s jedne i s druge strane vodi puteljak, kozja staza, zapravo. Ti puteljci ne vode nikuda. Vode do mosta i nazad. A on, most, starac, konačno se stopio sa obalama i sa surovom i skladnom sredinom. Sve mi se više čini kako mu ni ljudi više nisu potrebni da bi prešli s jedne na drugu obalu. Da je živ veliki vezir Jusuf danas bi vjerovatno morao graditi nešto drugo. A šta je to drugo? Ne znam da me ubijete...

Vehid Gunić

Sarajevo, 18. februara 2002.