Đedović, Mehmed

Šaćir se dovoljno dugo povlačio planinom i putevima, spavao pod nebom, u štalama, na slamaricama udovica, krstario od grada soli do zvonastog grada i njegovih čuvenih pazara, najeo trešanja, gljiva i divljih crnih trnina, jagoda, jabuka i sočnih krušaka jeribasmi. Dovoljno dugo je živio planinu da nije ni primijetio kada je ona oživjela u njemu. Onako kako krv kola venama, tako su divlji vepri kolali Majevicom, kurjaci se dozivali sa nepristupačnih obronaka, a fazani uzlijetali na debelu granu uplašeni mirisom izgladnjele lisice. Jastrijeb je visoko iznad planine pogledom češljao travu i kamenjar, motrio svaki pokret živine u koju je mogao zabosti oštre kandže, a kljunom pronaći mozak ili srce. Šaćir Vildić je disao oštri planinski zrak, pod istim nebom kao i jastrijeb, i često ga pratio dok je lovinu nosio prema gnijezdu.

Prije nego što će prići tekiji u potrazi za hranom, osjećao je nespokojstvo, nemir koji nije znao objasniti. Davno prije, još u Zvorniku, kada se u hanu trijeznio od jake šljive sa kojom se opraštao pet dana i pet noći, i opet mu bilo žao ne potegnuti iz pletare još koji put, razdiralo ga isto osjećanje kojem nije znao izvor. Oko bratunačkih sela pasla su stada ovaca, ukrao je tri ovce i dvije još iste noći sa nekim trgovcem sa Kule zamijenio za rakiju, a treću mu vlasnik hana, njegov stari dužnik, ispekao onako kako on voli. Debeli, pokvareni kurvar prodao bi se i za manje od ovčijeg buta, još mu u sobu doveo razuzdanu udovicu Suniju, njegovu staru drugu, iako desetak godina mlađu.

Rakija i Sunija su mu mutili mozak i ne bi mu bilo žao da se nije ni probudio.

Pazarni dan je pamtio kao kroz maglu, omamljen alkoholom i jakim mahmurlukom koga je uzalud nastojao ugasiti. Cvario se na suncu i u gužvi zvorničke pijace povlačio od jutra do večeri. Iz vena je lapio alkohol a duša tražila još. Bio je bez srebrenjaka za pojasom, gladan i žedan. U prvi mračak, ponovo je šiknuo onaj osjećaj nelagode, koji je u njega ugradila divljina, izbrusio samotnjački život, a ubijala rakija. Vrisnuo je zov planine, kao malo dijete otrgnuto sa majčinih grudi.

U pustom sokaku uz Drinu, presreo ga je čovjek u izlizanoj derviškoj halji sa kapuljačom na glavi. Onaj koji mu je i poručio da dođe u Zvornik, zbog koga je gubio dan u gužvi zvorničke pijace i koji mu je obećao da će ga debelo nagraditi. Kada su se rastali i stranac zakoračio u mrak iz koga je i izašao, Šaćiru bi žao što prida ne dobi ni zlatnika, no će se za šest dana morati vratiti u Zvornik po zarađeno. Prihvatio je ponuđeni posao bez cjenkanja, te još jednu noć proveo na prašnjavom putu. Što je više odmicao od Zvornika, sve manje mu je onaj stranac ličio na derviša, iako se krio ispod derviške odore. Nešto mu je govorilo da je dogovor koji je postignut siguran, kao i isplata, i da sumnje u datu riječ nema. Onaj nemir koji ga raznosio dok je razgovarao sa lažnim dervišem, na putu se pritajio pa vreba priliku da se ponovo razlije.

Nakon što je kod Ohranove vodenice, zajedno sa Mahmutom, dobro napunio stomak, izmakao se u gušću šumu. Ako je i pomislio da riječi onog stranca pored Drine mirišu na laž, svaki komad puta, pričao mu je drugu priču, a osjećaj nemira i divljine se vratio i pritajeno ga raznosio ga na sve strane. Najradije bi otupio bubnjanje u glavi jakom šljivom iz svoga kraja i sklonio se iz šume, u sigurnost udaljenih torova. Obećane zlatnike je ipak morao zaraditi, i otići po njih. Dotle, valjalo je biti strpljiv i motriti. Udariti samo kada bude trebalo i moralo. Sačuvati glavu. Obećao je sebi, kada ovo prođe, a proći mora kao što je i ranije, deset pletara šljive i deset ovaca, pa u Zvornik kod Sunije.

* * *

Šum vode pod vodeničkim točkom uspavao je Mahmuta jednako brzo kako ga je i prenuo iz sna. Osjećao se bolje nego prije nekoliko sati kada je sa Grušavom zastao na livadi. Kao da ga je mlaz vode očistio od bolova i odnio ih niz rijeku. Sažvakao je nekoliko komada suhog mesa, na svaki zvuk s polja dižući pogled prema vratima vodenice. Valjalo se skloniti mjesta koje pohode hajduci. Mogao je nastaviti dalje i bez konja, ne ići putem, ali ga se držati pobliže, da ne skrene i ne ode na drugu stranu. Mogao je, ali nije. Izvuče se ispod vodeničkog krova i zakorači u šumu, na mjestu na kojem je skrenuo i Šaćir Vildić.

* * *

U gustoj magli bunila sudarali su se nestvarni svjetovi, a ljudi narastali kao džinovi. Jedva je dizao zadebljale kapke iza čijih tananih rešetaka je buktao plamen i blistali snježni majevički vrhovi. Vrištale su žene prestravljene upadima hajduka, a krv sedmogodišnje djevojčice, ubijene iz nehata u avliji njenog babe, prelila se preko postrojenih džandara, kojima je komandovana paljba. Konji su se izvijali kao jastrjebovi u posljednjem letu i tupo, beživotno trgali zemlju. Gorjela je kuća i dvije omanje štale, sa čijeg krova je plamen preskočio u suhu šumu. Grmilo je iz vedra neba, neko je glasno jecao moleći brzu smrt. Poprskan krvlju, svojom ili tuđom, tada nije mogao znati čijom, dovukao se do ruba šume čije grane je lizao crvenkasti plamen. Sa tim plamenom će počinjati i završavati sve njegove more.

Vatra je ugodno grijala promrzlo tijelo i on pruži ruke bliže toploti. Tek tada primijeti da je umotan u kaput svog mladog saputnika, koji je čučao naspram njega pažljivo ga posmatrajući. Ozbiljno lice i nabrane obrve ostadoše nepromijenjene dok je gledao skupljenog starca. Dug je bio pogled koji je Ohran osjećao na sebi, kao naramak drva težak i drugačiji, kao da nije pripadao onom plašljivom mladiću od juče. Kad se Bekir napokon pomjeri da baci nove suharke na vatru, Ohran progovori.

- Ova vatra možda i nije najpametnija ideja, ali je dobro došla. Noć me zaledila, i u kosti ledenice ...

Pričao je tiho, jedva valjajući riječi, i nije završio. Desilo se upravo ono od čega je strahovao. Iz pogleda koji je prolazio kroz njega, pitanje se uobličilo na usmana.

- Ko si ti stari, šta si, otkud ovdje, ko su Hasan Porić i majevički kurjak o kojima buncaš cijelo jutro?