Dizdarević, Zija

Puzao život kao dijete po mračnoj kolibi, trčao preko livada, gonio i kotrljao obruče niz čaršiju, bujao, budio krv, gledao djevojke, plakao za majkom, cijepao drva, zrio, sjekao baskije, spavao u potleušici, na zemlji, u jami, sjedio po hanovima, krio se od šumara, vukao se lijeno, neumiven, a jednoga dana zaustavi se i drmnu Luku: "A sada... Šta sad?"

Ljudi su do toga dana govorili:

- Ama, onaj Luka, biva, baš opet nasamari Rešid-efendiju. E, vela havle, vela havle! Donio mu neki dan u akšam četiri baskije, kaz'o mu da ga lugar ganja i tamo-amo, prodade mu hin. A kad sutra dan - baskija nidje! Evo l' ti opet u mrak Luke, kobajagi s novim baskijama. Rešid-efendiji trebalo ograditi vrtô, Luka ga saletio i k'o čudi se đe nestadoše one sinošnje baskije, a efendija i jest merhametli srca, sažali se na fukaru pa ponova uze. I mahsus ostavio šćene da čuva. A ujutro, šćene crklo a baskija niđe. E, vela havle, vela kuvete! Što je vlaše, de!
- Ma, more' bit' da i nije on. A eto, Bog ga je pokar'o. Haman je ost'o bez kuce. Vjetrovi mu je odnijeli.
- Ja đe spava sad?
- U onoj rupi od temelja.
- Uh, brt'e, pa zima je!
- Mahal mu je! Ne bude...
- Vala, ako je i druga vjera, opet njekako teško insanu. Jah! Šta ćeš!

A sada Luka sjedi u hladnom hanu, Salko im je podvalio: umjesto drva stavio u peć karbit-lampu i svijetli kao da vatra gori sve u šesnaest, a zima je i drhtavica, i sve nešto ključa u Luki: "A sad. Šta sad?..."

I pita Seid, nosač, bogzna koji put, Luku:

- Pa kako to bi, bolan ne bio. Đe te taksirat snađe.
- Ma, brate, - razvali Luka, a na licu mu blato od zemlje, jer se "troši koža kad se čo'ek pričesto umiva", - šta ću ti pričati? Kuća bila slaba, a na brijegu, pa kad udariše vjetrovi (a laju ko šćenci oko kuće), a ona se ljulja, ljulja. Viđoh ja da će bit svašta, izađoh, a vjetar me sve nosi. I kad poče pucketati u brvnima, meni bi nešto žao, svejedno što sam sâm, opet mi je bila draga, ama eto, zapucketa i slomi se, a ja onda u rupu, a ozgor tahte, i jedva zaspah. Smrdi ona zemlja, brate, a i zima će sada i više se ne mere. A kako'š zimi baskije sjeć' i kome trebaju?
- Pa ti, opet, imaš ono njivice, a kako je nama koji nejmamo ništa?
- Ma nijesam je sij'o ima dvi godine. Okle mi? Eno je za pet stoja ko god hoće. Šta ću od nje? A ne znam ni kad sam porez platio. Znaš da sam od cijepanja živio k'o bubreg u... u đubretu!

Pribili se uz peć prevareni svjetlom iz nje i želja da se ogriju raste k'o brdo, dlanovi svaki čas pljeskaju mršavo, tanko tijelo pećice i kroz tišinu Luki ključa: "... A sad?"

Zima će, svijet ne ograđuje više njive ni vrtove, baskije nikome nisu potrebne, a kad čovjek ostane bez kuće i na jednoj njivici, e - Boga mi, valja dobro prokontati šta bi se.

Salko urijetko govori. Zato uvijek najpametnije kaže. Ono, kad priča da su u Slavoniji karpuze četiri metra duge a osam široke, možeš mu i ne vjerovati, ali kad savjetuje, e to je...

- Pa hajde, Luka, u Bakoviće. Sedamn'es dinara nadnica u rupi... svakako ti je bit' u rupi pa ja l' spav'o ja l' kop'o! Rudnik je jako otvoren, biće posla, a ja da i vanđijeraš do dvije banke.
- Bogami baš, šta te briga! Padalo - puhalo, tebi ne gine gibira: stoja heftično i krankasa. Ne budi budala.
- A imaš kuveta. Moreš ti durat kol'ko god hoćeš!
- Gledaj posla!

Ćuti Luka, a misao mu mračna ko noć i sve nešto fijuče, urla kroz tu noć i ruši se, zaboravljene stvari proviruju i bježe i čini mu se da je u rudniku ko u noći, ko zna šta ima tamo, a nešto se sjeća da mu je mati kazivala o tom rudniku dok se još prije rata u njemu radilo.

- Ma, nekako se čovjeku teško rastati sa životom i zakopat' se u zemlju prije smrti. Ne vidiš, brate, sunca ni mjeseca, a noć ti uvijek.
- Luka, ne budi budala!
- Pare su!
- Šta ćeš i 'vako skapavati po Fojnici!
- A tamo je vruće.
- Kuća je, krov je!
- Ne'š se pokajat'!

Luku glasovi udaraju, vidi da nema kud, a nesvjestan, dalek strah pred rudnikom raste u njemu i Luka se uhvatio za peć kao da će ga ona zadržati. A ono u njemu opet ključa: "Ja šta ćeš, bolan? Šta ćeš sad?"

- Pa ljudi božji, pojede rudnik, pojede čovjeka k'o ništa; kol'ko sam ja puta čuo kako svijet priča... gine se u jami...
- E, za to ti ja znam reć! Evo: ima porkmana. To su rudnički džini i oni kopaju, kucaju unutrima. Istom ti dig'o krampu i odvaljuješ komadinu, a njegdi prid tobom u zemlji kuc! Kuc! Kuc! I sve k'o da te vodi. I dokle god hin čuješ prid sobom, kopaj i ne boj se, čuvaju te. Ama čim hin uščuješ iza leđa, baci krampu i biži, jer će te, vjera i Bog, zatrpati pa si helać. Eto, to ti je.
- Je si l' ti to svojim ušima...?
- Jok, vala, ama mi stari rudari kazivali, a ljudi neće lagat!
- Ne znam, more svašta bit, ama ja ne vjerujem što neću jal' vidjet' jal' čut! Svijet iskolan pa izmišlja svašta i pripada... A ti, Luka, gledaj posla... dvjesta vas je u rupi.

I vukao se razgovor, riječi postajale sve otegnutije, zima stezala, kroz han se istezala pospana ravnodušnost i pritiskala očne kapke.

- Eto, Luka, nekakvo ćebe, pa moreš ovdje prispat!

... Kada su se svi dokazi rasplinuli u slatkom opružanju kvrgavih moćnih leđa, Luku je ravnomjerno uspaljivalo: "A sssad! Šta sssad?"

Gegucajući sporo, korakom laganim kao što su mu i riječi bile, otišao je sutradan u Bakoviće. Primili su ga, zapisali mu ime i rekli:

- A sad...